Esad Jaganjac: Zašto smo stigli pred ambis?

Mnogi se pitaju kako to da se mala Slovenija, Crna Gora, Makedonija, pa i Hrvatska, koja po broju stanovnika nije puno veća od Republike BiH, mogla odbraniti od Miloševičevog fašizma i agresije, a Republika BiH ne može. Odgovor je vrlo jednostavan. Ili uopšte nisu imali izdajnike u vlasti ili su ih na vrijeme eliminisali.

Pođimo redom kroz historiju.

1. Godine 1831-32 Husein kapetan Gradaščević je podigao ustanak protiv Turske sa ciljem da oslobodi Bosnu od Turske okupacije. Ustanku se pridružilo i bosansko pravoslavno i katoličko stanovništvo, koje je sačinjavalo oko trećinu njegove vojske. Nažalost ustanak je ugušen  a u borbi protiv Gradaščevića su učestvovale turske snage sultana Mahmuda II, srpski odredi koji su se pridružili sultanovoj vojsci i trupe bošnjačkih begova Ali-paša Rizvanbegovića i Smail-aga Čengića. Trupe Ali-paše Rizvanbegovića i Smail age Čengića su bile presudne u porazu Husein kapetana Gradaščevića, u posljednjoj bitci koja s održala 4 juna 1832., na Stupu kod Sarajeva.

Da nije bilo izdaje tokom ustanka Gradaščevića, Bosna bi bila nezavisna država još u prvoj polovini 19., vijeka.

2. Godine 1878 Bosna postaje prvo okupirana a zatim i anektirana 1908 od strane Austrougarske monarhije. Močna imperija je slomila svaki otpor bosanskih snaga koje je predvodio Hadži Lojo (Salih Vilajetović), koji je okupio muslimanske, pravoslavne, židovske te čak i neke katoličke građane te se suprotstavio okupatoru. Usljed veoma složene ustavne strukture Habsburške monarhije, BiH je u njenom okviru sve vrijeme imala poseban državno-pravni položaj i posebnu organizaciju i strukturu vlasti sa Zemaljskom vladom, koja je imala izvršnu i sudsku vlast. Tako nešto, Slovenci i Hrvati nisu imali tokom postojanja Austro Ugarske monarhije.

Međutim, krajem 19-tog stoljeća bosanski katolici i pravoslavci preko noći postaju Hrvati i Srbi, djelovanjem  nacionalnih pokreta iz Srbije i tadašnjeg prostora Hrvatske (Načertanije 1844, Ilije Garašanina, Vaso Pleagić, Stjepan Radić i td). Od tada je bosanski narod (historijski dobri Bošnjani) podijeljen i od tada počinju i svi problemi u Bosni, utjecaji susjednih zemalja taktikom podjeli, zavadi pa vladaj, što se nikad prije u cijeloj hiljadu godišnjoj historiji Bosne nije događalo.

Da su tadašnji žitelji Bosne prihvatili ideju integralnog bosanstva, koju je uostalom zagovarala i Austrougarska monarhija, i koja itekako ima historijsko uporište, i danas i tokom 2 svjetska rata bi otpor Bosne bio itekako uspješan, monolitan i bez većih žrtava i razaranja. Ne bi se mogao desiti ni NDH, ni RS, ni Jasenovac ni Srebrenica, ni Pavelić, ni Karadžić ni Mihajlović niti bi danas Dodik i Čović mogli mrcvariti, blokirati, uništavati  i pljačkati Bosnu i Hercegovinu.

3.    Godine 1919.  nakon Prvog svjetskog rata, uspostavom Kraljevine SHS je osnovana        Jugoslovenska  muslimanska organizacija (JMO) u Sarajevu. Mehmed Spaho, lider JMO je smatrao da Bosna treba nastojati da očuva svoj identitet kao autonomna jedinica u jugoslavenskoj državi.

Ministar u Vladi Srbije Stojan Protić je još 1917. godine predlagao da se “problem” bosanskih muslimana “riješi” programom prisilnog pokrštavanja i pokolja! Spaho je otrovan, dok su  pregovori o uvođenju Vidovdanskog ustava bili u najkritičnijoj fazi. U predvečerje  Drugog svjetskog rata, kada je fasizam u Evropi dostizao klimaks, dogovorom u aprilu 1939. godine su započeli pregovori Dragiše Cvetkovića i Vlatka Mačeka, nakon čega je Bosna opet šapatom pala.

Da su se tadašnji žitelji Bosne složno oduprli hegemoniji i teritorijalnim aspiracijama Srbije i Hrvatske, Bosna bi preživjela Drugi svjetski rat uz mnogo manje žrtava.

