2014. godine, škotska umjetnica Katie Peterson je pokrenula projekat pod imenom Future Library. Nakon što bude završen, što je sve samo ne sigurno, svijet bi trebao biti bogatiji za antologiju od sto knjiga, premda tek za nešto manje od sto godina.
Ideja je zamišljena ovako: Svake godine, Future Library Trust (tijelo koje upravlja projektom) bira jednog autora koji svojim rukopisom doprinosi budućoj biblioteci. Pisci koji su do sada predali svoje rukopise uključuju Margaret Atwood i Elif Shafak. Osim imena autora, naziva knjige i okvirne ideje o tome koliko je ona debela, sadržaj ostaje isključivo poznat piscima i neće biti objelodanjen sve do 2114. godine, tj. tačno sto godina nakon početka projekta. Rukopis može sadržavati samo jednu riječ, može biti pjesma, priča, roman, izmišljeno ili dokumentarno djelo. Kada dođe vrijeme, hiljadu norveških smreka — zasađenih 2014. godine — će biti posječeno da bi se proizveo papir na kojem će se štampati knjige.
Iza čitavog projekta se krije zadivljujuća vjera u budućnost, između ostalog i jer mogućnost da antologija ikada bude pročitana direktno zavisi od ljudi koji njenu objavu neće ni dočekati, kao i autora koji tek trebaju da se rode. Još važnije, ideja pretpostavlja da će za sto godina na ovoj planeti i dalje biti ljudi, šuma i knjiga, da ćemo i tada htjeti da čitamo i držimo knjige u ruci.
U konačnosti, ona zavisi od mnogo nepoznatih i postoji mogućnost da će na kraju sve biti uzalud. U moru zločina, prevara i laži, ovo je neizmjerno lijepa i fascinantna opklada na budućnost i čovječanstvo.
Čitava ova priča me nekako natjerala da se zapitam šta su nama knjige, zašto uopšte čitamo i koja je budućnost biblioteka. Pošto se ne osjećam naročito pozvan da govorim o ljepoti čitanja i koristi koju knjige imaju za pojedinca i društvo, mogu samo da ponudim nekoliko misli pametnijih ljudi.
Sa izuzetkom putovanja, knjige predstavljaju najširi, najbogatiji i najljepši pogled na svijet. One, prema Neilu Gaimanu, pokazuju jedan drugačiji svijet i vode nas na mjesta koja nikada nismo posjetili — bivate preplavljeni svijetom u svoj njegovoj ljepoti i raznolikosti. Jednom kada vidimo taj drugi svijet, nikada više ne možemo u potpunosti biti zadovoljni sa onim u kojem smo odrasli. To nezadovoljstvo je dobra stvar, jer rađa pobunu protiv trenutnog stanja i tjera nas da promijenimo i unaprijedimo svijet, te da ga učinimo boljim i drugačijim. S druge strane, nekada uvidite da stvari mogu biti i gore, što ima prednost da sve oko sebe ne uzimate više zdravo za gotovo.
Nadalje, u svijetu koji se naizgled tako brzo i neprepoznatljivo mijenja, nekada je otrežnjujuće vidjeti koliko se malo toga ipak promijenilo. U velikoj mjeri i dalje pravimo iste greške, vodimo iste bitke i more nas iste brige. To je s jedne strane pomalo tužno, ali ujedno pruža i neku utjehu. U isto vrijeme, shvatajući da niste prva i jedina osoba koja nešto proživljaja, postajete mirniji, ali i ponizniji. Knjige su, prema Kafki, ključ u nepoznate sobe našeg vlastitog dvorca. U Senegalu, lijep način da kažete je neko umro je da kažete da je njena biblioteka izgorila.
Stvarno ne znam u kojoj nam mjeri knjige pomažu da izbjegnemo ponavljanje prošlosti, ali u svakom slučaju počinjete da uočavate određeni obrazac kretanja. Heinrich Heine je rekao da tamo gdje se pale knjige, čovjek završi paleći ljude. U maju 1933. godine, nacisti su tokom Feuersprüche u Berlinu za jedan dan spalili između dvadeset i devedeset hiljada knjiga. Ono što se desilo poslije toga je poznata i tužna historija.*
Ovo je nasumična i neiscrpna lista koja vjerovatno izostavlja glavne koristi. U konačnosti, ima nešto tako čarobno u knjigama što se ne da opisati riječima, ali što je tako snažno prikazano u Ray Bradburryevom romanu Fahrenheit 451. U njemu, vatrogasci umjesto da gase požare zapravo pale knjige, djelujući kao ‘čuvari mira uma’, brinući o tome da ljude drže ‘sretnim’.
Glavni lik, vatrogasac Montag rutinski obavlja svoj posao sve dok jedna žena odbije da napusti svoju kuću, želeći da bude spaljena skupa sa svojim knjigama. To je prijelomna tačka romana i početak Montagove znatiželje prema knjigama i njihovom sadržaju. Mora postojati nešto u knjigma, kaže on, stvari koje ne možemo da zamislimo, da natjeraju ženu da ostane u zapaljenoj kući. Mora biti nešto. Ne ostaješ u njoj tek tako. Njega ne mori samo žena koja je spaljena, već i postepena spoznaja da se jedan čovjek krije iza svake knjige. Nekom čovjeku je bio potreban možda čitav život da zapiše svoje misli gledajući okolo u svijet i život i onda dođemo mi i u dvije minute — boom! sve je gotovo.
