Već duže vrijeme se u javnosti vodi kampanja za vraćanje knjiga u Vijećnicu. Peticiju „Puna podrška za povratak Nacionalne biblioteke u Vijećnicu!“ i sama sam potpisala, naravno, sa željom da ponovo imamo onu biblioteku koju smo imali.
Razmislivši, shvatila sam da je to nemoguće. Ubrzo sam primijetila da tu kampanju najviše vode ljudi koji niti su išli da studiraju, niti da vrše naučna istraživanja u biblioteci u Vijećnici, niti su to, napokon, ljudi koji su uopšte radili po bibliotekama. Među onima koji vode kampanju za vraćanje digniteta Vijećnici ima dosta i pisaca, a pisci, po samoj činjenici da su pisci, nisu nužno i istraživači, niti znači da borave satima i danima u bibliotekama, pogotovo ne u takvoj biblioteci gdje se knjige ne posuđuju. Znam svega nekoliko pisaca koji su često istraživali po bibliotekama: Ivo Andrić, Danilo Kiš, Marguerite Yourcenar… Čak ni mnogi profesori ne idu u biblioteke i ne bave se istraživanjem, nego prepisivanjem i kompilacijama. Sumnjam i u neke akademike koji nas podučavaju svemu i svačemu svakodnevno na medijima.
Treba biti zlonamjeran i slijep pa se ne složiti s mišljenjem profesora Krzovića, koji je izvrsno ukazao na pogubnost takve geste — ako smijemo nazvati gestom povratak knjiga u Vijećnicu.
O tome šta je ovaj profesor rekao, pročitala sam na online portalu Odgovor sljedeće:
„U danima kada se kroz građanske inicijative i peticije glasno traži povratak Biblioteke u prostor Vijećnice, u javnom diskursu se otvara i jedno mnogo dublje, suštinsko pitanje: da li je Vijećnica ikada bila adekvatan dom za višemilionski knjižni fond? … Profesor Krzović u razgovoru za portal Hayat.ba podsjeća na važnu historijsku i arhitektonsku činjenicu: Vijećnica je građena kao reprezentativni objekt i sjedište uprave Grada, a ne kao namjenski prostor za bibliotečku djelatnost. Prisjećajući se prijeratnih vapaja bibliotekara o neuslovnim prostorijama, vlazi koja je prijetila knjigama i nedostatku moderne opreme, profesor Krzović upozorava da povratak u Vijećnicu ne bi bio konačan spas, već samo još jedno privremeno i neadekvatno rješenje… Njegov stav je jasan: instituciji od ovakvog državnog i kulturnog značaja očajnički treba potpuno nova, savremena zgrada, izgrađena po najvišim svjetskim standardima. … ‘Ne može ta zgrada služiti za potrebe savremene biblioteke. Ona nema instalacije za te svrhe, ni sigurnosne sisteme, ni laboratorije za ispitivanje i zaštitu knjižnog fonda. … Mislim da se to ne može vratiti, da je to iluzorno, to je utopija. Dakle, kažem da je jedna vrsta neke loše kampanje koja treba da stvori neki neprijatan ambijent prema institucijama.’, naveo je.“
Mislim da je bilo potrebno iznijeti ponovo osnovne stvari iz priče ovog stručnjaka da bi se razbile upravo iluzije koje se gaje već neko vrijeme i koje „kolaju“ internetom i u medijima. Ovaj profesor je dodao tačno i to da, ako se Vijećnica i dalje bude smatrala trajnim rješenjem za biblioteku, Sarajevo će izvjesno izgubiti jednom zauvijek priliku da dobije stvarnu kulturnu ustanovu, izgrađenu po svjetskim standardima moderne bibliotečke prakse.
Da, lako bi bilo „vratiti“ ili smjestiti knjige opet u Vijećnicu, ali da li su tu svi uslovi za to stvoreni, odnosno obezbijeđeni? Nisu, kako kaže i profesor Krzović. Restauracija se nije radila prema Nacionalnoj biblioteci kakva je bila prije rata, odnosno prema onome čemu je Vijećnica služila prije rata, nego prema staroj gradskoj vijećnici kakva je sagrađena u austrougarsko doba. I problem vjerovatno nije samo u tome, nego i u novcu potrebnom za preuređenje Vijećnice u biblioteku. Ko bi za to obezbijedio novac da se od današnje, restaurirane Vijećnice napravi istinska biblioteka sa svim što danas takva jedna ustanova podrazumijeva? To znači ponovnu restauraciju restaurirane Vijećnice !
