S obzirom da u Sarajevu, u krugu od nekoliko stotina metara, imaju četiri bogomolje različitih religija, ne čudi da Bosanac u dijaspori želi izučavati ulogu religije u društvu
“Bojim se da ni dan danas ne bih znao reći šta je zapravo to što me je kao četernaestogodišnjaka nagnalo na školovanje u Turskoj”, riječi su kojima svoju priču počinje Mustafa Krupalija, mladić koji je pola svog života proveo u Bosni i Hercegovini, a pola u Turskoj.
– Imajući u vidu tadašnje stanje u Turskoj i njenu ne toliko zavidnu poziciju, posebno na obrazovnom planu u nekom širem globalnom kontekstu, gotovo sa sigurnošću mogu tvrditi da to nije bila priča o velikim odricanjima nauštrb traganja za riznicama znanja. Nije Turska bila ni u turističkom smislu ono što je danas; tako da zasigurno nisam imao na umu ni neke velike provode po džennetskim bašćama. Koliko zapravo rani pubertetlija uopće razmišlja o takvim stvarima, ističe naš sagovornik i prisjeća se druženja sa svojim rođakom, koji je već pohađao medresu u Turskoj, tih dana, i koji je Mustafi jednom prilikom ponosno rekao da može pratiti seriju Bariš, a da uopće ne prati prijevod na ekranu.
Sarajevo i Željo u Turskoj
Bariš je bila prva turska serija prikazivana na našim televizijama, i kao njen veliki pratilac, naš sagovornik nije mogao ni slutiti kakva je to privilegija.
– Iste večeri sam roditeljima rekao da i ja želim u tursku medresu. Kao majčin mezimac, morao sam računati na babin razum, koji je na kraju i nadvladao sentimentalnu dimenziju odlaska djeteta u daleki svijet, te sam počeo sa pripremama za prijem u srednju školu. Poslije sam shvatio da rođak ipak nije mogao bez prijevoda u potpunosti pratiti Bariša; jer godina dana, koliko je stariji od mene, nije dovoljna za savladavanje jezika. Ali, ja sam već bio u Turskoj, i u međuvremenu potpuno zaboravivši Bariša, pronašao nove inspiracije i povode za dalji ostanak tu gdje sam se i našao, prisjeća se Krupalija.
Po završetku prve školske godine u Burhaniji, manjem turskom gradiću na zapadu Turske, škola koju je Mustafa pohađao premještena je u Kajseri – veliki grad centralne Turske, gdje je okončao i svoje srednjoškolsko obrazovanje. Riječ je o međunarodnoj medresi, bez ijednog domaćeg učenika i sa vršnjacima iz preko 40 različitih zemalja svijeta.
– Do jučer, đaci su se razlikovali po ulicama Butmira, gdje je najveći rivalitet vladao između Sarajeva i Željezničara. Već danas, u razredu malo ko je čuo za Bosnu, a kamoli Želju ili neku butmirsku ulicu. Za Bariša niko nije ni znao. Ako sami boravak u inostranstvu čovjeka još više veže za matičnu zemlju, kakvo li tek domoljublje rađa taj skučeni prostor sa preko četrdeset inostranih pozadina… U dobu kada još ni facebook nije bio izumljen i kada mobiteli nisu služili ničemu doli direktnom razgovoru, jednom Tajlanđaninu ili Kenijcu jedino o Želji možete negativno pričati u kontekstu svoje domovine. Sve ostalo je definisano po volji mašte, opisuje nam svoje dane u srednjoj školi, u poređenju sa situacijom danas. Granice domovine postaju granice rasplamsane mašte, dodaje Krupalija, a bosanstvo najudarniji dio identiteta ličnosti. Ipak, nije se vraćao u Bosnu.
Svoje školovanje nastavio je Fakultetu islamskih nauka na Univerzitetu Uludag u Bursi, nakon čega je prešao na Univerzitet u Istanbulu, magistrirao na Marmari, te upisao doktorski studij na odsjeku Sociologija religija, na istanbulskom univerzitetu. A zašto baš Sociologija religija?
– To je jedino pitanje koje se na prijemnim ispitama neizostavno pita, a koje meni profesori nisu ni postavili. Znali su da u Sarajevu imaju četiri bogomolje različitih religija, i to u krugu od nekoliko stotina metara kvadratnih. Njima je bilo više nego prirodno da Bosanac želi izučavati ulogu religije u društvu. Kao Bošnjak čija je najudarnija karakteristika ličnosti tokom obrazovne socijalizacije bila bosanstvo, osjećao sam potrebu za boljim upoznavanjem – ne samo Bosne, već i samog sebe. Smatram da su vjerske različitosti najveće bogatstvo našeg društva i da dubinsko promišljanje o postojećim socijalnim strukturama, dobrim dijelom utemeljenim na ulozi religije u društvu, nude odgovor na posebnost Bosne i Hercegovine, kaže naš sagovornik i dodaje da je bosanskohercegovačko društvo veliki sociološki laboratorij na otvorenom, a samim time i neiscrpan izvor za sociološka istraživanja.
