Bošnjaci u Austriji uglavnom su naselili urbane sredine kao što su Beč, Graz, Linz i Salzburg. Što se tiče regija, najviše su zastupljeni u Beču i industrijski razvijenoj pokrajini Gornja Austrija. Kao i skoro svaka druga manjinska zajednica, Bošnjaci su se u Austriji, koja je poznata po tvrdim socijalnim strukturama, susretali s nizom poteškoća – od dekvalifikacije na tržištu rada, preko niskih plata pa do svakodnevnih diskriminacija. I pored toga, oni su jedan od najbolje prihvaćenih manjinskih naroda od strane austrijskog većinskog društva
Po dostupnim statističkim podacima, u Austriji živi preko 200.000 građana porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Procjenjuje se da 70% od tog broja, odnosno oko 140.000 osoba, čine Bošnjaci i Bošnjakinje. Ovaj tekst treba ponuditi barem površne odgovore na pitanja o historijskom razvoju te zajednice, o njenoj organizaciji, izazovima i položaju u austrijskom društvu, dok se u njegovom kontekstu mogu nalaziti smjernice za djelovanje u budućnosti.
Bošnjački tragovi u austrijskoj historiji
Da ne bi preduboko ulazili u historijske veze, izdvojit ćemo samo one koje su i danas značajne za bošnjačku zajednicu u Austriji. Tragovi Osmanskog carstva, pod čijom su upravom Bošnjaci živjeli preko 400 godina, vežu se u austrijskoj savremenoj javnoj svijesti prevashodno za opsade Beča iz 1529. i 1683. godine, mada vrijedi spomenuti da je, npr., arhitekta poznate Karlove crkve (Karlskirche) u Beču, koja je izgrađena u 18. stoljeću, bio nadahnut izgledom osmanskih džamija, tako da ta crkva ima kupolu i dva tornja, odnosno minareta, dok je krov dvorca Belvedere u Beču napravljen u stilu osmanskih šatora. O tim i mnogim drugim tragovima iz tog perioda pisala je skupina austrijskih autora u knjizi Austrijski islam (Ostarrichislam).
Naravno, nakon što je 1878. godine Austro-Ugarska monarhija zauzela Bosnu i Hercegovinu, uslijedio je period intenzivnog upoznavanja i produbljivanja postojećih veza – ovaj put u miru. S tim u vezi, prvi Bošnjak koji je još 1910. godine odbranio doktorsku disertaciju u Beču bio je Safvet-beg Bašagić, koji je pisao na temu Bošnjaci i Hercegovci na polju islamske književnosti (Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur). Na osnovu Bošnjaka kao njenog sastavnog dijela, Dunavska monarhija priznala je 1912. godine ustavno islam, odnosno njegove pripadnike kao vjersku zajednicu. Na temelju tog zakona osnovana je Islamska vjerska zajednica u Austriji 1979. godine, koja je trenutno druga po veličini vjerska zajednica u državi. Pored dugog niza zanimljivih tragova, Bošnjaci su u dotadašnjoj austrijskoj historiji ipak ostali najzapaženiji u toku Prvog svjetskog rata – prve velike katastrofe 20. stoljeća. O tome govori i citat iz knjige Bošnjak (Bosniak) austrougarskog oficira Hansa Fritza, koji 1931. godine piše da je Nijemac po rođenju i porijeklu, ali da ostaje “zauvijek Bošnjak”.
Još od 1882. godine, kao protutežu velikosrpskom i velikohrvatskom nacionaliziranju bosanskohercegovačkog stanovništva, austrougarski guverner Bosne i Hercegovine Benjamin Kallay promicao je ideju bošnjaštva, tj. integralne bošnjačke nacije kojoj bi pripadali svi građani Bosne i Hercegovine, neovisno od njihove vjerske pripadnosti. Shodno tome, Bošnjaci svih vjeroispovijesti ulaze u rat kao jedinstvena nacija te postaju elitni dio carske vojske u kojoj su imali posebno obilježje – tamnocrveni fes sa crnom kićankom. Muslimanima među njima omogućeno je obavljanje namaza, imali su vojnog imama i mesdžid u bečkoj kasarni, gdje im se pravila hrana bez svinjetine. Zanimljivo je da se i danas u austrijskim pekarama može kupiti pecivo pod nazivom Bošnjaci (Bosniaken), koje je vjerovatno dobilo svoje ime u tom razdoblju. Werner Schachinger u svojoj knjizi Bošnjaci dolaze (Die Bosniaken kommen) navodi da je bosanskohercegovački regiment u toku Prvog svjetskog rata dobio 35.613 medalja za hrabrost i time postao najodlikovaniji regiment čitave austrougarske vojske. Zbog njihovih zasluga austrijski car Franz Joseph poklonio je 1916. godine finansijska sredstva u visini od 25.000 zlatnih kruna za izgradnju džamije u Beču. Ta inicijativa potrajala je sve do kraja rata te je obustavljena zbog raspada Austro-Ugarske monarhije 1918. godine.
