U svijetu bez pravde, saosjećanja i ljubavi nasilje počinjemo shvatati kao normalnost i svakodnevnicu.
– Vrijeme je da počnemo pričati o tome i treba da shvatimo da svi nosimo djelić odgovornosti, istakla je naša današnja sagovornica Selma Koso, rodom iz Sarajeva, koje je napustila kao devetogodišnja djevojčica.
Selma je u Švedskoj osnovala organizaciju Paraply, koja se bavi prevencijom seksualnog nasilja nad djecom i mladima. Za svoj rad nedavno je dobila veliko priznanje – proglašena je jednom od najperspektivnijih liderki u Švedskoj. Magistrirala je opštu psihologiju te završila master-studije na odsjeku ljudska prava.
– Za mene je to velika čast , a doprinijeti u istoj oblasti i u Bosni i Hercegovini su moja ambicija i velika želja, posebno putem implementacije udruženja Paraply, kazala je Koso.
ŠTA VAS JE PODSTAKLO NA TO DA SE POSVETITE PODIZANJU SVIJESTI O SEKSUALNOM NASILJU?
Uvijek sam znala da želim da posvetim svoj rad i trud nečemu što ċe doprinijeti pozitivnoj promjeni u svijetu.
– Uz studije ljudskih prava, s fokusom na prava djeteta, imala sam priliku da stažiram u Bengaluru, Indija, gdje sam radila istraživanje o vezi između turizma, seksualnog nasilja nad djecom i dječije pornografije. Uz taj rad rodila se ideja da osnujem udruženje Paraply. Činjenicu da je seksualno zlostavljanje djece u svijetu stvarnost nisam mogla prihvatiti. Kroz rad sa Paraplyjem i Sigurnom kućom, blisko radim sa žrtvama nasilja i svaki put mi je jasnije koji mehanizmi nasilja postoje u pozadini te koji su razlozi toga. Razlozi su politički, strukturni, kao i opći stavovi o ženama i djeci. Uzrok svega su neznanje, tabu te loš pogled na žene i djecu. Neophodno je razbiti tabu, otkriti stvarnost, promijeniti stavove i ojačati status žena i djece. Isto tako je važno razbiti mitove, podići svijest u društvu o tom problemu i držati počinioce odgovornim. Također je potrebno uspostaviti i odgovornost drugih koji stavovima, direktno ili indirektno, omogućavaju nasilje nad ženama i djecom.
U ŠVEDSKOJ STE OSNOVALI ORGANIZACIJU POD NAZIVOM PARAPLY, ŠTO U PREVODU ZNAČI KIŠOBRAN. ZAŠTO BAŠ TAJ NEOBIČAN NAZIV?
– Odlučila sam se na naziv Paraply (kišobran) jer smatram da je savršen simbol za naš rad, sveobuhvatan. Da bismo bili uspješni u radu protiv seksualnog nasilja nad djecom, potrebni su paralelni procesi edukacije, podrške, razvijanje metoda i podizanje svijesti.
NAKON ŠTO JE SRBIJANSKA GLUMICA MILENA RADULOVIĆ OPTUŽILA ZA SILOVANJE PROFESORA I REDITELJA MIROSLAVA ALEKSIĆA, TEMA SEKSUALNOG UZNEMIRAVANJA POSTALA JE AKTUELNA I U BIH, MNOGI SU SE OGLASILI TE S JAVNOŠĆU PODIJELILI SVOJA ISKUSTVA I TRAUME. PORED OGROMNE PODRŠKE IZ BIH, JAVILI SU SE I ONI KOJI IPAK KRIVE MILENU I ŽRTVE ZA DOŽIVLJENO NASILJE, ŠTO BI SE U BIH MOGLO NAZVATI ODRAZOM PRIMITIVIZMA KOJEG U NAŠOJ DRŽAVI IMA SVE VIŠE. KAKVO JE VAŠE MIŠLJENJE O UTICAJU OVE TEME NA SVIJEST STANOVNIŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE, DA LI PLANIRATE SARADNJU SA GRUPAMA KOJE SU POKRENUTE U BIH ?
Kriviti žrtvu je najlakši način suočenja sa slučajevima o seksualnom nasilju.
– “Ona laže, ona je bila pijana, ona je to tražila, ona je nosila provokativnu odjeću, ona samo želi pažnju…” i slični stavovi se koriste i šire kako bi se izbjegli odgovornost i suočenje s neugodnostima koje seksualno nasilje uzrokuje nama i društvu. A sve to radimo zbog neznanja, straha i jakog patrijarhata.
