Dopunske škole

Arnela Pašić, profesorica bosanskog jezika u Coventryju: Izloženi smo ubrzanoj asimilaciji

banner

Profesorica Arnela Pašić (Opardija) rođena je i odrasla u Donjem Vakufu i završila je Opću gimnaziju. Školovanje je nastavila na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a diplomu profesorice bosanskog jezika i književnosti stekla je na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru.

​KULTUROLOŠKI ŠOK

– Trenutno živim u Engleskoj, u gradu Coventryju, gdje radim kao nastavnica u Dopunskoj školi na maternjem jeziku, a odnedavno i kao asistentica u nastavi u jednoj osnovnoj školi, kaže profesorica Pašić.

– Ideja o preseljenju u Englesku je došla kao prirodan slijed događaja. S obzirom na to da je moj suprug nekoliko godina radio za britansku IT kompaniju, te u više navrata bio angažovan na projektima diljem Velike Britanije, imao je priliku da tu boravi i upozna se sa stilom života i beskrajnim mogućnostima koje ova država nudi. Tako smo krajem 2016. godine spakovali kofere i započeli novo životno poglavlje u engleskom gradu Coventryju. Moram da budem iskrena i priznam da sam doživjela ogroman kulturološki šok po dolasku u ovu zemlju. No, u životu treba biti otvoren i ne treba dozvoliti da predrasude utiču na našu percepciju. Vrlo brzo sam iskusila ljepotu multikulturalnosti i otvorenosti koju ova zemlja nudi. Osim toga, imali smo ogromnu sreću što smo došli u grad u kojem živi puno naših zemljaka. Po dolasku smo stupili u kontakt sa rukovodstvom udruženja BiH Association Coventry koje nas je srdačano dočekalo i pružilo nesebičnu podršku.

KOLIKO GRAĐANA I GRAĐANKI BIH ŽIVI U ENGLESKOJ I KAKO SU ORGANIZOVANI?

– Mislim da zvanični podaci o broju građana/ki BiH koji žive u Engleskoj ne postoje, pretpostavlja se da se ta brojka kreće oko 10.000. Ono što znamo jeste da su naši građani odlično integrisani u britansko društvo. Također, jako dobro su organizovani kroz udruženja, dopunske škole i druge formalne i neformalne grupe.

JEZIK, PRIPADNOST I NOSTALGIJA

KOLIKO SU NAŠI GRAĐANI/KE ZAINTERESOVANI/E ZA BOSANSKE ŠKOLE U ENGLESKOJ, KAKO ONE FUNKCIONIŠU I KOLIKI JE ZNAČAJ DA U TUĐIM SVJETOVIMA SAČUVAMO SVOJ JEZIK I IDENTITET?

– Kao što sam spomenula, više od šest godina radim kao nastavnica u bh. dopunskoj školi Coventry i zajedno sa svojim kolegom-mentorom Senadinom Selimićem, koji je ujedno i osnivač naše škole, vodim kombinovano odjeljenje na maternjem jeziku. Sama činjenica da u Velikoj Britaniji, pored naše škole, uspješno radi još pet dopunskih škola, kazuje nam da interes postoji. Isto tako, svjedoci smo da se taj interes iz generacije u generaciju značajno gubi, pa kao rezultat imamo sve manje djece koja pohađaju nastavu na maternjem jeziku. A tome doprinosi i činjenica da je nastava fakultativnog karaktera, a škole organizovane kroz udruženja. Znanje i aktivno korištenje maternjeg jezika je jedan od glavnih stubova identiteta, što je kod onih koji odrastaju izvan domovine stavljeno pred veliki izazov. Od ogromnog je značaja za svako dijete koje odrasta i živi u inostranstvu da sačuva maternji jezik i svoj identitet.

image

Polaznici i polaznice bosanske škole u Engleskoj/ Privatni album

DA LI, KOLIKO VAM I KAKO U OVOM PROJEKTU POMAŽE NAŠA MATIČNA DOMOVINA BIH? 

– Pasivan odnos matice prema dopunskom obrazovanju je samo jedan od problema s kojima se svakodnevno susrećemo. Nastava u našim školama se odvija prema planu i programu Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine koji nije prilagođen dvojezičnoj metodici, što našem nastavnom kadru uveliko otežava rad. Neprilagođena pedagoška literatura, nedostatak edukacije nastavnog kadra i pomoći oko organizacije nastave, predstavlja svakodnevnu borbu za očuvanjem maternjeg jezika. Iako suočeni sa raznim preprekama, naši nastavnici uspješno nalaze načine kako da djecu motivišu i omile im maternji jezik. Sa druge strane, moram spomenuti da naša škola ima odličnu saradnju sa lokalnim institucijama, te kroz razne zajedničke projekte radimo na promociji naše domovine, tradicije i jezika.

S KIM I GDJE ŽIVITE U ENGLESKOJ I KOLIKO VAM NEDOSTAJE DOMOVINA?

– U Engleskoj živim sa suprugom Dinom i našim sinovima Isakom i Makom, što nas kao ponosne roditelje još više motiviše da se borimo za očuvanje naše tradicije, kulture i običaja, ali isto tako i stavlja pred izazove koje život van domovine, u dvojezičnoj sredini nosi sa sobom. Prilagođavanje životu u jednoj zemlji je dugotrajan proces, svako drugačije prolazi kroz razne faze prilagođavanja. Iskrena da budem, često se borimo sa nostalgijom. Najviše nam nedostaju porodica i prijatelji, pa se trudimo da ih što češće posjećujemo. Osim toga, tu je i sva tehnologiji koja nam stoji na raspolaganju da održavamo svakodnevnu vezu s njima.

image
Profesorica Pašić, sa suprugom i djecom/ Privatni album

​ŠTA BISTE PORUČILI GRAĐANIMA I GRAĐANKAMA BIH U DIJASPORI?​

– Izloženi smo ubrzanoj asimilaciji mladih ljudi i djece, na putu smo da izgubimo cijele generacije mladih naraštaja. Mi smo najvažnija karika u očuvanju maternjeg jezika i dvojezičnosti, naša dužnost je da to prenesemo generacijama koje dolaze. Ako prekinemo tu nit, gubimo dio identiteta. Pomozimo našoj djeci da razviju osjećaj pripadnosti, da čuvaju svoje korijene i kulturu jer je “jezik hranitelj naroda, i dokle god živi jezik, dotle živi i narod”.

Haris Halilović

Related posts

URSD: Broj bosanskih dopunskih škola u dijaspori se smanjuje, potrebna reakcija institucija i roditelja

Editor

U Minhenu održan sastanak bosanskih dopunskih škola: Roditelji žele da njihova djeca znaju bosanski jezik i više o svojoj domovini

SARADNJA BH. ASOCIJACIJA: ZAJEDNO MOŽEMO VIŠE I BOLJE

Copo Sejo

Leave a Comment