Rat i ratna dešavanja odavno su iza nas. S vremena na vrijeme sjetimo se tih događaja u periodima kada se obilježavaju značajni događaji iz vremena 1992 – 1995. godina. Tada se sjećamo najčešće teških, tragičnih i nesretnih slučajeva koji nas podsjećaju na razaranja i smrt. Veoma se rijetko zabilježe trenuci koji govore o radosti susreta živih učesnika tih događaja. Jednom takvom susretu prisustvovali smo i mi prvih dana mjeseca aprila u Fredericiji. U prostorijama džemata Fredericija sreli su se ratni komandant odreda koji je branio položaje iznad Vozuće, Vezuv Bašić Bašo i njegov pomoćnik za moral, efendija Mujo Bajramović. Bio je to povod da sa njima obavimo jedan kratak razgovor.
BH Glas: Gospodine Bajramović objasnite nam vaš boravak u Danskoj u džematu Fredericija?
M. Bajramović: U Fredericiju sam došao na poziv ovdašnjeg džemata. Džemat Fredericija nema stalnog efendiju te u toku mjeseca Ramazana pozove efendiju iz naše domovine da u tom periodu obavlja tu svetu dužnost. Ja sam prvi put u Danskoj i iznenađen sam dobrotom i aktivnošću ovdašnjih ljudi. Prije svega moram reći da su vrijedne džematlije izgradile impresivan prostor u kojem se obavljaju vjerske dužnosti. Svi sadržaji su u funkciji obavljanja vjerskih, ali i svih drugih aktivnosti ovdašnjih bosanskohercegovačkih građana. Primljen sam kao njihov najrođeniji rod tako da mi odsustvo od moje porodice i mojih aktivnosti u Banovićima ne nedostaje.
BH Glas: Pratili smo vaš susret sa našim novinarom i književnikom Vezuvom Bašićem Bašom. Kako je došlo do tog susreta?
M. Bajramović: To pitanje me vraća, na početak rata i otpora agresiji na našu domovinu. Kada je formiran IV odred, tadašnje teritorijalne odbrane, pozvao me Bašo na razgovor i pitao da li bih prihvatio da u tom novoformiranom odredu obavljam funkciju njegovog pomoćnika za moral. Bio sam iznenađen, ali i obradovan jer sam Bašu dobro poznavao iz perioda prije rata, kao čvrstog i odlučnog čovjeka. Bilo mi je teško kada je on radi bolesti morao biti demobilisan i upućen na liječenje, ali sam svoje aktivnosti na frontu iznad Vozuće nastavio. Nakon rata smo se ponovo sreli i dogradili naše prijateljstvo. Ono se nastavlja i ovdje u Danskoj. Kada sam stigao u Fredericiju ja sam ga nazvao telefonom i sa njim obavio razgovor. Dogovorili smo se da me posjeti što je on učinio i došao u Fredericiju sa suprugom Mirsadom koju također dobro poznajem. Bila je to prilika da se u dugom razgovoru prisjetimo poznatih ljudi i događaja u toku rata, ali i u poslijeratnom periodu. Bilo je zaista veliko zadovoljstvo susresti se sa njim u ovoj divnoj zemlji na sjeveru Evrope. Moram napomenuti da sam veliki poštovalac njegovog književnog djela i da sve njegove knjige čuvam u svojoj privatnoj biblioteci.
BH Glas: Ovaj razgovor ne bi bio potpun kada ne bismo postavili pitanje i gostu efendije Bajramovića. Gospodine Bašiću opišite nam vaše emocije pri ovom susretu?
V Bašić: Prije nego odgovorim na to pitanje želim vam reći da je džemat Fredericija imao veliku sreću da im u mjesecu Ramazanu gostujući efendija bude baš Mujo Bajramović. To je čovjek za kojeg se ne može naći dovoljno riječi da se opiše njegov karakter. Uvijek je spreman pomoći svakome. Svoje vjerske dužnosti obavlja izuzetno korektno, barem tako mišljenje vlada o njemu u njegovim rodnim Banovićima, ali i šire. U periodu početka rata 1992-1995. godine bio mi je izuzetno snažna i vrijedna podrška. Ljudi su ga poznavali i vjerovali mu. Na mlade borce imao je veoma snažan uticaj jer ih je uvijek hrabrio i olakšavao dane provedene na frontu. Nakon rata vratio se svojim obavezama i nastavio svoj život u skladu sa njegovim vjerskim i društvenim opredjeljenjima. Nikada nisam ćuo niti jednu lošu riječ o njemu ili njegovom karakteru. Zaista sam sretan što imam tako dobrog i odanog prijatelja. Želim mu da ove dane Ramazana u Fredericiji provede sretno i uspješno.
BH Glas: U ime BH Glasa i naših čitaoca želimo vam obojici dug i sretan život.
A. Mujkanović
