Kubansko iskustvo jednog banjalučanina – “Zbog Jusufa ponosim se što živim u svojoj zemlji i volim je još više…”

Nakon što je naišao na nerazumijevanje prilikom pokušaja da se vrati kući, Robertu Dacešinu je ususret izašao nepoznati čovjek, njegov zemljak, koji mu je pomogao da pandemiju prebrodi sa svojim bližnjima, kod kuće

Banjalučanin Robert Dacešin, svjetski putnik kojeg je pandemija koronavirusa umalo zarobila na Kubi, gdje je boravio prije nego je počelo ukidanje međunarodnih letova, putem svog Facebook profila odlučio je podijeliti svoju priču. Priču o razočarenju i nadi, priču o bezosjećajnosti i empatiji. Ipak, uspio se vratiti u rodni grad, a u nastavku možete pročitati i sve peripetije kroz koje prošao:

– Priča koju ću ti sada ispričati jedna je od najtežih i u isto vrijeme najljepših koja mi se desila na putovanju. Vidjećeš i zašto. Pokušaću da sve što se desilo, sažmem što je više moguće, nastojeći da ispričam one najbitnije stvari jer ne želim da te zamaram mnogo, mada mogla bi se i mala knjiga napisati o svemu ovome. Isto tako, pojedini dijalozi koji su se desili, biće napisani onako kako ih ja pamtim, ali pored svega što se dešavalo, moguće je da pojedine rečenice budu izmijenjene.

Mada sad kad razmislim i prisjetim se, tog divnog jutra 20.3.2020. ništa nije ni slutilo da nešto ovako može da se desi. Na Kubi je tih dana sve bilo fantastično. Grad je vrvio od ljudi, čiji osmijesi su blještali više nego Sunce koje je za divno čudo bilo nešto slabije nego inače. Dan smo provodili šunjajući se šarenim i prašnjavim ulicama stare Havane, svaki put otkrivajući neke nove, jednako lijepe kutke. Obilazili smo pijacu. Probavali nekakvo čudno voće. Jeli churose, sa prelivom od čokolade i one bez. Čini mi se da niti jedan strani grad ne poznajem ovako dobro kao Havanu. Ali po povratku u smještaj to veče, dočekala nas je neprijatna vijest. Granice na Kubi se kroz koji dan zatvaraju i uskoro više niko neće moći ni ući, ali ni izaći iz zemlje. Gatajući do kasno u noć šta nam je činiti i kakvu mudroliju izvesti, Igor, Dejan i ja, dogovorili smo se da sutra ujutro odemo na aerodrom i pokušamo izaći iz zemlje.

Čuli smo u međuvremenu i da vlada Srbije planira da pošalje čarter let za Moskvu i pokupi putnike iz Havane. Planira. Kad, kako? Ništa se ne zna. Nije sigurno uzdati se u to.

Pri samom izlasku Sunca dok na ulici još nije bilo živog stvora, pozdravljam se sa svojom kubanskom porodicom i odlazimo na aerodrom. Tamo provodimo nekoliko sati, pokušavjaući da u kompaniji Aeroflot, promijenimo datum naše karte za taj dan, kako bismo otišli letom za Moskvu. Kako bismo otišli kući. Prilično ljubazan Kubanac u bijeloj košulji i savršenom frizurom, govori mi da je moguće zamijeniti kartu za danas.
– Odlično. Koliko će koštati promjena karte?
– Neće mnogo. Oko 100 evra. Ali trenutno imam neki problem sa sistemom. Možete li doći za sat vremena da tada to odradimo? – upita me još ljubaznije.
– Nikakav problem. – odgovaram sa osmijehom nastojeći da budem jednako ljubazan.