4. Još 1988. godine upravljački vojni vrh SFRJ je preimenovao Generalštab JNA u Generalštab Oružanih snaga, što je bilo protuustavno. Bio je to, faktički, vojni puč kojim je Teritorijalna odbrana, kao republička oružana sila, nezakonito potčinjena saveznim organima. Predsjedništvo SFRJ, na čijem se čelu tada nalazio Raif Dizdarević, moralo je reagirati na ovo. Međutim, nije reagiralo.

Mjesec dana prije prvih demokratskih izbora, Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine u sazivu Emina Zaimović, Nikola Filipović, Esad Horozić, Muhamed Berberović, Nijaz Mutevelić, Obrad Piljak, Mladen Ivanić i Branko Ekert je  19. oktobra 1990. godine donijelo je odluku da se naoružanje i vojna oprema TO RBiH preda u vojne magazine JNA, čime je država Republika BIH bila razoružana. Opljačkano naoružanje je smješteno u magazine JNA, koja ga je nakon toga predala srpskim pobunjenicima, paravojnim formacijama, tzv. “Vojsci Republike Srpske”.

Da tadašnje (komunističko/SDP-ovsko)  Predsjedništvo SR BIH nije razoružalo Republiku BIH otpor Miloševićevoj agresiji a potom i Tuđmanovoj bi bio znatno uspješniji.

5. Iako su se svi predstavnici vlasti Republike BiH, nakon prvih parlamentarnih izbora zakleli da će čuvati ustavno uređenje Republike, ipak su pogazili tu zakletvu i suprotno članu 5. Ustava počeli pregovore sa sljedbenicima Miloševićeve i Tuđmanove velikodržavne ideologije o etničkoj podjeli  Republike. Počeli su razni pregovori od sastanaka u diplomatskoj rezidenciji ‘Konak’, 13. i 14. februara 1992. godine, sve do Lisabona, Dejtona i Pariza 1995. godine.

Prve pregovore u rezidenciji ‘Konak’ vodili su tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, predsjednik SDS-a Radovan Karadžić i predsjednik HDZ-a Mate Boban.

Razgovori su počeli 13/14. marta 1992. u Sarajevu. Nastavljeni su 21/22. marta u Lisabonu kada je postignut polazni dogovor: “vanjske su granice nepromjenjive a ustavno rješenje će se temeljiti na nekoliko entiteta temeljenih na etničkim načelima”.

Razgovori se nastavljaju 28. marta u Sarajevu, a 7/8. aprila u Bruxellesu EZ predlaže radnu verziju budućeg ustavnog ustrojstva BiH, da bi u Sarajevu pod nadzorom EZ 18. aprila 1992. bila potpisana izjava o budućem uređenju BiH, koja glasi:

“Bosna i Hercegovina bi bila država koju bi sačinjavale tri konstitutivne jedinice, zasnovane na nacionalnim principima uz uzimanje u obzir ekonomskih, zemljopisnih i drugih kriterija“.

Ovaj “nacionalni princip” je u raznim varijantama zadržan i u svim ostalim pregovorima sve do pregovora u Dejtonu,  održanih od 1. do 20. novembra 1995. godine.

Pregovaraći u procesu dogovora o podjeli Republike BiH po etničkim principima, a koji su bili dio sistema vlasti i podložni po članu 267. Ustava Republike BIH da daju svečanu izjavu, su prekršili svečanu izjavu, koja glasi:

„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i zakona, zalagati se za ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese Bosne i Hercegovine kao nezavisne i demokratske države ravnopravnih naroda i građana Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“

Potpisnici Okvirnog mirovnog sporazuma za Repbliku BIH, koji su ga parafirali u Dejtonu 21. novembra 1995. i kasnije potpisali u Parizu 14. decembra iste godine, su prekršili članove 5. i 154. Ustava Republike BiH i time postali izdajnici države, Republike BIH.

Niko u drugim republikama bivše Jugoslavije nije sjeo ni sa Miloševićem ni sa Tuđmanom da pregovara o unutrašnjem uređenju svojih republika, što je čisto unutrašnja stvar svake države a takvi pregovori su ujedno i kršenje Ustava i kršenje Povelje Ujedinjenih nacija.

Ta izdaja je dala viziju uspjeha agresoru i dala prividni legitimitet da počine agresiju i zločne, uključujući i genocid. Ipak takav “Sporazum” nikada nije bio ratifikovan u Skupštoni Republike BIH, zbog čega nikada nije ni mogao biti objavljen u Službenom listu Republike BIH, te stoga pravno i formalno to je samo jedan neobavezni papir želja agresora i izdajnika. Što je on danas de facto u primjeni je stvar lobotomije pameti velikog djela političara, akademske zajednice i medija.

