Religija i Nacija ojadile su ljude ovih prostora više od svake nepogode koja ih je mogla pogoditi, oslijepili su ih za elementarno poimanje dobra i zla. Ako Bog postoji, mislim da gleda u svoje vjernike i plače od tuge
Prije tri dana u Bihaću je nakon duge i teške bolesti preminula Azra Kolaković, poznatija kao bosanskohercegovačka pjevačica Donna Ares. Dugo se borila s teškom bolešću, svojim nevjerojatnim optimizmom i pozitivnom energijom uz medicinske tretmane dva puta je pobijedila rak, ali se on nažalost vratio po treći put.
Sahranjena je jučer u rodnom gradu. Kako je sahranjena, da li po vjerskom obredu jedne od religija ili bez vjerskog obreda, nisam pratio niti me zanimalo – to nikojeg pristojnog čovjeka i ne bi trebalo da zanima. Moram također priznati da nisam pratio niti poznavao njezin glazbeni opus, što naravno ne govori ništa ni o njoj kao osobi ni kao glazbenici. Počivala u miru i saučešće obitelji i prijateljima.
Listajući facebook stranice vidio sam naslove Sahranjena Donna Ares, a onda sam ugledao komentare poput sljedećih:
Na kraju šta je pak to, dženaza nije klanjana, strašno, nisam znala da je izašla iz svoje vjere, bilo mi je žao a sad baš i nije. Ružno i tužno.
Sad mi nje nije žao, a bilo mi je žao jer mislila sam da je muslimanka.
Ateista glupača glupa. Ovakvih mi uopće nije žao koji ne vjeruju u Allaha, eto ko životinju su je zakopali.
E za koga vi dovite, fuj Bože sačuvaj! E sad nek gori!!!
I tako dalje.
Pred takvog količinom zla (ili možda bolje reći gluposti, u bonhoefferovskom smislu) čovjek ostane jednostavno frapiran, s osjećajem bespomoćnosti, bez obzira čega se već sve nagledao i što je već sve doživio u životu. Na nacionalizam i šovinizam svih vrsta, na zlo velikih ideoloških sistema, na pokvarenost politika i religijskih zajednica, na unesrećavanje i šikaniranje mnogih pojedinaca za života zato što – često i usprkos volji svojih najbližih – ne žele biti hodajuće platforme za širenje vjere, i tako dalje i tome slično, već smo pomalo navikli. Ali da se jednoj hrabroj i čestitoj osobi, kojoj je jedini „grijeh“ to što se – sudeći po komentarima – nije pronašla ni u jednoj zemaljskoj religiji, želi pakao, da ju se proklinje, to mora da zaboli.
Nisu naravno svi takvi, većina ljudi još su uvijek pristojni i ne doživljavaju Boga u kojeg vjeruju kao diktatora i zločinca kojem se treba ulizivati, a u njegovo ime mrziti. Međutim, tendencije su loše i ta većina s vremenom postaje sve manja. Što se desilo s tzv. običnim, malim ljudima, da postaju toliko ojađeni i osiromašeni pravih vrijednosti: ljubavi, razumijevanja, širine, otvorenosti, pristojnosti, empatije…?
Slično smo vidjeli prije nekoliko dana, kada je umro jedan od najvećih i najvažnijih hrvatskih intelektualaca posljednjeg polustoljeća, Slavko Goldstein. Stotine, tisuće komentatora, okupljenih ne samo po medijskim platformama koje inače odišu (filo)fašizmom i (filo)nacizmom, već i „gostujući“ po stranicama pristojnih medija, natjecalo se tko će smisliti što ružniju i što odvratniju kletvu prema Goldsteinu, tko će pokazati da ga najviše mrzi. Ne vjerujem da postoji pakao o kojem su nas učili na vjeronauku, ali on sigurno postoji i nalazi se u srcima ljudi koji su pokojnom Slavku željeli „da bar 300 godina gori u paklu“, „da je šteta što nije pokopan u Jasenovcu“, „da je sotonistički jad“, „da je židovsko govno krepalo“, „da je jedan neprijatelj Hrvata manje“, i tako dalje, previše su i ovi primjeri.
Slavkov „grijeh“ je u tome što je bio Židov i antifašist i to mu jedna manjina u Hrvatskoj (a još više u „hrvatskim dijelovima“ BiH), koja svakim danom postaje sve veća, ne može oprostiti. Zato ga mrze. Na njegovu intelektualnu snagu, na njegov humanizam i doprinos hrvatskom narodu oni su slijepi – kako i ne bi na to bili slijepi ljudi bez intelektualne snage, humanističkih principa i bez ikakvog doprinosa boljitku zajednice u kojoj žive.
Definitivno, Religija i Nacija ojadile su ljude ovih prostora više od svake nepogode koja ih je mogla pogoditi, oslijepili su ih za elementarno poimanje dobra i zla. Ako Bog postoji, mislim da gleda u svoje vjernike i plače od tuge.
Slavko Goldstein umro je prirodnom smrću, u 90-oj godini života. Donna Ares otišla je prerano, od posljedica teške bolesti. Ćelije raka koje su je ubile – da citiram jednog prijatelja – dobile su evo i ljudski oblik.
Franjo Šarčević, Prometej.ba
