MAP je državna obaveza, formirana na bazi zahtjeva Predsjedništva BiH (2009. godine), te je, samim tim, međunarodna obaveza koju je prihvatila i Republika Srpska
Nesporno je da Milorad Dodik ima negativne političke stavove o ulasku BiH u NATO; Njegovo djelovanje je, bez obzira na njegove stavove, neshvatljivo, jer se Dodik nalazi na poziciji predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i trebalo bi da radi u interesu države kojoj je na čelu, a ne i protiv nje i protiv njenih entiteta.
Iako se Dodik stalno pokušava predstaviti kao neko na kome će se polomiti BiH, to je opsjena; Nanosi on, istina, određenu štetu BiH, ali najveću čini entitetu iz kojeg je i izabran u Predsjedništvo BiH: Dodik Republiku Srpsku, zajedno sa njenim novim rukovodstvom, vodi u direktnu konfrontaciju sa NATO/SAD – svjesno, javno, čak i nasilno opstruišući prihvatanje aktivacije MAP-a, o čemu je Alijansa donijela odluku 05. decembra ove godine.
To je jedina izvjesna posljedica njegovog (njihovog) djelovanja, sve ostalo je tek prazna priča!
Odluka NATO je odgovor na zahtjev BiH, njenog Predsjedništva, podnesen još 2009. godine.
“Sa velikim zadovoljstvom Vas podsjećam na uspješan sastanak u NAC+BiH formatu posvećenom sprovođenju Individualnog partnerskog akcionog plana (IPAP), održanom 11. marta 2009. godine. Još jednom smo potvrdili našu predanost vrijednostima Alijanse, kao i našu volju da ostanemo proaktivan, vidljiv i pouzdan partner koji dijeli teret današnjih izazova. Iznad svega, podvukli smo našu želju da postanemo punopravna članica NATO, što je od strateške važnosti za Bosnu i Hercegovinu”, navodi se na početku pisma koje je potpisao tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović.
U pismu se još navodi: ”Dalji napredak prema članstvu u NATO je krucijalno važan za Bosnu i Hercegovinu. Također, trebao bi poslužiti promociji NATO strateških ciljeva i doprinijeti bezbjednosti i stabilnosti cijelog euroatlantskog prostora i naročito regiona Jugoistočne Evrope”!
Radmanović danas ima drugačije stavove, ali to ne mijenja na činjenici da je zahtjev, koji je potpisao u ime Predsjedništva BiH, 2009. godine, i dalje na snazi i ima status državne obaveze.
2. MAP je državna obaveza, formirana na bazi zahtjeva Predsjedništva BiH (2009. godine), te je, samim tim, međunarodna obaveza koju je prihvatila i Republika Srpska.
3. Režim iz RS sada pokušava izbjeći tu obavezu, izdizanjem volje entiteta iznad obaveze države, koju su, između ostalog, i pripadnici tog istog Režima stvorili svojim direktnim pristankom, kroz odluke Predsjedništva BiH.
4. Ma koliko se insistiralo na tome, orkestriranom, nerijetko i histeričnom kampanjom, pod Režimskom dirigentskom palicom, to je neprirodna situacija, neprihvatljiva za bilo koju državu, što kao državnog partnera prepoznaje BiH.
Posebno je to neprihvatljivo za NATO/SAD, pa je nejasno na osnovu čega Režim gradi iluziju da će iz sudara, koji sam izaziva, izaći bez teških oštećenja?!
5. Jer, to što radi Dodik&co jeste iluzija, vrlo opasna po one koje, “dobro uštimanim” izborima, predstavljaju; Kao što su opasne i direktne prijetnje svima onim koji ne budu slijedili njihov slijepi put!
Ide se tako daleko da se, indirektno, prijeti Zakonima, koji nisu još ni usvojeni, što je političko nasilje bez presedana.
Tako je iz kabineta Željke Cvijanović odapeta strijela ka srpskim članovima članovima Komisije za NATO integracije, te se nijedan nije usudio pojaviti na sastanku tog tijela, održanom 20.11.o.g.
Strah je toliki da su pojedini članovi Komisije srpske nacionalnosti “nestali bez traga” kako ne bi prisustvovali sjednici.
Epilog je da je Komisija sve materijale, potrebne za prihvatanje aktivacije, proslijedila Savjetu ministara.
6. Navedeni pristup je još jedna, potpuno besmislena i nikom potrebna, surova avantura, koja će, u najmanjem, dovesti do daljeg izolovanja Republike Srpske; Sasvim realno i do mnogo gorih stvari po RS i njene građane.
Odlazak Denisa Zvizdića, predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH (u tehničkom mandatu) u Brisel, na sastanak čelnika Zapadnog Balkana, a ne Dodika, aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH (i druga dva člana tog tijela), jasna je poruka upravo Dodiku.
Uslijediće i druge, još jasnije!
7. Potrebno je, zato, da Režim objasni kako misli spriječiti negativne konsekvence svojih avanturističkih odluka i na koji način će ublažiti ili poništiti njihovo štetno dejstvo?!
O tome niko ne govori – jedino postoji “opstrukcionistički juriš” po navedenom pitanju, bez ikakve jasno predstavljene strategije, taktite, jedne jedine riječi o tome šta će se desiti ako taj “juriš na NATO” ne uspije?! Kako će se odgovoriti na eventualni “Kontraudar”?!
8. I navedena pitanja su “jeres u RS”, kamoli kakav zahtjev da se odgovori – šta ako ne uspije opstrukcija i šta ako se ta opstrukcija doživi kao neprijateljski akt, koji u sebi sadrži i razaranje BiH?!
9. Praktikovanje jalovih verbalnih “udara na NATO”, prisutnih već godinama u “repertoaru” Dodika&co, došlo je do svog kraja, jer je NATO odobrio aktivaciju MAP-a, a upravo su se Dodik&co našli u situaciji da taj poziv i prihvate. I ne samo to – već i da nastave sa ispunjenjem svega onoga što taj projekat nosi.
10. Verbalna onanija ne pomaže, kao ni nasilničke prijetnje; Još manje pomaže besmisleno izdizanje entiteta iznad države, što je najkontraproduktivniji mogući postupak u ovoj situaciji; Pomoglo bi da se vrh Režima urazumi, prihvati činjenice, koje je i sam proizveo, i prestane sa skrivanjem iza građana, ali to je već, kako stvari stoje, u sferi irealnog!
11. Jasno je zašto se Dodik ponaša kako se ponaša: On nema kud, kao ni njegovi sljedbenici; Oni su obećali ovaj pristup, a zauzvrat dobili političku i predizbornu podršku iz Rusije i sada nemaju izlaza.
Nejasno je zašto drugi ćute o navedenom?!
Slobodan Vasković/BHDINFODESK
