Književnost

IN MEMORIAM SAFET-SAJO SIJARIĆ (1952-2024):

banner

EHO U PLANINAMA SAFET SAJO SIJARIĆ KROZ VJEČNOST

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

U osvit ovog 10. aprila 2024. godine, baš u vrijeme velikog islamskog praznika, prešao je na drugu obalu vječnosti Safet-Sajo Sijarić, istaknuti bošnjački i crnogorski pisac. Kako je lijepo rekao Dostojevski: „Sva tajna ljudskog bića je u srcu i duši.“ Sijarić je bio majstor da tu tajnu prenese na papir, dajući nam dijelove sebe u svakoj priči, u svakom liku. Veliki pisci, poput Sijarića, nikada ne umiru sami. Umru sa perom u ruci, u svijetlim zorama, sa svim svojim pričama koje nastavljaju živjeti među nama. „Oni koji vjeruju i čine dobra djela, Gospodar će ih zbog vjere njihove uvesti u vrtove kroz koje teku rijeke.“ (Kuran, Surah Muhammad, 47:12). Njegova djela, kao vrtovi prepuni mudrosti, ostaju sa nama, obasjavajući put. Vezan za svoj Bihor, Crnu Goru, ali i grad Sarajevo, Sijarić nam je ostavio neke od najljepših, najemotivnijih, ali i najpotresnijih priča o nama samima. Njegovo svijetlo ime i iskričavi duh koji je uvijek probljeskivao svojim mudrostima i šalama, bit će trajno uklesani u naša sjećanja. Pamtim ga kao mog gosta na Cetinju, na promociji moje zbirke poezije sa Mirsadom Rastoderom. Pamtim naše duge i lijepe razgovore u Petnjici i česte telefonske razgovore koje smo vodili – on iz šeher Sarajeva, ja sa Cetinja. „Život se mora nastaviti“, pisao je Hemingvej „Ljudi će preživjeti, kao i uvijek, ali će preživjeti drugačiji.“ I dok se svijet mijenja, Sijarićevi doprinosi ostaju nepromijenjeni, vječni, odjekujući kroz vremena. Njegovo djelo, njegova mudrost, i humor ostaju nam kao svjetionici u noći, podsjećajući nas na ljepotu, tugu i čudesnu složenost ljudskog iskustva. Neka je blagoslovljena uspomena na Safeta-Saja Sijarića, čovjeka čija djela i život služe kao mostovi među ljudima, kulturama i vremenima. Kako je rekao Rumi, „Ne tuguj. Sve što gubiš dolazi u drugom obliku.“ I tako, dok tugujući gubimo Sijarića u fizičkom smislu, pronaći ćemo ga ponovo u svakoj riječi koju je napisao, u svakoj priči koju je ispričao, u svakom smijehu koji je podijelio. Njegovo putovanje kroz vječnost tek je počelo, a mi u Crnoj Gori treba da smo smo zahvalni za tragove svjetlosti koje je ostavio za sobom, vodeći nas kroz mračne kutke naše istorije.

U svitanje jednog neočekivanog rastanka, sa odlaskom Safeta-Saja Sijarića, nije samo njegova porodica izgubila stijenu svog postojanja; izgubili su svi oni dragi prijatelji, a ponajviše Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Sijarić nije samo pisac; on je bio tkalac čarolije riječi, utkavši u tkanje svojih djela—od „Vučje gore“ do „Do na sami kraj svijeta“, od „Žene s tromeđe“ do „Broda na Bistrici“—duh svoga bošnjačkog naroda, esenciju zemlje koja mu je bila dom, i melodiju bosanskog arhaičnog jezika koji je volio i njegovao sa strašću koja je nadilazila granice. Njegov odlazak ostavlja prazninu koja je istovremeno nepopravljiva i sveta. U svakom razgovoru sa njim, susretali bismo se ne samo s nesebičnom skromnošću već i sa intelektualnim duhom koji je često ostajao skriven iza tišine promišljanja. Ratne i poratne godine, sva stremljenja i stradanja, nisu uspjeli promijeniti tu temeljnu srž njegovog bića. Ostao je velikan svojeg vremena, monumentalno prisutan u našim životima kao i planine, vrleti, rijeke i časni insani koji nastanjuju njegove priče. Njegova djela, poput „Roda i doma“, nisu samo književna ostvarenja; ona su ćilim života, đe se zavičajni pejzaži stapaju sa pejzažima ljudske duše. Sijarićeva sposobnost da prozaično pretvori u poeziju, da statičnom da život i pretvori ga u bajkovito, a opet tako poznato i moguće, ostaje neusporediv dar čitaocu. U „Rodu i domu“ na briljantan način prepliću se elementi klasične naracije s modernim romanesknim kolaž-tehnikama, elementi misaonih tokova svijesti sa djelovima poetskog, lirskog i rustikalnog. Romani poput ovog otkrivaju težinu egzistencije sandžačke žene, okružene zabludama, zabranama, mitovima i paramitovima, a Sijarić to čini sa takvom vještinom da svako slovo postaje odraz univerzalne ljudske borbe za identitetom, slobodom i ljubavlju. Sijarićeva sposobnost da otkrije ličnost čak i u najprozaičnijim aspektima života, dajući život mrtvoj i statičnoj stvari te čineći je bajkovitom i irealnom, a ipak tako poznatom i mogućom, činjenica je koja ga čini nenadmašnim majstorom riječi.