Tih sat vremena provodimo ležeći na travi ispred aerodroma, posmatrajući kako neke likove sa maskama odvode u karantenu. Prvi put vidim ljude sa maskama od kako sam ovdje. Prisjećam se svog putovanja u Černobil i sve ovo jezivo mnogo podsjeća na to. Razmišljam i kako ova trava na kojoj ležimo je vjerovatno još jedino corona free zona koja postoji ovdje. Ili bar mi tako mislimo. Trošimo vrijeme pričajući o tome šta ćemo raditi po povratku kući, te potom odlazimo nazad u kancelariju, pritom i dalje zagledajući tipa na šalteru i njegovu, sa lijeva na desno savršeno počešljanu kosu, kako bi nam promijenio karte. Iako ih još nismo dobili, u glavi već računam da danas idemo kući. Mislim, rekao je da ima karata… Ali, ako smo išta naučili po dolasku na Kubu, to je da uvijek ima jedno ali (pero). Situacija na Kubi je dobra, ali… Hrana nije tako loša, ali…Cijene su zaista povoljne, ali…

Upitavši ga ponovo da nam promijeni karte, dobili smo sličan odgovor.
– Rado bih vam pomogao, ali u međuvremenu dok ste bili vani, sve karte su se prodale. Žao mi je. Možete pokušati sutra. – reče i dalje nastojeći da bude ljubazan.
– Ali…maloprije smo bili…
– Znam, ali nestale su u međuvremenu. Ne mogu ništa da uradim.
Vraćam se nazad u smještaj objašnjavajući ljudima kod kojih sam smješten na Couchsurfingu šta se desilo. Malo mi je neprijatno, ali razumiju me.
– Ostani koliko treba. Uskoro će policija početi da kontroliše naše kuće tražeći strance, ali nekoliko dana te možemo sakriti kod nas. – reče mi tata od Gabi.

Sa momcima se dogovaram da čekamo taj čarter let koji će da Srbija navodno da pošalje, ili da se nadamo da se naš let koji je 27.3. do tada neće ukinuti, mada sve su manje šanse za tim. Izgleda da ostajemo na Kubi još neko vrijeme.

Ali naredno jutro, budi me Igorova poruka da idemo hitno na aerodrom. Izgleda da je čarter zaista poslan iz Srbije za Moskvu i da svi idemo kući. Gotovo da ne vjerujem da su ovako brzo odradili sve. Treba samo da nas ubace na let za Moskvu iz Havane. Na aerodrom stižemo nešto iza devet, prije toga pozdravljajući se po drugi put sa svojim domaćinima. U grupi koja treba da se vrati kući, ima nas oko 30 koji smo na spisku, a nešto iza 11 časova, svi smo već tu. Dobijamo informaciju od ambasadora Srbije da čekamo, jer se i dalje ništa ne zna. Sa ostatkom ljudi koji su tu, pričamo kako bismo popunili vrijeme, ali jedino o čemu svi razmišljamo je da li će nas pustiti kući.

Dobijam i informaciju da će se let za 27.3. koji imam vjerovatno ukinuti. Sjajno. To znači još jedna opcija manje za povratak kući. Odnosno, ovaj let sada za Moskvu, sada je jedina opcija.

Kako je net na aerodromu očajan, pišem drugarima da mi provjere postoje li neke druge kombinacije za povratak kući. Neki drugi letovi, ali i sam sam svjestan da su skoro sve kompanije prestale da lete. To malo letova što ima, ide i do 1500 evra za kartu. Razmišljam u glavi koliko dugo mogu da živim na Kubi od tog novca. Ali dok kuckam te poruke, čujem uzvik oduševljenja.
– Idemo svi kući! – viče neko.
Brišem poruku koju upravo pišem.

Uskoro stiže i prva osoba sa svojom kartom. To je to. Sada zaista idemo kući. Pišem Gabi poruku da ovaj put zaista idem kući i zahvaljujem joj se na svemu. Jedno po jedno, odlazimo do šaltera Aeroflota po naše boarding karte. Dejan je već dobio svoju. Izlaze i drugi ljudi. Mada, sve ovo traje mnogo vremena, a boarding je već pri samom kraju. Ne razumijem šta se dešava.