6. Kontinuitet izdaje se nije završio samo u Dejtonu. Uskoro su uslijedili nagodbe u kojima se uvodi “entitesko glasanje” (izdaja SDP-a i Stranke za BiH) i “Brčanski amandami” (izdaja SDA, SDP-a), kojim se RS-u daje koridor da se spoje dva dijela RS-a. Distrikt Brčko je bio distrikt pod jurisdikcijom države a ovim amndmanima on postaje kondomijum u vlasnišvu dva entiteta. Zatim slijedi Zakon o prbivaloštu (izdaja SDP-a), kojim se skoro oduzima pravo glasa prognanima u RS-u.

Izdaja se uvijek odvija na isti način pristajanjem na “nagodbe” umjesto da se drže normi unutarnjeg i internacionalnog prava. Niko nije mogao natjerati  Predsjedništvo SR RBiH da preda oružje TO RBIH Miloševićevoj JNA, niko nije mogao natjerati Alije Izetbegovića da pravi nagodbe oko (svetinje) Ustava RBiH, niko nije mogao natjerati SDP da pristane na “entitesko glasanje” ili Zakon o prebivalistu, ili SDA da pristane na Brčanske amndmane.

Niko nije mogao natjerati Tihića da sabotira Tužbu RBiH protiv SCG ili Bakira da sabotira Reviziju Tužbe, ali su oni to ipak uradili u zamjenu za neki svoj ili partijski uski interes. Da je Srbija osuđena i bila prisiljena da plača ratne reparacije nebi bilo danas ni povampirenja iste  velikodržavne ideologije u vidu “srpskog sveta”. Sve su to uradili,  počinili izdaju u  zamjenu za neku lični ili uski partijski interes.

I danas, apsolutno niko nije mogao natjerati Bakira Izetbegovića da pregovoara o Izbornom zakonu ako već imamo kakav takav oktroisani Ustav i Izborni zakon u primjeni. A kad pristanu na nagodbe onda redovno sljedbenicima hibridnog, puzajućeg rata protiv RBIH daju to šta traže u zamjenu za neki lični ustupak ili partijski interes.

Da stvar bude gora, pojavljuju se nove politike izdaje kao konkurencija postojećim izdajnicima. Tako su se tokom mostarskih izbora ove godine takmičila dva navodno pro-bosanska bloka tzv. ljevice i desnice ko će biti taj koji će ustupiti vlast u Mostaru HDZ-u. Također i pod plaštom izmjena Izbornog zakona, gdje je Izetbegović već pristao na Čovićev prijedlog plemenskog glasanja, (ideologija nacističke teorije krvi i tla) pojavljuju se novi kandidati u servisiranju Čovićevih želja od Radončića do Konakovića i vjerovatno i Nikšića. Pitanje je samo trgovine šta će dotični dobiti u zamjenu za izdaju, koja direktno vodi podjeli i destrukciji države.

Kada se sve ove sadašnje i historijske činjenice saberu, vidi se da pored riječi Bosna, redovno već skoro dva vijeka visi riječ “izdaja”.

Pa narode do vas je. Ako hoćete da i narednih 2 vijeka vaše majke, sestre i ćerke puštaju suzu za svojom djecom kada ih spuštaju u mezar ili grob, nastavite kako ste radili do sada. A ako hoćete da od najljepše  zemlje na svijetu, majke Bosne napravite drugu Švicarsku onda kopirajte Švicarce.

Je li iko od vas gledao svoju majku, sestru, ćerku kako plače za svojim ubijenim sinom ili ćerkom? Ima li bolnijeg osjećaja od toga-naravno nema. A bilo ih je u Bosni 100.000 suza skoro  svake godišnjice u zadnjih 30 godina. E onda da znate da za svaku sljedeću suzu, kada je budete gledali znajte da ste vi i niko drugi uzrok toga bola ako nastavite ovako. Ako želite biti gubernija Srbije ili Hrvatske, gdje će vas smatrati za glupe Bosance ili prljave Ere-Škutore ili ako želite putovati u čergi po drumovima Evrope onda nastavite ovako kako ste radili prošla dva vijeka. Sve države svijeta su multietničke i sve one imaju spoljne neprijatelja a samo Bosna ima izdajnike na svim nivoima i u svim narodima. Zato se mala Crna Gora, Slovenija, Makedonija, pa i Hrvatska  mogla odbraniti a Bosna i Hercegovina ne može niti će moći ako se ne opametite.

Lijep pozdrav

Esad Jaganjac dipl.ing., London