Kada upoređujemo djela Safeta Sijarića sa stvaralaštvom Ćamila Sijariča ulazimo u intimni dijalog dvojice pisaca koji,  nude duboke uvide u ljudsku prirodu, kulture i društva koja ih okružuju. Obojica pisaca crpe inspiraciju iz bogatog kulturnog i istorijskog tla Balkana, ali svaki na svoj način tka narativ koji odražava specifične aspekte njihovih zavičaja i epoha u kojima žive. Safet Sijarić, sa svojim dubokim korijenima u crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj zemlji, istražuje ruralne krajolike, običaje i jezik, njegujući arhaične elemente koji čine tkivo svakodnevnog života u njegovim pričama. Njegova djela odražavaju život u njegovoj neposrednosti, s naglaskom na autentičnosti jezika i kulture. S druge strane, Ćamil Sijarić se bavi dubokim filozofskim pitanjima identiteta, slobode, izdaje i moralnog integriteta, smještajući svoje likove u univerzalne situacije koje testiraju njihove unutrašnje vrijednosti Iako se razlikuju u stilu i tematskom fokusu, Safet Sijarić i Ćamil Sijarić dijele zajedničku predanost istraživanju ljudskog duha. Safet Sijarić to čini kroz prizmu lokalnog, kroz priče ukorijenjene u specifičnom prostoru i vremenu, dok Ćamil Sijarić pruža univerzalni komentar o čovjeku u sukobu sa samim sobom i društvenim okvirima koji ga oblikuju.

Opraštati se od prijatelja, koji je u sebi nosio duh prošlih vremena, čuvajući u srcu esenciju jedne ljepše Crne Gore i drugačije Bosne i Hercegovine, znači prepoznati vrijednost koju je ostavio za sobom. Poput bajkovitog pripovjedača Ćamila Sijarića, on je bio čuvar priča, jezika i duha naroda. Ova trajna sjećanja na velikana, čiju vrijednost u potpunosti možda shvatimo tek u nadolazećim godinama i decenijama, podsjećaju nas na to koliko smo, kao ljudi, skloni zaboravu. Tek kad nam takvi neimari odu, shvatimo da je jedan planinski hrid razbijen od bura i orkana života. Ali, iza tih bura i orkana, stoji nepromjenjiva hrid riječi, romana, priča kao trajni podsjetnik na njegovu veličinu.

Jedan drugi velihan Borhes  jednom je zapisao o irskom piscu Džejms Džojsu: „On je manje pisac svojih knjiga nego njihov čitalac; on ih ne stvara on ih otkriva. Postoje prije njega. On ih se sjeća.“ Ova briljantna misao savršeno odražava osjećaj prema djelima i pričama Sijarića, čije priče nisu samo plod kreativnosti, već otkrića nečega što postoji duboko u tkivu bošnjačke i crnogorske kulture, u duhu našeg naroda, u pejzažima koje volimo. Njegova djela, kao i njegov duh, trajno su ukorijenjeni u našu svijest, otkrivajući nam slojeve naše prošlosti, naše kulture, naših snova, nadanja ali i stradanja. Tako, dok se opraštam od ovog dragocjenog čuvara, ne opraštam se od njegovih djela. Ona će i dalje stajati čvrsto, kao hrid u moru zaborava, osvjetljavajući puteve kojima još nismo prošli, priče koje još nismo čuli, i dubine koje još nismo istražili. Njegovo naslijeđe, ukorijenjeno u riječima koje je pažljivo birao i pričama koje je strastveno pripovijedao, bit će vječni podsjetnik na njegov doprinos, trajno obilježavajući krajolik naše književnosti i kulture. Odlazak Safeta-Saju Sijarića označava kraj jedne ere, ali njegova djela ostaju s nama, kao svjetionici u noći, vodeći nas kroz mračne vode neizvjesnosti prema obalama razumijevanja i empatije. Njegova nasljeđa su mostovi koje je izgradio riječima, spajajući generacije, kulture i srca. Dok ga se sjećamo, neka nas njegove priče nastave inspirirati, učiti i tješiti, podsjećajući nas na neizmjernu snagu duha i moć riječi koja prelazi sve granice.