Odlazim tamo sa Igorom da ih požurimo. Tu je ponovo i ambasador Srbije. Igor dobija svoju kartu, a moj pasoš je još jedini koji ostaje na stolu.
– Šta je sa mojom kartom? – pitam Rusa koji ih izdaje.
– Ti ne možeš ići danas. – reče drsko.
– Zašto?
– Ti imaš pasoš Bosne, samo ljudi sa srpskim pasošem mogu da idu na ovaj let.
– Ali šta da radim sada? Javili su mi da mi je ukinut moj let sa vama 27. Marta. Kako uopšte da se vratim kući?
– Ne znam, ali na ovaj let ne možeš. Dođi za dva dana ovdje, pa ako bude mjesta, poslaćemo te tim letom. To je posljednji let koji ima iz Moskvu. – reče još bezobraznije nego maločas.
Dobro izgubljen, gledam u ambasadora u nadi da će mi ponuditi neko rješenje.
– Možete li mi pomoći. Let koji imam je odgođen. Nemam više drugu opciju da idem kući osim ove. Svi letovi su puni. – pitam ga vjerovatno vrlo tužnog pogleda, nadajući se da može da mi pomogne.
– A ne znam šta bih ti rekao. Najbolje da dođeš tada kada ti je rekao. Ja ne znam šta mogu da uradim.
I to je to?
…..
Mogao bih svašta da napišem na ove riječi. Vjerovatno bih, da sam ovaj tekst pisao onoga trenutka kada se desio, dopustio sebi da i opsujem koju. Da se izgalamim na nekoga. Na bezobraznog Rusa kojeg baš zaboli za mnom. Na ambasadora, zato što ne osjećam da razumije moj problem. Fascinira me koliko malo empatije nekada postoji u ljudima i kako oni odluče da se u trenucima kada za to nije vrijeme, vode nekim svojim pravilima i zanemare da smo svi ipak ljudi. Da ako vidiš da mi je potrebna pomoć, a možeš da mi pomogneš, ipak odlučiš da okreneš glavu. Ako na letu već ima mjesta, te ako znaš da mi je ovo jedina šansa da se vratim kući, zašto ne mogu da uđem na njega samo zato što nam je jedan dokument različite boje, kad smo svi mi isti. Ili možda ipak nismo?

Polu u snu, kao da se ovo nije desilo, gledam ljude iz grupe kako prolaze pasošku kontrolu i odlaze na let. Svi su otišli. Osim mene. A bilo je mjesta na letu. Samo su propisi ipak bitniji ovoga puta. Ovo je bez dileme jedan od najtežih trenutaka koji sam ikada preživio na putovanju. Strašan je taj osjećaj kad ostaneš sam. Kad vidiš da druge uopšte nije briga i kad oni koje smatraš tvojim, ipak nisu tvoji.

Pokušavam da se smirim i napravim plan za dalje. Izlazim ispred aerodroma i sjedim neko vrijeme na livadi, razmišljajući šta napraviti. Sve opcije koje imam, sada su nestale. Zaustavljam prvi taksi koji želi da mi stane (u ovom trenutku skoro niko ne želi da prevozi strance) i odlazim ponovo u smještaj, posmatrajući usput avion sa svim putnicima iz Srbije kako idu kući.
Imam déjà vu da se ovo već jednom desilo, ponovo dolazim u smještaj i vidim ih sve šokirane na vratima što me vide.
– Pa….zar ti nisi otišao? – pitaju me.

Treba mi nekoliko sekundi da se sabarem prije nego odgovorim dalje i ispričam im sve što se desilo. Ponovo mi govore da ostanem koliko je potrebno, ali da više ne smijem da izlazim toliko vani, jer policija provjerava kuće lokalaca, te mogu da plate veliku kaznu ukoliko pronađu nekog od stranaca kod njih. Svi zaraženi od virusa na Kubi su stranci, pa otud i te mjere.
– Ukoliko te nađu ovdje, staviće te u karantenu kod nas.
Saznajem i da je ETECSA, kompanija koja prodaje internet kartice zatvorena i da više ne mogu ni internet da kupim, a ostalo mi je samo dva sata interneta. Fantastično zaista.