RECITE MI… KAKO TO DA SVI POZNAJEMO NAJMANJE JEDNU ŽRTVU SEKSUALNOG NASILJA, A NIKO NE POZNAJE JEDNOG POČINITELJA?
– Svi se pitaju šta je ona radila da bi se to desilo, kako je to isprovocirala? Niko se ne pita zašto on siluje i zlostavlja? Niko se ne pita šta je to on uradio da osigura da je ona zaista htjela taj kontakt, dodir, poljubac? Zašto on daje sebi toliko za pravo da smatra da to može raditi? Niko se to ne pita. On to radi jer mu mi kao društvo to odobravamo i pravdamo. Učimo kćerke da se paze i čuvaju muškaraca, znači govorimo da je na ženi odgovornost da se silovanje ili nasilje ne desi, a ne na počinitelju.
Šta to dozvoljavamo zbog našeg straha sa suočenjem sa činjenicom da počinitelji mogu biti i naša braća, sinovi, očevi, djedovi, kolege i partneri? Previše je bolno. Razumijem. Ali, previše je bolno da smo možda čak i dio toga.Šutimo i okrećemo glavu od pravde, jer možda bismo njemu nanijeli posljedice. A za posljedice koje žrtve podnose niko ne brine.
Muškarci, iskreno, koliko puta ste vi na intiman način dodirivali vaše prijateljice, partnerice, pa čak i nepoznanice, a niste dobili odobrenje niti ste ih pitali? Samo zato što ste mislili da je to vaše pravo? Koliko puta ste uputili neprijatne komentare kamuflirane kao “kompliment”? Koliko puta ste flertovali s djevojkama koje su pokazivale znakove da im je neugodno, a vi ste uvjerili sami sebe da one glume, jer ste ih vi željeli više nego što su one vas? Jer kako može biti da ona vas ne želi? Muški ego je oštećen. To je neprihvatljivo za vas, zar ne? Tu ste i opasni. Koliko ste puta tjerali vašu partnericu na intiman odnos, jer je ona dužna da na to pristane, a vi mislite da će ona uz više nagovaranja pristati? A ako ne pristane, može biti više agresije s vaše strane.
MOŽDA JE ZBOG TOG STRAHA I PRISTALA NA TAJ PUT. DA LI STE IKADA O TOME RAZMIŠLJALI?
– A koliko puta smo se svi mi samo neugodno nasmiješili svemu tome, prešutjeli, odmahnuli možda s komentarom “pusti, muška posla”? To muško može da radi šta hoće, kako hoće, kome hoće, jer ima društveni status, i on je muško. A mi kao društvo to dozvoljavamo.
ZAŠTO MUŠKARCI SMATRAJU DA U KONTEKSTU PITANJA ODNOSA SA ŽENAMA IMAJU PRAVO NA SVE?
– Muškarci nikad nisu trebali razmišljati o ovome jer im ovakva situacija odgovara. “On je muško”, “on se samo šali”, “on treba da bude jak, da bude muškarac”, a biti jak postalo je sinonim za agresivan, nasilan, bez odgovornosti, čak i bez empatije. Misleći da ima pravo na ženska tijela, da su ženska tijela tu samo da zadovolje njega jer žene nemaju pravo na svoje tijelo, seksualnost, slobodu.
Tako, moje mišljenje o utjecaju ove teme na svijest stanovništva u BiH je da je vrijeme da počnemo pričati, da zajedno doprinesemo promjeni, da zajedno formiramo jedno društvo gdje su žene i djeca sigurni i imaju jednaka prava. Mileni i ostalim ženama i djeci žrtvama seksualnog nasilja vjerujem. Svaka žena zna šta to znači, jer nas je većina iskusila baš to. Želim naglasiti da su i dječaci također izloženi riziku seksualnog nasilja. Vama, kao i ostalim žrtvama nasilja, želim da kažem da niste sami, nije vaša greška što se to dogodilo i sramota nije vaša, već počiniteljeva.
Bitno je da razjasnimo da, naravno, svi muškarci nisu počinitelji, ali isto tako većina počinitelja jesu muškarci. Neki će pročitati ovaj članak i reći da predstavlja mržnju usmjerenu na muškarce. Ne, to nije cilj, jer znam da ih ima mnogo dobrih i onih koji su svjesni situacije u kojoj se nalaze djeca i žene. Vas pozivam da se uključite u borbu protiv seksualnog nasilja nad djecom i ženama. Potrebni ste nam. Uvijek smo otvoreni i spremni za saradnju sa ostalim grupama u BiH i imamo već nekoliko udruženja i grupa s kojima smo u dijalogu o budućoj saradnju.