Prije tačno sedamdeset godina, UNESCO je objavio Manifest o javnim bibliotekama koji kaže da je biblioteka pretpostavka da građani iskoriste svoje pravo na informacije i slobodu govora. Slobodan pristup informacijama je neophodan u demokratskom društvu za otvorenu debatu i stvaranje javnog mnjenja. Za državu kao što je naša, ovo je očito još relevantnije nego za neke druge zemlje.
Ali kakva je njihova budućnost?
Sa dolaskom interneta, po prvi put u historiji, biblioteke su izgubile status jedinog i najboljeg skladišta informacija, ali nekako i dalje opstaju. U Americi, zapravo, danas postoji više javnih biblioteka nego McDonaldsa, koje ujedno postaju sve popularnije kod ljudi ispod trideset godina. One su postale novi gradski trgovi gdje se ljudi okupljaju, daruju krv, registruju za glasanje i glavno utoćište beskućnika.
OverDrive predstavlja najveću digitalnu biblioteku na svijetu koja je krajem 2017. uspjela da ‘izda’ ukupno jednu milijardu knjiga. Možda ovako izgleda budućnost pozajmljivanja, ali i dalje nije fizički prostor koji pripada jednoj zajednici i gdje se ljudi nalaze da bi razmijenili informacije.
U svojoj posljednoj knjizi The Library Book, Susan Orlean kaže da je biblioteka dobro mjesto da ublažite svoju samoću i prostor gdje osjećate da ste dio jedne konverzacije koja traje stotine i stotine godina, čak i kada ste sami. Ako ništa ne traje, kaže ona, onda ništa nije ni važno. To znači da se sve što proživljavamo odvija bez nekog obrasca i da je život samo jedna divlja, slučajna i zbunjujuća pojava poput rasutih nota bez melodije. Kroz knjige, međutim, svoj život možete naučiti da gledate kao odraz svih prethodnih života i iskustava i odjednom početi da osjećate da ste dio jedne veće priče koja ima oblik i svrhu. Čitanje je, kažu, zapravo zarobljeno slušanje onih koje nažalost nismo bili u prilici čuti uživo.
U čitavom svijetu postoji 320.000 javnih biblioteka koje nude knjige stotinama miliona ljudi, ma gdje se nalazili.** Mnoge su smještene u konvencionalnim zgradama, dok se ostale opslužuju biciklom, ruksakom, helikopterom, čamcem, motorom, volom, magarcem, kamilom, kamionom, autobusom, ili konjem. U Cajamarca provinciji u Peruu ne postoji biblioteka tako da su sve knjige raspoređene po kućama sedamsto poljoprivrednika. U Kolumbiji, nastavnik po imenu Luis Soriano svakog vikenda putuje na svom magarcu noseći knjige u okolna sela. Šezdeset hiljada Little Free Libraries stoje u baštama ljudi koji su bili voljni da ih postave kod sebe i koje funkcionišu po principu — uzmeš jednu, ostaviš jednu.
Nekada je ravno čudu kako su knjige uprkos svemu opstale, ali su neizmjerno tvrdoglave i odbijaju da nestanu. U Ankari, smetljari su od bačenih knjiga napravili svoju biblioteku koja je od 2017. godine otvorena za sve građane.
Svako od nas može dati svoj mali doprinos da tako i ostane. Neil Gaiman je ukazivao na potrebu da čitamo na javnim mjestima i da na taj način pokažemo ljudima da je čitanje dobra i poželjna stvar. To biva onaj vid lijepe zaraze o kojoj sam prethodno pisao i mali doprinos koji možete dati ovoj zajednici. ***
U Sarajevu postoji 17 javnih biblioteka, što je definitivno više od dva McDonaldsa, ali nažalost neuporedivo manje od broja nargilhana.
Ima nade za one koji žele da je vide, iako će borba biti duga i teška.
__________
[*] Pošto sam prethodno pisao o spaljivanju knjiga, neka samo još ostane zapisano da je Mao Ce-tung, koji je bio pomoćni bibliotekar na univerzitetu u Pekingu, također završio paleći sve knjige kojie nisu napisali Marx, Lenjin i naravno on.
[**] Sve do kraja devetnaestog stoljeća, javne biblioteke su još uvijek zahtijevale članarinu koju su mogli da priušte samo dobrostojeći ljudi. Jedan od ljudi koji nije imao da plati članarinu od dva dolara u lokalnoj biblioteci bio je i Andrew Carnegie. Carnegie će postati jedan najbogatijih ljudi u historiji čovječanstva koji će posljednju trećinu svog života provesti poklanjajući svoj novac, a biblioteke su bile jedne od najsretnijih primalaca. Na kraju, Carnegie je bio zadužen za izgradnju 1.700 biblioteka u 1.400 zajednica. Bill i Melinda Gates su podržali trinaest hiljada biblioteka od Botsvane, Vijetnama, Jamajke i Moldavije.
[***] Pored iskrene ljubavi prema knjigama, ovo je drugi najvažniji razlog zašto revnosno čitam po sarajevskim kafićima.
Adnan Muminović
