Rashida Belguesmi Bezdrob rođena je Tunižanka, a u Bosnu i Hercegovinu ju je dovela, kako kaže, ljubav.
Ovdje živi već tri godine, a radi u humanitarnoj organizaciji Pomozi.ba. Suprug joj je u međuvremenu dobio posao u Holandiji, ali je ona ipak ostala u Sarajevu.
– Volontirala sam u Turskoj, gdje sam djecu podučavala arapskom jeziku, radila sam sa izbjeglicama, migrantima, održavala sam radionice sa djecom oboljelom od raka. I u to vrijeme sam upoznala muža, te smo se sprijateljili. Nakon dva mjeseca vratila sam se u Tunis gdje sam radila u jednoj kompaniji i nakon godinu moj sadašnji muž me je kontaktirao i rekao da će doći na godišnji odmor u Tunis. Rekao mi je da želi da upozna kulturu i tradiciju, da obiđe turističke destinacije i želio je da mu budem vodič – priča Rashida.
Ističe kako je jedan dan pripremila ručak za svog sadašnjeg muža.
– Rekao mi je: “Pa ti znaš kuhati, ja tebe trebam oženiti” – prisjeća se Rashida.
Kaže da nikada nije ni pomislila da bi mogla živjeti u Bosni i Hercegovini.
– Nisam ništa znala o ovoj državi. Moji roditelji nisu bili za to da se udajem i idem u BiH. A on je rekao: “Daj mi jednu priliku da se dokažem”, da me ubijedi da trebam da idem s njim. On se vratio u BiH i dobio je posao, izgradio je kuću i došao je da upozna moju porodicu. I odlučili smo da se vjenčamo. Nakon godinu morala sam da idem u Srbiju kako bih dobila dokumente i vizu da dođem u BiH jer u Tunisu nema Ambasade BiH, niti u BiH ima Ambasada Tunisa – kaže sagovornica.
Kaže da su u početku živjeli u Goraždu, ali da nije imala mogućnost da se zaposli ili da se se bavi volonterskim radom, te nije bilo aktivnosti u koje bi se mogla uključiti.
– I u Tunisu sam se bavila humanitarnim radom i pomagala sam, volontirala, to me čini sretnom, te smo odlučili doseliti u Sarajevo. I nije bilo lahko. Govorili su mi da ću teško naučiti bosanski jezik, da ću teško naći mjesto gdje ću raditi. Studirala sam španski jezik, sada učim bosanski, a govorim engleski, arapski i francuski. U Sarajevu nisam znala nikoga, tražila sam Arape koji žive ovdje kako bih stekla prijatelje, ali sam shvatila da treba i da među Bosancima tražim prijatelje i prijateljice. Upoznala sam neke djevojke putem instagrama, čak sam imala priliku i da snimam reklame za neke brendove. Toliko toga se lijepog desilo – priča Rashida.
Kaže da nije željela da sjedi u kući, već da pomaže, da radi nešto korisno za društvo i da su joj se otvorila vrata organizacije Pomozi.ba.
– Vrata ove organizacije su otvorena za sve, imam prilku da upoznam ljude, da im pomognemo i to je ono što me čini sretnom – priča Rashida.
Rashida ističe kako rado sa prijateljima dijeli fotografije iz Bosne i Hercegovine, te da mnogi smatraju kako je u BiH još rat.
– Nikada u Tunisu nismo učili o BiH, samo smo jedne prilike spomenuli početak Prvog svjetskog rata. Ne samo u mojoj državi, već i dosta stanovnika arapskih zemalja, misle da je BiH u Rusiji, da ima veze sa Moskvom, Sibirom, pa zatim i u Turskoj. Ljudi misle da je ratno stanje, da je to siromašna država, da ratuje Bosna sa Hercegovinom, te im ja pojasnim da je to jedna država, da nema rata – priča ova humanitarka.
Kaže da fotografiše i objavljuje fotografije na društvenim mrežama, kako bi ljudi vidjeli ljepote ove države, prirodu, sva bogatstva sa kojima raspolaže. I kaže da je dosta njenih prijatelja i njihovih poznanika došlo u Bosnu na godišnji odmor.
– Kada sam prvi put došla u BiH i vidjela granicu između Srbije i BiH, pitala sam zašto jedna od vrata u BiH izgledaju tako siromašno. Otišli smo zatim u Goražde i muž mi je pričao o stradanjima tog stanovništva i ja sam bila šokirana onim što sam čula. Kada sam legla da spavam, mislila sam da su možda na ovom mjestu ubijeni neki ljudi. Majka mog muža mi je ispričala kako su preživljavali, šta su jeli da prežive. Ljude često pitam kako im je bilo u tom periodu, ali dosta njih ne voli o tome da priča. Ovi ljudi uče djecu da praštaju, da ne mrze, nikada nisam čula da govore o osveti. Bosanci i Hercegovci su dobri ljudi, pomažu, daju sve što imaju kada nekome treba pomoć – navodi.
Posebno joj se, kaže, sviđa, jer ljudi ovdje održavaju rodbinske i prijateljske veze, posjećuju se, poklanjaju jedni drugima.
– Ovdje i nane koje nemaju novca, odvajaju od penzije da bi pomogle onome kome treba. U BiH je život sporiji, ljudi i poslije posla imaju vremena da odu na kafu, da se druže. Bila sam u Francuskoj i tamo je drugačije, tamo radni dan počinje oko 4 ujutro, a završava oko 8 navečer. Istina, ovdje ljudi nemaju velike plaće, ali žive normalno, jedu zdravu hranu iz svoje bašte. Nema ljudi da žive na ulici – kaže Rashida.
Kaže da je naučila da sprema dosta bosanskih jela, ali da njen muž voli i njenu kuhinju.
– Spremam dosta začinjenu hranu, i voli sve što spremim. Muž voli grah te sam naučila kako se pravi. Volim sarmu, burek, kajmak i ćevape. Jednom sam pokušala da napravim pitu, kupila sam jufku i napravila sirnicu, nakon što sam je servirala, dali smo je kravi naše tetke – priča kroz smijeh Rashida, ističući da nikada više nije probala napraviti pitu.
Ovdje se, kaže, osjeća sigurno.
– Nema problema kada hodam sama, ne moram da se bojim da će me neko napasti. BiH je sigurna zemlja. S obzirom na to da imam tamniji ten, na ulici sam jedne prilike, nakon što su migranti počeli dolaziti u BiH, zaustavila nekog čovjeka da mi pomogne da se snađem kojim putem da idem do jedne zdravstvene ustanove, taj čovjek je mislio da mu tražim novac i mahao je rukama i rekao je: “Idi, idi”. A jedna žena je također otrčala od mene, misleći da tražim nešto – kaže Rashida.
Kaže da se u početku bojala kako će se ljudi ponašati prema njoj, da je neko ne napadne, pošto nije znala kakva je situacija, ali nakon što su migranti i izbjeglice počeli dolaziti u Sarajevo, kaže da su se ljudi počeli bojati nje.
– Kada odem u tržni centar ili u shopping, i uredim se, ljudi misle da sam Arapkinja i turistkinja, nerijetko mi pokušaju prodati nešto skuplje, misle da sam bogata. Ako se obučem normalno, nešto sportsko, misle da sam izbjeglica. Ipak, sretna sam jer sam drugačija, mislim da sam se uklopila – zaključuje i dodaje da ne planira da seli negdje drugo, barem ne za sada.
Autor: E. Hadžimejlić / Faktor
