Nakon pola vijeka ponovo zajedno
Piše: Sead Hambiralović
Ili: Šta sve dijasporu može snaći. „… Još je pri svijesti, pozna me odmah,/ ali preskočiću taj dio – to je nešto naše./ Šapnu mi da su doktori dobri,/ pa je durati mnogo lakše.// Neki tmurni grad vidi se kroz prozor/ i da sunce sija isto bi bilo,/ pješčani sat ističe u ovoj sobi…“
Pisano, štampano, išlo na tv-u kako sam iz Bergena, u zadnji čas, zbog štrajka kontrolora leta stigao u Roterdam. Onda dva sata taksijem da zadnji put vidim amidžu Muhameda i „svedemo našu ratnu priču“. Samo što sam se vratio, „preselio je“ i ukopan u hladnu holandsku zemlju. Iznad humke, uz ime je stajalo: Bosna. Kasnije ekshumiran i prenešen u Sarajevo. Ćerke tako odlučile. Ja zašutio- zna se gdje je trebalo! (Prije nekoliko godina u našem glavnom gradu ode i drugi amidža. Djeca odlučila da bude do brata).
Ponovo zašutio. U Zvorniku, na Kazanbašči, ostade najstariji. Ispred, lijevo, iza- rodbina. Na Donjoj Kazanbašči djed, tetke, zatrt mezar malešne Sadete, koja ne preživje krzamak (ja u dlaku), Jusufov poviše…- sveukupno skoro svi naši.
ZADNJA ŽELJA: E, zato je dodatno imalo svoje ispuniti Majkinu želju! Ali nije moglo gore- u jeku najveće pandemije! Zakomplikovalo drumom, zatvorene granice. Slično oko specijalnih letova- ne pita za cijenu. Jedino od Štokholama preko Istambula, ali bez pratioca..!
Ne poželjeti nikom. Onda san: USÖ je oko 3km daleko od našeg stana. Sedmog dana iz kuhinje dragi, umiljati poziv. Tako obično kada je vrijeme da zgotovim našu jutarnju kahvu. Kao bićem ošinula stvarnost- njena soba prazna, kuhinja do bola pusta…
Nakon jednomjesečne drame, Majku su u blindiranom sanduku odvukli. Dok je pogrebno auto, vjerovatno prolazilo kroz Austriju, u snu zove paničnim, isprekidanim glasom, kao kada se miješaju daleke radio stanice. O Nebesa, opet podsvijest! Ili je nešto drugo- ovdje bolje stati. Uz još jedno grozno da je ispraćaju, bez sinova, moglo samo 5 (pet) osoba…
* * *
Tuzlanka, voljela Zvornik više nego mnogi. Radi Oca i Drine. Sa svakim bila dobra. S početka jedino nije „legla“ dijelu brojne familije. Poviše gornje kuće bilo je veliko imanje. Kako će musti kravu kada nikada nije? Posebno zahatoreno zbog prvog bikinija na plaži. Kad je čula, nena je pala u nesvjest!
A ni Ocu nije bilo lako slušati „panjkanje“. Uz to biti na „položaju“ u graničnom gradu. Imao preče. Zato je „zajednica“ demonstrativno preselila u gornju kuću. Ali sa kvocanjem nije prestajalo. Kada je na „vijeću“ uslijedila ponuda, pukao mu je film. Majki se povjerio: nudili da „prepišu“ svo imanje..?! Na njegovo: „Naša ljubav je kao granit!“, ponosno je zakolutala očima i- ostala.
Malešnom urezalo i da smo se „raširili“ u donjoj, velikoj kući. Bilo i viška, pa su jedno vrijeme u potkrovlju, sa tri sobe, stanovali Mulija i Juso. I koji Majkin polet, sve tip- top. Jašinica je svašta naučila. Pomagale Husinica i njena Hura…
Zorom ustajala i u sedam poletna, haj na posao. A poznato da iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Otac cijenio, pa će predložiti da s njim krene u Pariz. A ne, ne- neka ide, bolje da za taj novac kupi zavjese…
KUĆA POVIŠE DRINE: S prozora kao na dlanu: dvije lipe i jablan, odakle je počinjao Mejdan i čegrljak, a Brzica nakratko smirivala u Limanu. Uzvodno Drinka, most i krovovi centra grada. Koji prizor, ali ne dade se dugo ta ljepota. Zajednici bilo tijesno u gornjoj kući i izgradi nova podno Vratolomca. Pod jednim krovom da budu sva tri brata. Ali baksuz ispade ta kuća u koju se uloži golemi djedov imetak, dok drugi podigoše od kredita. Nakon tri godine ode nena, naredne i otac. Dohakaše onih pet paklica „opatije“ dnevno, kasno prestade…
Po ideji amidže Muhameda, da se „objedine“ očeva partija i vjerska strana- meni, još dječaku, dat važni zadatak da na dva sastavljena hamera uradim crtež spomenika. Majka je predložila da bude od granita.
I bi- preko pola vijeka mjesto neprebola i najveće emocije. Malo poviše, autorski i ljudski „zaokružene“ sa srebrnim borom (Drvo sjećanja) i obilježjem sa bijelim cvijetom u fontani na mjestu prve masovne grobnice u Bosni i Hercegovini u spomen na ubijene Zvorničane…
DOLETJELA PRINCEZA: A nije bilo dileme kako će izgledati njen. Kada sam krenuo sa skicama, teško je reči kada je bilo teže. Ovaj put nije smjelo biti greške i za svaki slučaj uraditi šablon. Nigdje grafoskopa- jedva našao u tuzlanskoj Osnovnoj školi Centar u ulici Mirza Delibašić.Toplo primili i učas gotovo. U znak zahvalnosti u jednom razredu ”uzeo pet minuta”, najavio ”priču” i obećao ponovo doći.
Već oko slova je zapelo i- do mene je. Očeve riječi je trebalo u navodnike ili kurzivom. Iz iskustva nije dobro previše kititi znacima- pošto je u luku procijenio ne treba. Odobrio, potsvijest noću probudila- 2.15, kazaljke se poklopile! Pali laptop i biranim riječima kamenorescu poruka: neka izmijeni ako nije krenuo sa klesanjem…
I, evo uz Oca krila goluba- doletjela njegova Princeza! Tako je nazivao kad bi odgovarao Majkinoj koleginici Rajki Erić iz SDK-a. Zadirkivala dok je čekao ispred Pošte da zajedno krenu kući…
Nakon 53 godine ponovo su zajedno u- vječnoj.
S.P.
Strepio kada su na Kazanbašču dovezeni dijelovi spomenika. Trebalo je vremena za montažu. Nakon što sam još jednom sve isprovjeravao, da ne dangubim, odlučio bijelom obnoviti slova na očevom. Ponese, pa cu kamenorescu: „Ako se sretnemo na onome svijetu otvorićemo zajedničku firmu..!“ Sjetio slikara i filozofa, samozatajenog Timotije Vukašinovića. Zabatalio profesorsku karijeru- izrada spomenika na Capardama jedno vrijeme bilo zanimljivije i poduža je priča. A tek koju će pričati radaljski kamenorezac Miloš Tadić! Dragan Lukić i Avdo Bilalović su dobro pratili- svima hvala.
______
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje& GljivaMira; Prenose: portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na preko 100 mail adresa. Fb kontakt: Gljiva Mira; mail: dabudebolje@gmail.com