Druga stvar je što je Sarajevu i Bosni odavno potrebna jedna moderna biblioteka, kakva postoji i na drugim mjestima, ne samo u svijetu i Evropi nego i u našem susjedstvu. Odavno se govori o izgradnji nove biblioteke. To se meni, koja sam radila istraživanja i prije rata, i u Vijećnici (tu sam odlazila i kao student), kao i u mnogim bibliotekama svijeta, čini kao najbolje rješenje. Naravno, u centru grada, a ne Bogu za leđima, tako da istraživači ne mogu doći do nje.
Podsjetila bih da je u Parizu predsjednik Mitterrand poželio da sebi podigne spomenik, pa je sagradio i novu biblioteku, Bibliothèque nationale, koja nosi njegovo ime: François-Mitterrand. Tada je veliki dio štampanog fonda preseljen u tu novu biblioteku, dok su u historijskom kompleksu Richelieu ostale specijalizirane zbirke, među kojima su prvenstveno orijentalni rukopisi. Tamo se, međutim, čuvaju i brojni drugi rukopisi i arhivi pisaca. I sama sam istraživala i u Richelieuu i u novoj biblioteci. U Richelieuu su, osim rukopisa, ostale i zbirke grafika i fotografija, karata i planova, muzike, kovanica i medalja, umjetničke zbirke i drugo.
Zašto se u Vijećnici eventualno ne bi učinilo toliko da se tu pohrane stari rukopisi? Ima ih koji su i spašeni.
Da Vijećnica ne bi bila samo prijestolje novobogataša, primitivaca i njihovih zabava, od Vijećnice se može napraviti muzej, i to muzej austrougarskog perioda, čemu zgrada i pripada. Jedno vrijeme je u donjim dijelovima bila organizirana izložba tog perioda. Uz muzej može postojati i prigodna biblioteka rukopisa, periodike, fotografija i slika tog perioda, kao što je slučaj i danas u Richelieuu, gdje se čuvaju i druge specijalizirane zbirke: grafike i fotografije, karte i planovi, umjetničke zbirke, itd. I stara Bibliothèque nationale de France se takođe posljednjih godina renovirala kako bi se bolje zaštitile zbirke koje su tamo pohranjene.
Ako bi Vijećnica, dakle, na određen način slijedila primjer ove velike pariške biblioteke, mogla bi čak imati dvostruku ulogu: i muzeja i biblioteke za specijalizirane zbirke, među kojima bi se našli i rukopisi.
Žalosna je činjenica da Vijećnica danas ničemu ne služi, a nije čak ni sama po sebi muzej. Koncerti tu nisu dobrodošli jer akustika nije za to napravljena. Izložbe imaju više smisla, a bilo bi dobro i da se osposobe ateljei, budući da su slikarski ateljei zaista postojali u Vijećnici prije rata.
Trebalo bi, dakle, slušati bibliotekare, ljude koji su pravi „stanovnici“ biblioteka i znaju njihovu ulogu, kao i kustose muzeja. Ako bi se Vijećnica pretvorila u jedan izvanredan muzej, tako bi se i Muzeju grada vratio dignitet, budući da je, kako znamo, Islamska zajednica oduzela Gradski muzej gradu. Po mom mišljenju, trebalo bi napraviti i peticiju za povrat Gradskog muzeja u prostorije koje je poslije rata IZ oduzela gradu. A ako je za to kasno, evo prilike da se za njega nađe mjesto u Vijećnici. Barem za period *Belle Époque*. I sama imam ogroman materijal za izložbu „Pariz–Sarajevo 1900“. Materijala ima, sigurno, ali volje za kulturu u Bosni, a čini mi se, ni u svijetu, više nema.
Ps. Dodajem kao postskriptum da je pravo ruglo na brzinu skrepan Muzej atentata (ako se tako zove) kraj Latinske ćuprije, koji je dio Muzeja grada.
