Midhat Ajanović Ajan rođen je u Sarajevu, gdje je studirao žurnalistiku, a potom animaciju u Zagrebu. Od 1994. godine živi između Švedske i Bosne i Hercegovine. Predavao je filmske studije na University of Gothenburg, kao i na školi za animaciju u Eksjöu. Autor je brojnih romana, eseja, stripova i knjiga karikatura, među kojima su Jalijaš, Bolovanje, Katapult, Useljenik i Austrougarski tunel.
U svojim ranijim knjigama Ajanović je već pokazao osoben spoj humora, gorčine, društvene analize i osjećaja egzila. Sve te osobine prisutne su i u njegovom najnovijem romanu Kapo, možda jednom od njegovih najmračnijih djela. Taj roman nastavlja poetiku i tematski pravac prisutan i u ranijim Ajanovim djelima. Važno je to istaći jer Ajan ne pripada onoj vrsti danas pomodne literature koja jednu te istu ideju, ili čak samo jednu rečenicu, razvlači kroz beskrajne varijacije i pseudopoetične ili pseudodramatične pasaže. Takva literatura preplavila je dobar dio Zapada, a slavi se i kod nas.
Ajan, naprotiv, ima šta da kaže. On govori o onome što vrijeđa uši mnogih konformista naviklih na političku korektnost i književne opšte fraze. Rečeno sarajevskim šatrovačkim jezikom, koji Ajan izvrsno poznaje i kojim boji neka svoja djela, on ne „šupljira”.
Iako su mnoge njegove knjige istovremeno realistično ogledalo stvarnosti, čini mi se da u bosanskoj javnosti ipak nisu vrednovane onako kako zaslužuju. Lokalni književni arbitri često uzdižu mnogo slabija djela i autore.
Ajan je, međutim, bio poznat još prije rata, ne samo kao pisac nego i kao karikaturista, sineasta, autor animiranih filmova i stripova. Kao što u svojim romanima precizno oslikava savremena društva i blisku historiju, tako i u nekoliko poteza olovke uspijeva prikazati čitavu društvenu ili političku situaciju, ponekad i bez jedne jedine riječi. Bio je i urednik važnih glasila koja su tada izlazila.
**
Roman Kapo Midhata Ajanovića Ajana posljednji je, znači, u nizu od više od deset njegovih romana. U njemu prepoznajemo isti spoj duhovitosti, tragikomedije, društvene analize i gorke ironije koji obilježava i Ajanovićeve ranije romane. Roman spaja priču o sadašnjosti s reminiscencijama na prošlost, gdje se ta dva vremena neprestano sudaraju i ogledaju jedno u drugom. A gorka istina izbija na vidjelo.
Ovaj roman predstavlja jedan od onih rijetkih tekstova koji se čitaju s velikom nelagodom, gotovo sa stravom, jer govori o stvarnosti koju rijetko ko uspije ovako ogoliti i književno uobličiti. Iako je riječ o bosanskoj i balkanskoj stvarnosti, ovo je istovremeno i planetarni roman, roman o svijetu kojim vladaju novac, mafija, političko licemjerje i teror velikih sila. Pored takve bjelosvjetske mafije, naši lokalni lopovi djeluju gotovo pitomo. A upravo su ih veliki centri moći uveli u sistem opšte korupcije i kriminala.
Ajan smatra da je ovaj roman nastavak jednog od njegovih najčitanijih romana, njegov drugi dio, koji s prethodnim čini nerazdvojivu cjelinu. Riječ je o gore pomenutom romanu Jalijaš, koji je prvi put objavljen 1998. godine, a potom doživio još pet izdanja i tako postao vjerovatno jedan od najčitanijih savremenih romana objavljenih na Balkanu, koji je domaća kritika prilično prešutjela.
Ipak, roman Kapo može se čitati i samostalno, kao zasebna cjelina.
