Književnost

INTERVJU: DUŠAN JABUČANIN PISAC NAUČNE I EPSKE FANTASTIKE

Kako si se zapravo opredijelio za žanr naučne fantastike i kako je nastala tvoja ljubav prema ovom žanru?

JABUČANIN: Mislim da smo sazdani opredijeljeni i da tu nema previše slobode kao što ljudi često pomisle. Sve priče koje nosimo u sebi su već završene-samo treba da se napišu. Što se ljubavi tiče, znam da se rodimo sa njom. Svako dijete ima svoje svjetove i svaki je fantastičniji od ovog. Problem je što je odrastanje u ovom svijetu pogubno za sve ostale. Iskasapi nas zrijevanje i to je tragično. Znam da najljepši svjetovi trunu napušteni na dalekim obalama sa kojih đeca postaju ljudi a u prirodi ljudi je da zaboravlja. Za stvorenja koja prvobitno trče po nebeskim livadama, mislim da previše zavolimo rovove kad odrastemo.

Iz tvog ugla, kako ti izgleda naučna fantastika protiv epske, recimo?

JABUČANIN:Iz mog ugla, ne bih baš rekao-protiv. Dijametralno suprotnih izraza, ta dva podžanra se ipak prožimaju. Bez obzira radi li se o orcima, vilenjacima ili androidima, ispod kože ćemo uvijek naći ljudsko srce. Ljudsku ambiciju, ljubav, inat i ponos… kao i sve delikatne nijanse između tako da je manje važno da li junak nosi mač ili plazma razarač, ono što ga pokreće uvijek ostaje isto.

O čemu govori roman „Lovac na tamu“?

JABUČANIN: Govori o dušama. Evo, na račun prethodnog pitanja, radnja se dešava u vrijeme Velikog Praska i Sunce koje mi znamo ima malo drugačiju ulogu od one na koju smo navikli. Svijet u kojem je radnja smještena se zove Harmonija i napisati je takvu a ostati normalan (valjda) je bilo čudo. U toj priči duše su sazdane od djelića, slova. Kad umremo, ta slova se miješaju sa slovima drugih duša i svaki put kad se rodimo, rodimo se drugačiji. Radnja prati avanture družine čije su duše, u stvari, napravljene od djelova duše jednog prastarog božanstva. Oni su jedno, zapravo, iako predstavljaju različite karakteristike tog boga. Oni su taj Lovac na tamu i to na tamu koju je taj bog ostavio za sobom. Svi moji bogovi su fukare bez premca pa tako i ovaj nije drugačiji. Na kraju, to ostaje priča o iskupljenju.

Zbog čega je fantastika danas tako popularna?

JABUČANIN: Zbog toga što je potrebna. Mislim da će postajati popularnija kako svijet u kojem živimo bude postajao ružnije mjesto za život. Potrebno nam je to da imamo gdje da uteknemo. Bijeg je stvaran, u knjigu, kafanu, na ulicu. Duši nam je potreban jatak, nešto što dobro sluša a malo pita. Tragično je što smo bolji ljudi u kafanu nego u kuću, što smo veći junaci u drugim pričama nego u svojoj. Licemjerni smo u fantaziranju kao što smo u življenju. Svaki čovjek je dva čovjeka. Najmanje. Jedan koji ulazi u kuću i jedan koji izlazi iz nje.

Kakav uticaj naučna i epska fantastika kao žanr imaju na druge aspekte kulture i umjetnosti? Da li priče smještene u nešto drugačije svejtove mogu da nas nečemu nauče?

JABUČANIN:Svakakav od nikakav do brutalan. Međutim, i njen uticaj će da raste kako bude rasla njena popularnost. Ključno je, ipak, da postoje ljudi koji će biti prethodnica tog uticaja ali, kako već rekoh, sazdani smo opredijeljeni tako da ni uticaja neće bit ako ne bude fantastičara. Mislim da mogu da nas nauče nevjerovatnim stvarima. Evo, recimo, roman „Lijeva ruka tame“ Ursule Le Gvin. Stanovnici planete Geten nemaju stalan pol. Dakle, stvari od kojih smo napravili tabu su tamo potpuno prirodne. Uzeti to od našeg svijeta pa ga sudariti sa moralom, prirodnim nagonima i iskušenjima a onda sve umotati u fantastiku je, u najmanju ruku (lijevu, naravno) fantastično. Problem je što u te priče mi ne idemo kao đaci nego idemo da uživamo. Kao što je Viktor Frankl rekao “Onaj koji ne može naći duboki smisao sebi odvraća pažnju zadovoljstvom“. Dodao bih, ipak, da je privilegija naći smisao kroz zadovoljstvo čitanja. Zbog toga je važno dobru knjigu pročitati više puta.

 Šta je tema tvog drugog romana „Rival vječnosti“? Da li su to sudbine koje gospodare nad nama ili ne?

JABUČANIN:Kao i svaki fantastičarski roman, Rival vječnosti obrađuje zlo. Za razliku od većine drugih, međutim, to radi sa mračne strane. Pomenuh prije kako su svi moji bogovi fukare i ovdje se to nije mijenjalo. Arharat Dov ili Rival vječnosti je to pakosno, zlobno, lukavo božanstvo sa vrlo malo iskupljujućih osobina ali kojih ipak ima. To su upravo sudbine koje gospodare nad nama ali roman ne gubi iz vida činjenicu da su to ipak sudbine koje smo sami birali. Crnogorski antagonizam kojim roman obiluje oslikava priče kako bi bilo da crnogorska čast i inat služe mračnim motivima. Volim da kažem kako bi crnogorski antagonizam bio istorija a ne fantastika da ima više Crnogoraca i da je to nepresušna tema i za buduće generacije. Naravno, cetinjski humor je takođe prisutan. U stvari, više nego što treba ali dobro, kao Cetinjanin, to nisam mogao (ni htio) razblažiti.