Sa velikim tugom u srcu i suzom u oku zapisah na radnom stolu: „U trenucima tišine, kad se zvuci svijeta utišaju do šapata prošlosti, moje misli neizbježno plove ka uspomeni na Safeta Sijarića, prijatelja čija je riječ bila utočište, a smijeh svjetionik u magli. Kako da izrazim gubitak koji je tako duboko ličan, a opet univerzalan? Safet je bio više od prijatelja; bio je kompas koji nam je pokazivao smjer u najtamnijim noćima, priča koje su nas podsjećale na to ko smo i odakle dolazimo. U njegovim pričama, našao sam odjeke sopstvene duše, ogledalo koje je odražavalo najdublje strahove i najveće nade. Njegov odlazak ostavlja prazninu koja se ne može ispuniti, prazni prozor u tkivu vremena kroz koju prolaze sjećanja, tiha i nježna kao padanje lišća u jesen. Dok ovo pišem, suza klizi niz moje lice – nije to suza boli, već suza zahvalnosti što sam imao privilegiju zvati ga prijateljem, što sam mogao dijeliti dijelove puta sa čovjekom čija je veličina bila u njegovoj jednostavnosti, čija je mudrost bila utkana u svaku riječ koju je napisao ili izgovorio. Safetova riječ, poput eha u planinama njegovog voljenog zavičaja. Njegovo nasljeđe je poput rijeke koja teče kroz naše vene, podsjećajući me da u svakom trenutku biram biti bolji, mudriji, nježniji. Oproštaj od Safeta nije kraj; to je novi početak, putovanje u kojem njegove priče, njegova ljubav prema životu, postaju svjetla koja će voditi naprijed. Neka njegova riječi i dalje sjaje, poput zvijezda u noćnom nebu, vodeći izgubljene duše kući, podsjećajući nas na ljepotu, snagu i krhkost ljudskog postojanja. U suzi koja klizi niz moje lice, nalazi se i osmijeh – jer znam da dok god čitamo njegove riječi, dok god pričamo njegove priče, Safet živi s nama, u nama, među nama.“

Iz bogate biografije Safeta Sijarića izdvajam:

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, dobitnik „Ćamilovog pera“ i laureat novoustanovljene nagrade „Husein Bašić”, rođen je l952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu, te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru. Do danas izdao je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Znatan broj priča i pripovjedaka ovog pisca štampan je u raznim zbornicima, časopisima i listovima, a jedna od njih, pripovijetka Stari pastir, i na engleskom jeziku, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosansko hercegovačke, kao i crnogorske proze. Uz dvije spomenute, najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ u Tuzli za roman godine, nagrada Radija BiH za radio-dramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis pod naslovom Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz Formalnih razloga. Taj slučaj je doprinio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini („Bosanska riječ“ Tuzla) a drugo u Crnoj Gori („Libertas“ Bijelo Polje), dok se koju godinu kasnije dogodilo i treće izdanje, opet u Crnoj Gori (kod kuće „Almanah“ u Podgorici). Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević. Još od starta ova monodrama, visoko ocijenjen Kasumovićev magistarski rad, počinje osvajati značajna priznanja i nagrade. 

Related posts

OCU

Editor

Iz štampe izašla nova dvojezična knjiga Damira A. Saračevića: Recept za jedinstvo različitosti

Editor

SAFET SIJARIĆ-NOSTALGIJA ZA BIHOROM INSPIRACIJA ZA KNJIŽEVNOST

Editor

Leave a Comment