Vučem se do kuhinje i jedem rižu sa grahom koju su mi spremili koja nikada nije bila ovako praznog okusa, te potom odlazim u park za internet, trudeći se da ne skrenem previše pažnje na sebe kako neko od lokalaca ne bi zvao policiju. Pišem Zoranu ako može da mi pomogne da me spoji sa ambasadorom nadležnim za Kubu. Mislim da je u pitanju Bojan u Americi. Sa čovjekom sam i tenis igrao, možda mi može pomoći, ali reče mi ipak da je ambasada Kanade zadužena za Kubu, te mi šalje broj ambasadora i odmah mu pišem, objašnjavajući mu sve šta se desilo.
U porukama od Emir Jamak iz Qatar Airwaysa, koji pokušava da mi pomogne, vidim da Turkish ima let iz Havane za Istanbul, pa za Sarajevo. Sjećam se i da poznajem jednog Jusuf Jamakosmanović koji radi u Turkish Airlinesu. Možda i njemu da pišem da vidim šta mi on predlaže. Ponovo objašnjavam sve šta se desilo i problem koji imam. Da nemam više niti jednog leta. Da se na Kubi zatvaraju granice. Ni sam ne znam kako može da mi pomogne, ali ponestaje mi i interneta, a i opcija.
Kroz manje od minut stiže mi i njegova poruka.

– Pošalji mi svoj email i sliku pasoša – bilo je sve što je napisao.
Ne razumijem zašto mi ovo traži, ali šaljem mu odmah sve.
Ubrzo mi stiže nova poruka od njega.
– Poslao sam ti kartu na mejl. To je zadnji let sa Kube i zadnji let za Sarajevo iz Istanbula. Ako dobijem otkaz, zbog tebe je. 
Šta?! Ček, šta se upravo desilo? Čovjek koji me ne poznaje upravo mi je poslao kartu koja sada košta skoro 1500 evra na mejl tek tako. Sad sam još više zbunjen i pogubljen neko maloprije. Plače mi se ponovo, ali ovoga puta od sreće. Zahvaljujem mu se na sto načina, ali, nisam siguran da u našem jeziku postoje pridjevi koji mogu da opišu nivo zahvalnosti koji sada osjećam.
– Nemam riječi koliko si mi pomogao. Nikada ti ovo neću zaboraviti Jusufe. – pišem mu na kraju.

– Ne bih mogao spavati da si zaglavio na Kubi, a ja nekako mogao da pomognem.
Vraćam se nazad u smještaj, ne uspjevajući ovoga puta da sakrijem osmijeh zadovoljstva.
– Idem kući za koji dan.
– Zaista.
– Sada je zaista. Ne bih imao obraza više da se vraćam kod vas.

Na dan leta, mnogo toga se još iskomplikovalo. Policija je zvala i rekla da će uskoro doći da pretraži kuću, iako sam siguran da znaju da sam sve vrijeme bio tu. Niti jedan taksi nije htio da me odveze na aerodrom, jer je svima bilo zabranjeno da voze strance, pa je tata od Gabi morao nekim okolnim putevima da me vozi sa čitavom porodicom u autu, kako ne bi izgledalo sumnjivo. Svi restorani i mjesta za hranu bili su zatvoreni i već skoro 20 sati nisam ništa jeo.

Ali koga briga, konačno idem kući. I sve to zahvaljujući jednom čovjeku kojeg nikada u životu nisam vidio. Zbog njega, ponosim se što živim u svojoj zemlji i volim je što više. Da nije bilo njega, vjerovatno bi ova priča imala neki sasvim drugi, tužniji kraj, a ja bih je pisao iz neke karantene negdje na Kubi.

Pošto bih volio da ova priča dopre do što većeg broja ljudi, mnogo bi mi značilo da je podijeliš na svom profilu. Da proširimo prave vrijednosti i da u ovom ludom dobu korone, skrenemo pažnju i na neke lijepe priče, kao što je ova o Turkish Airlinesu i Jusufu.

Roert se zahvalio svim prijateljima koji su mu pomogli i na kraju je dodao:
–A za Turkish nemam riječi. Mislim da ću svojoj djeci jednoga dana pričati o ovom šta ste učinili za mene.

Piše: Moja BiH