O tom vremenu i danas svjedoče brojni mezari i grobovi širom Austrije. Na ratnom groblju u Lebringu kod Graza, daleko od voljene Bosne, ukopano je 805 Bošnjaka. Njih preko stotinu nalazi se u vojnom groblju u Innsbrucku, dok trinaestorica već skoro čitavo stoljeće leže u Šumskom groblju ponad Linza. Kada je zbog razvoja privrede i nedostatka potomstva Austrija šezdesetih godina uvela politiku imigrantskih radnika (Gastarbeiterpolitik), Bošnjaci u većem broju ponovo dolaze u zemlju kojom su marširali njihovi očevi i djedovi, ovaj put u radnom odjelu. S obzirom da plan Vlade Austrije o rotaciji, tj. o stalnom povratku starih i dolasku novih radnika, nije sproveden, mnogi gastarbajteri povukli su za sobom svoje porodice i dobili pravo stalnog boravka u državi.
Naposljetku, najveći broj Bošnjaka (oko 90.000) izbjegao je u Austriju u toku brutalnog rata koji se devedesetih godina vodio protiv multikulturalne suštine Bosne i Hercegovine, kada su, između ostalog, arhitekte velikonacionalističkih projekata funkcionalizirale predrasude prema imaginarnim Turcima, odnosno muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji su definirani kao (strani) element koji treba nestati. Bošnjaci ovaj put dolaze u Austriju s koferima, ostavljajući iza sebe srušene domove i snove.
U potrazi za mjestom u austrijskom društvu
Bošnjaci u Austriji uglavnom su naselili urbane sredine kao što su Beč, Graz, Linz i Salzburg. Što se tiče regija, najviše su zastupljeni u Beču i industrijski razvijenoj pokrajini Gornja Austrija. Kao i skoro svaka druga manjinska zajednica, Bošnjaci su se u Austriji, koja je poznata po tvrdim socijalnim strukturama, susretali s nizom poteškoća – od dekvalifikacije na tržištu rada, preko niskih plata pa do svakodnevnih diskriminacija. I pored toga, oni su jedan od najbolje prihvaćenih manjinskih naroda od strane austrijskog većinskog društva, koje je ipak pokazalo suosjećaj i razumijevanje kada je to bilo najpotrebnije.
Bošnjaci, kao i ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine općenito, u Austriji danas važe za miroljubive sugrađane, dobre komšije i vrijedne funkcionere, službenike i radnike. Po dostupnim studijama, većina njih dobro govori njemački jezik, doškolavaju se, otvaraju privatna preduzeća, sve ih više studira, a samo je mali broj nezaposlen. Naravno, sve bi to moglo biti i bolje. Tu možemo uzeti za primjer nedostatak političke svijesti koja, između ostalog, rezultira nedovoljnim aktivnim i pasivnim učešćem u izbornim procesima. Mada se i na tom polju primijetio određeni napredak, još uvijek samo mali broj Bošnjaka obnaša funkcije općinskih vijećnika, dok niko iz te zajednice nije zastupljen u državnom parlamentu. Slično je stanje i kada su u pitanju prestižni poslovi i važne državne službe.
Organizacija jedne zajednice u preobražaju
U vrijeme politike imigrantskih radnika, Bošnjaci su se zajedno s drugim narodima Jugoslavije uglavnom organizirali u građanskim klubovima, dok nekolicina bošnjačkih intelektualaca na čelu s dr. Smailom Balićem još 1962. godine osniva Muslimansku socijalnu službu, koja je zapravo bila prethodnica Islamskoj vjerskoj zajednici u Austriji.
Do većih promjena u organizaciji zajednice dolazi tek u devedesetim godinama, kada se uspostavljaju zasebni bosanskohercegovački klubovi i osnivaju džemati širom zemlje. Vrijedi istaći da Islamska zajednica Bošnjaka u Austriji trenutno okuplja 40 džemata pod svojim krovom, od kojih je onaj u Linzu nedavno sagradio jednu od najljepših džamija u Zapadnoj Evropi.
Od ratnih devedesetih godina pa do danas položaj organizacija s bošnjačkom većinom u stalnom je preobražaju. Prije nekih 20 godina bila su to uglavnom prilično zatvorena društva koja su doživljavana kao egzotična pojava. Mada tu ima još dosta posla, danas su te organizacije dosta otvorenije i prihvaćenije kao društveni faktor po pitanju izgradnje boljeg suživota, pogotovo zbog bošnjačkog iskustva življenja u kulturi raznolikosti. Pored vjerskih i udruženja građana, u posljednje vrijeme pojavljuju se učestalo i kulturne, naučne, književne, studentske, muzičke, omladinske, privredne i obrazovne organizacije, među kojima postoji određena saradnja, što je pokazatelj postepenog sazrijevanja zajednice. Dugoročan zadatak svih tih udruženja očituje se s jedne strane kroz potrebu očuvanja kulturnog identiteta i veze sa zemljom porijekla, a s druge kroz nužnost saradnje i uvezivanja s većinskim stanovništvom, tj. ključ uspjeha nalazi se u kvalitetnom pokrivanju transnacionalnog kulturnog prostora u kojem se Bošnjaci u Austriji nalaze.