Imamo djela neprolazne vrijednosti iz naučne fantastike. Izdvojiću samo neke: „Mi“ Jevgenija Zamjatina, „1984“ Džordža Orvela, „Farenhajt 451“ Reja Bredberija, Geteovog „Fausta“, „20.000 milja pod morem“ Žila Verna i „Lijevu ruku tame“ Ursule Le Gvin kao i „2001: Odiseja u svemiru“ Artura Klarka. Da li su ovi pisci uticali na vas?

A okle. Ja sam sebi najveći uzor. Šalim se, naravno. Nenadmašni pisac fantastike, ovo govorim subjektivno, je Rodžer Zelazni. Njegov stil pripovijedanja, ona pjesnička pravda kojom gospodari, ono poetično ali ne i patetčno u ratu i ljubavi između likova njegovih priča je, za mene, još uvijek neprevaziđeno. Pored njega, volim Lovkrafta, Berkera, Tolkina, Džordana, Rouling i Džouns. Sad kad nešto razmislim, treba sam nabrojat što ne volim. Uticaj pisca na mladog čitaoca je strašan. Sjećam se kad sam prvi put čitao „Hronike Ambera“, mislio da je Zelazni čarobnjak koji je sigurno bio tamo te da je nemoguće da je sve izmislio. Kao đeca, mislimo da su čarobnjaci svi koji stvaraju magiju. Kao zreli pisci, znamo da je magija u onom koji čita.

Šta je za tebe najvažnije u pisaju naučne i epske fantastike: jasnoća misli i izražavanja, stil, atmosfera, dinamika priča ili nešto treće?

JABUČANIN: Napisati priču a ostati normalan. To me uvijek prati. Ne mogu zamutiti liniju između stvarnog i nestvarnog a da ne budem prvi koji će u to povjerovati. Iako je linija između ovog svijeta i umjetnosti tanka, ona postoji. Ne valja tavoriti u snovima i zaboraviti živjeti, kako bi to rekao Dambldor, da kažem ovako kao da on zaista postoji. Što se mene tiče, sva dinamika i stil i atmosfera izađu same. Ne znam odakle priče dolaze ali znam da mi dođu onako kako ih napišem.

Kako se rađaju ideje za vaše romane?

JABUČANIN: Brzo. U stvari, rekao sam da je to sve već završeno i da samo treba da se napiše. Nekako mi se čini da sam se rodio sa njima. Previše bi bilo posla, što se mene tiče, stvarati ručno te svjetove. Da ne moram, slova ne bih napisa. Ovako, sve te priče ispod površine traže da udahnu. U suštini, mislim da je pomalo licemjerno govoriti o stvaranju kao pozivu koji smo izabrali. To nije baš tako. Nismo birali nego smo izabrani i ako je možda tačno da volimo to što stvaramo istina je da stvaramo jer moramo. U suprotnom, nema zažimanja. Makar za mene.

 Zašto baš epska fantastika?

JABUČANIN: Zbog harmonije između žanrova. Drama je uvijek drama, horor je horor a poezija-poezija. Odstupanja su rijetka a ako nisu rijetka onda, vrlo često, nisu ni dobra. Fantastika ima tu moć da ista priča ima dramu, horor i poeziju i da ipak bude fantastika a ne samo nekakva legura drugih stvari. Najljepšu filozofiju pročitao sam u knjizi „Hronike Ambera“ kad Korvin priča sa papagajem o apsolutnosti. Najljepše ljubavne stvari sam pročitao u knjizi „Utkani svijet“ Klajva Berkera. Najveći horor u Lovkraftovoj priči „Boja izvan ovog svemira“. U suštini, fantastika je fantastična jer nas čini ljudskim bićima a veliko je sve ono što nas razlikuje od zvjeri čak i ako mi sami tu razliku često ubijemo.

Koji elementi u pričama epske fantastike ti se najviše dopadaju?

JABUČANIN:Kad bih mogao da biram, to sigurno ne bi bili ovi koje sam gore nabrojao. Ali pošto ne mogu, neka bude tako onda.

I za sami kraj razgovora, koja bi bila tvoja poruka sadašnjim i budućim čitaocima naučne fantastike?

JABUČANIN:Da se paze da im što ne bude. Bez njih bi slobodno mogli da motamo kablove. Fantastika je velika koliko i ljubav kojom je čitaoci vole. To je stvar srca koliko i ukusa. Zamislite samo, nekad će se priče naučne fantastike bazirati na istinitim događajima. Valja dosanjati sve lijepe stvari u budućnosti prije nego tamo dođemo i sve za*eremo.

Rzgovarao: Božidar Proročić, književnik i publicista

Related posts

Visoko: Gimnazijalci promovisali roman „Živa lomača“

BHD Info Desk Administrator

ODABRANA POEZIJA DINE MURIĆ

Editor

Đennana Ikanović: Ti rijedak si biser

Urednik BiH Info Desk

Leave a Comment