On otvara jednu od najstrašnijih tema današnjice: trgovinu djecom. Ta trgovina se, kako i knjiga sugeriše, razvija na prostoru Balkana za vrijeme rata, genocida i urbicida u Bosni i Sarajevu, dok je zapravo riječ o globalnom mehanizmu. Nemoguće je ne pomisliti i na slučaj Jeffrey Epstein i čitavu mrežu međunarodne mafije povezane s državnim vrhovima, politikom, finansijama i tajnim strukturama moći. Uz trgovinu djecom pojavljuje se na Balkanu za vrijeme „našeg rata” i trgovina organima, koju autor ovdje ne pominje, ali je se čitalac gotovo neizbježno sjeti, jer nije zanemariva kao zločin. Prodaja djece je nešto još stravičnije, i ta dječija tragedija u ovom romanu prikazana je kao jedan od najjezivijih oblika savremenog zla.
Ajanović ne piše pamflet, nego gust, dokumentovan i literarno snažan roman. Njegova vizija svijeta je mračna, ali uvjerljiva. Hipokrizija Zapada prikazana je kao gotovo nepopravljiva, dok autocenzura vlada više nego otvorena cenzura. Svi govore o ljudskim pravima, dok sistem počiva na manipulaciji, interesu i kontroli.
Snažne su stranice i o univerzitetu, mjestu koje bi trebalo biti prostor znanja i poštenja, a koje je prikazano kao svijet karijerizma, licemjerja i političke poslušnosti. Tu više nije važno znanje nego diploma, podobnost i „politically correct”. „Jedino što nikoga više ne zanima je znanje”, možda je jedna od ključnih rečenica romana.
U ovom kapitalističkom svijetu čovjek je sveden na broj, profit i potrošača.
U istovremeno potresnim i ironičnim pasažima autor govori o digitalizaciji, kontroli banaka, raspadu ljudskih odnosa i svijetu u kojem „jedini smisao digitalizacije” postaje bogaćenje bogatih. Taj osjećaj opšte degradacije civilizacije provlači se kroz cijelu knjigu.
„Banka nam i bez vidljivoga razloga i povoda u svakom trenu može blokirati sve što imamo”, kaže autor, i dodaje: „U Americi su u isto vrijeme donijeli sličan zakon na osnovu kojega ‘legalno’ mogu špijunirati svakoga na planeti.”
Autor se s pravom pita je li to sloboda o kojoj su nekada sanjali disidenti i ljudi koji su vjerovali u Zapad, oni koji su ležali po komunističkim zatvorima, izdavali samizdate knjige i zamišljali Zapad kao prostor slobode. To razočarenje prožima roman. U tome se mogu prepoznati mnogi ljudi, naročito oni iz bivših totalitarnih zemalja, koji su umjesto otvorenog totalitarizma dobili njegov prikriveni oblik i hipokriziju.
Ajanović precizno pokazuje i osjećaj izvrnutog svijeta u kojem živimo:
„U ovoj Švici kao da sam ušao u ogledalo pa otuda promatram ovaj svijet. Što je desno, to je lijevo, što je lijevo, to je desno.”
U tom svijetu: „Odavde do vječnosti, ništa se promijenilo nije u ljudskom rodu. Velika glava, sitni zubi, meka muda – i eto ti slike i prilike intelektualca!”
Autor je dobro uočio kakav je taj intelektualac, posebno onaj u ulickanim zemljama poput Švice, ali i u Švedskoj, Francuskoj i uopšte na Zapadu, da ne pominjemo one koji okupiraju takozvane mainstream medije.
Ajanović piše rukom vječnog stranca, egzilanta, jednog od onih ljudi koji su sanjali Zapad, da bi se u njega sve više razočaravali gledajući kako upravo oni koji govore o slobodi i demokratiji vode ratove, uništavaju zemlje i podržavaju mafijaške sisteme.
Ali ovo nije samo politički ili društveni roman. On je duboko ljudski. Roman postavlja i intimna pitanja o starosti, ljubavi, usamljenosti i smislu života.
„Mogu li dva stara čovjeka voljeti i biti voljeni?”, pita se autor i odgovara: „Ne znam, kako bih to znao? Nikada ranije nisam bio star. Ono što znam je da me dugo nije bilo u svijetu i nije bilo svijeta u meni.”