Veza koja se ne da opisati
Jednom je prilikom austrijsko-švicarska režiserka Renate Metzger-Breitenfellner, govoreći o bošnjačkoj mladoj generaciji u dijaspori, kazala da nigdje nije vidjela djecu koja više vole svoju zemlju porijekla, a da su manje boravili u njoj. Bošnjaci u Austriji na različite načine njeguju vezu s Bosnom i Hercegovinom. Možda manje zbog svijesti o amanetu i tome da su samo u njoj državotvoran narod, što je nesagledivo počašćenje, već više zbog ljubavi i duhovne veze koju vjerovatno ni sami ne bi znali opisati. Većinom se govori da tu nešto ima, da se ne zna šta je to, ali da to nešto čovjeka duševno odmara i ispunjava. Doduše, tako nešto kažu i mnogi drugi posjetioci Bosne i Hercegovine, tako da se to može razumjeti i kao opća posebnost te zemlje.
Povezanost s Bosnom i Hercegovinom trenutno funkcionira preko članova porodice i prijatelja u njoj, preko određenih nekretnina i ulaganja, preko interneta i bosanskohercegovačkih televizijskih kanala, preko određenih priredbi, predavanja i susreta, pa sve do bosanskog porodičnog jezika i kulture u kući. Mada su se pokazali kao jedni od najsvjesnijih u Zapadnoj Evropi, Bošnjaci u Austriji koji posjeduju bh. državljanstvo (prema procjenama oko 60.000) u veoma malom broju glasaju na izborima u Bosni i Hercegovini, što je jedan u nizu pokazatelja slabo izgrađene političke svijesti. Ako bi se govorilo o teoretskim potencijalima, onda se može reći da bi se osmišljenijim uvezivanjem Bošnjaka i svih drugih probosanskih snaga u domovini i dijaspori mogli otkočiti određeni politički procesi na dobrobit svih njenih građana, da bi se mogao unaprijediti mirovni proces te da bi se mogla povećati ulaganja i uvesti tehnologije i znanje u Bosnu i Hercegovinu iz zemalja Evropske unije. Ali za to mora postojati više nesebičnih namjera, požrtvovanosti i brige za zajednicom.
Pitanje kulturnog identiteta
Jedan od važnih ogranaka identiteta za čovjekov društveni život jeste svakako kulturni identitet, koji po određenim sociološkim teorijama u svom punom obimu obuhvata društvene i historijske aspekte, kao što su nacija, jezik, običaji, svjetonazori i religija. Temelji bošnjačkog identiteta svakako su bosanski jezik, Bosna i Hercegovina kao zemlja porijekla te zajednička kultura, tradicija i historijska sjećanja. Pošto je kulturni identitet živa i promjenjiva stvar, koja često zavisi od okruženja i situacije, on je u Bošnjaka u Austriji proširen na samosvojstven način. Nove su generacije dvojezične, većinom imaju austrijsko državljanstvo te pored Bosne i Hercegovine osjećaju pripadnost i austrijskom društvu. Kao što je po mišljenju psihologa očuvanje etničkog identiteta veoma važno za zdrav razvoj ličnosti, kriza identiteta prouzrokuje labilnost i nasilje, tako je za zdravo funkcioniranje bošnjačke zajednice u Austriji potrebno sačuvati svaki segment tog proširenog kulturnog identiteta. Međutim, ovdje treba naglasiti da se posebna pažnja treba pridati izučavanju bosanskog jezika (mladi već pokazuju prilične nedostatke u maternjem jeziku), bh. književne kulture i upoznavanju s kulturno-historijskim naslijeđem Bosne i Hercegovine, jer se na tome premalo radi. U taj veoma zahtjevan, ali nužan proces, trebaju se uključiti svi bitni faktori: od odgoja u porodici, preko projekata obrazovnih i drugih ustanova, pa do uvjeravanja državnih institucija da je njegovanje kulturnog identiteta jedna od potreba građana te da je samim time važno za zajedništvo u društvu. Stvarna svijest o pripadnosti određenoj kulturi ili narodu zapravo potiče otvaranje prema drugom i drugačijem, jer kao što to jednom prilikom napisa poznati kritičar kolonijalizma Frantz Fanon: „Svijest o sebi nije zatvaranje u sebe.“ U suštini, nova i kvalitetna društvena rješenja, kao i napredak čovječanstva u cjelini, upravo su prouzrokovani susretom, upoznavanjem i razmjenom različitih kultura i civilizacija.
Pripremio: Damir A. Saračević