VI STE STRUČNJAK, S TIM U VEZI KAKO BISTE POSAVJETOVALI RODITELJE? NA KOJI NAČIN PUTEM ODGOJA SPRIJEČITI DA MALIŠANI IZRASTU U NASILNE OSOBE ?
– Fantastično pitanje. Jer odgovornost je na nama odraslima da učimo i odgajamo djecu da budu dobri ljudi. A da bismo to uspjeli, trebamo da počnemo od nas odraslih, da shvatimo koja je naša uloga u svemu tome, da krenemo sa pravilnim odgojem te uništavanjem stavova mačo-kulture.
Dječije potrebe
Da počnemo sa djecom, svako dijete ima pravo na siguran i brižan odgoj, pun ljubavi i podrške za djetetovu individualnost. Svako dijete ima pravo da dobije mogućnost da stekne samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi. To možemo ostvariti putem stvaranja istih mogućnosti za razvoj, emocionalni, tjelesni i intelektualni, neovisno o tome ako je dijete curica ili dječak. Trebamo učiti djecu da imaju pravo na svoja tijela i svoj integritet. Također, trebamo da ih učimo da imaju i dužnosti prema drugome. Posebno ih moramo učiti i ojačati u tome da biti odbijen u određenim, specifičnim situacijama je dio života i da treba da poštuju odluke i granice drugih.
Mi kao odrasli
Da bismo to omogućili djeci, smatram da je potrebno da ispitamo sami sebe, da li sam ja dobar primjer djetetu?
Koje stavove i norme projiciramo? Šta učimo djecu kroz naše ponašanje i razmišljanje? Šta normaliziramo? Šta prihvatamo? Kako sudimo jedni drugima? Naprimjer, da li strožije sudimo djevojkama nego muškarcima za isto ponašanje?
Vjerujem da su ovo teška pitanja i odgovori mogu biti bolni, ali su potrebni ako želimo da pružimo najbolje našoj djeci.
Odgoj
Većina roditelja odgaja kćerke da se paze muškaraca. A rijetki odgajaju sinove da treba da budu svjesni stava djevojaka u društvu, koje su njegove odgovornosti u tom smislu, kao znak solidarnosti, ali i kao znak da samo zato što je muško nema pravo na tijelo djevojke, da djevojke nisu tu samo za njegove potrebe i zadovoljstvo.
Također, kroz odgoj treba da učimo djecu da treba da poštuju granice drugih, da znaju da prepoznaju da li je neko voljan ili ne, jer ljudi mogu komunicirati na više načina nego riječima “da” ili “ne”. Koji su sve mogući signali za to? Ima ih mnogo.
Odgajati djecu da budu empatična i da ne stvaraju stavove koji to ne omogućavaju, posebno dječaci. Ako postoje traume u djetinjstvu, bilo kakve vrste, treba ih tretirati. Više smo skloni da to dozvolimo curicama, nego dječacima, jer dječaci trebaju da budu “pravi muškarci”. Smatramo da muškarcima ne treba pomoć, da muškarci nemaju osjećaje, ne osjećaju bol, razočarenje, tugu, sreću itd. Te stavove moramo razbiti i trebamo učiti djecu, posebno dječake, da je ok tražiti pomoć.
Dalje, treba da uništimo mačo-kulturu, jer je nepotrebna i štetna, čak i za muškarce.
POZNATO JE DA JE IZOLACIJA ZBOG PANDEMIJE KORONAVIRUSA DOVELA DO POVEĆANJA NASILJA U PORODICI. KAKO SE IZBORITI S TAKVIM OKOLNOSTIMA I KOJI JE NAJBOLJI NAČIN DA SE SPRIJEČE TAKVA DEŠAVANJA?
– Da bi nasilje prestalo, nasilnici moraju prestati činiti nasilje. Jako jednostavno, ali ipak izgleda tako kompleksno. Pošto su situacije u okolnostima jedne pandemije često hitne i nemamo vremena za kompleksan rad, onda je bitno ojačati kapacitet i resurse sigurnih kuća i sličnih organizacija te omogućiti različite vrste dugoročne pomoći za žrtve nasilja.
LAMIA SELIMOVIĆ / MojaBiH