Roman Kapo je dakle i priča o izbjeglištvu, identitetu i ličnoj sudbini.
Kapo, mladi doktorant koji pokušava razumjeti vlastito porijeklo i ratnu prošlost, jedna je od centralnih figura romana. Njegovo insistiranje da govori „naški”, kao da se time – kako veli autor – pokušava vratiti kući koju nikada nije imao, postaje simbol čitave jedne generacije rasutih ljudi. I ne samo rasutih, nego i prodatih. On nosi zvučno zapadno ime, ali ostaje uništen kao ličnost. Njegov cilj je raskrinkati nepravdu koja nije nanesena samo njemu, ali mu ni to „zvučno” ime ni društvo koje se zaklinje u ljudska prava neće pomoći.
Ajanović izvrsno poznaje „jaliju”, mafijaški mentalitet, jezik ulice i psihologiju nasilja. Sve djeluje kao da je autor godinama živio usred tog svijeta koji opisuje. Posebno je zanimljiv lik jalijaša Sokola, koji nije prikazan samo kao kriminalac nego i kao neka vrsta tragičnog pravednika, čovjeka koji pokušava ispraviti nepravde koje društvo neće ni da vidi. Ta „pravda” manifestuje se istovremeno i kroz ličnu osvetu. On je brutalan, ali i ljudskiji od sistema koji se predstavlja civilizovanim. Upravo zato pokušava spasiti barem dio otete djece.
Taj lik, kao i profesor-narator, nosi u sebi određenu dozu grižnje savjesti i osjećaj poraza. Profesor zna da bi možda morao pokušati pomoći svom doktorantu, ali više nema ni iluzija ni snage za borbu protiv sistema. Tačnije, nema snage za borbu protiv vjetrenjača.
Geografski, roman se proteže od Balkana do Švedske, preko Švajcarske i još nekih evropskih zemalja, a vremenski obuhvata širok raspon: od osamdesetih godina, kojima se pripovjedač nostalgično vraća, pa sve do bliske budućnosti, do 2029. godine, gdje smo već postali pesimistični svjedoci nepromijenjenog ili nepromjenjivog stanja. Time roman poprima gotovo distopijsku dimenziju, ali distopiju koja je već počela.
Pisan odličnim stilom i s obiljem briljantnih metafora, roman je ispunjen humorom koji bismo mogli nazvati sarajevskim, ali i balkanskim – humorom gorčine, ironije i samoodbrane pred užasom svijeta koji stranci teško mogu razumjeti.
Naprimjer: „Namirisati drota na puškomet… Namazati se medom i ući u medvjeđu pećinu pa se otuda vratiti živ i zdrav… Ma, mogao je potkovati đavola na ledu ako treba.”
Ili brutalno ironična rečenica: „Čovjek ima više koristi od kolesterola nego od njega.”
Upravo ova mješavina društvene analize, filozofije, intime i ironije jedna je od najvećih vrijednosti romana. Francuski kritičari bi vjerovatno rekli da je roman „esejistički”, možda bi mu to čak i zamjerili, ali upravo taj spoj književnosti, filozofije i ličnog iskustva može očarati mnoge druge čitaoce, naročito čitaoce iz Mitteleurope, koji dijele slično historijsko iskustvo. Za razliku od mnogih savremenih zapadnih romana koji govore apstraktno o humanizmu, nostalgiji ili nesreći, a da gotovo nikada ne spominju stvarne ratove, agresije i licemjerje Zapada, Ajanović imenuje problem.
Kultura i literatura ovdje nisu ukras ni paradiranje znanjem, nego posljednja slamka spasa za koju se hvata autor u svijetu koji tone u mrak.
I konačno, jedna od najtragičnijih rečenica romana možda je upravo ova: „Djecu više nema tko rađati i podizati.”
Podvukla bih još jednom da je to knjiga ne samo o razočarenju i svijetu koji se raspada, nego i svojevrsna poema o Paklu koji više nije skriven, nego postaje svakodnevnica.
Jasna Šamić o romanu Kapo Midhata Ajanovića Ajana
BIBLIOTEKA MACHU PICCHU, Bizovac, 2025.