S obzirom na povezanost koju ima sa BiH, jedna od njegovih želja po povratku u domovinu je svakako i doprinos sociologiji i sociološkim istraživanjima na našim prostorima. Znanje stečeno kroz turski obrazovni sistem, ali i sazrijevanje u turskoj kulturi zasigurno nude perspektivu koja u različitostima bh. društva zaslužuje priliku da se sasluša.
Životno iskustvo našeg sagovornika protkano je turskom i bh. kulturom, pa smo ga zamolili da, koristeći znanje stečeno u svojoj struci, uporedi ova dva društva…
– Jedna od najupečatljivijih karakteristika turskog društva jeste ono što zapravo krasi i većinu zajednica istočnjačkog svijeta, a to je izražena, duboka kolektivna svijest. Osjećaj pripadnosti nekom širem krugu, nečemu što nadilazi pojedinca i njegove, najčešće uskogrudne vidike, oslikava se u gotovo svim sferama društvenog života, te se u svakodnevnici primijeti kako u komšijskim odnosima, tako i u nadaleko znanom patriotizmu turskog čovjeka. Taj osmatračko-korigirajući mehanizam, koji priznati turski sociolog Šerif Mardin detektuje kao “pritisak mahale”, u mnogo čemu se razlikuje od, na zapadu poznatog “panoptikona”. “Panoptikon” kroz sociološku misao nosi isključivo negativan prizvuk kritike današnjeg društva, u kojem se bilo kakva vrsta nadzora, posebno sa jasno definisanom namjerom korigovanja, kosi sa slobodama i pravima savremenog čovjeka. Mardinov “pritisak” nema tu normativnu isključivost, niti vještačku konstrukciju; ono je duboko protkano kroz svakodnevne društvene odnose i pojedinac svoje slobode definiše na osnovu zatečenog stanja. Turski čovjek evoluira kroz svoje bivstvovanje, čime razbijanje vladajućih paradigmi i otpor uspostavljenoj hegemoniji tretira kao napad na svoje biće.
BiH na litici zapadnjačkog svijeta
S druge strane, bh. društvo, geopolitički pozicionirano na litici zapadnjačkog svijeta, te duboko ispresijecano društveno-političkim diskontinuitetom, ne uspijeva pronaći dovoljno prostora za sebe, za promišljenje o sebi. Takva pozicija istovremeno omogućava i sve i ništa, dok u biti bosanskom čovjeku onemogućava ponosno koračanje ni tamo, ni ‘vamo, svodeći ga na bukvalni prijevod i površnu imitaciju, te onemogućavajući bistrije i iskrenije promišljanje o samom sebi. To promišljanje mora prevazići površnu kritiku postojećih društvenih podjela, otvoriti put za prihvatanje samog sebe i omogućiti sjedinjenje sa svojom zajednicom. Dok god budemo zatvarali oči pred našom realnošću, krijući se iza površnih kvalifikacija kao što su “stado” i “torovi”, bojim se da ćemo nastaviti tragati za svojim spasiocem, koji će nasposljetku uvijek biti taj tragalac, lično. Iako u postojećem stanju Bosni nikada neće zafaliti “prirodnih” lidera, predsjednika, direktora i raznoraznih stručnjaka, nažalost, nikad neće ni dostići nivo istinskog utjelovljenja u jednu zajednicu. Vjerujem da kada sami sa sobom jasno razlučimo šta je panoptikonska struktura, a šta zapravo “pritisak mahale”, da će i naš izraženi individualizam postati glavni mehanizam u službi kolektiviteta i države. To i jeste zapravo spoznaja svoje kulture. O njoj vrlo rado po Turskoj pričam, a ovom prilikom, putem vašeg portala, nisam želio skretati pažnju na neke od bezbroj ljepota te kulture. Ionako je dovoljno da svaki čitalac zaroni sam u sebe, i da spozna o kakvim blagodatima je zapravo riječ, objašnjava vrlo opsežno Krupalija.
Kao što svi već dobro znamo i itekako osjetimo i u sopstvenoj okolini, pandemija koronavirusa prisutna je već mjesecima širom svijeta. A posljedice koje je virus prouzrokovao kobne su po svako duštvo. U svrhu suzbijanja posljedica pandemije, Ministarstvo zdravstva Republike Turske donijelo je odluku o uspostavljanju posebnog naučnog tijela, gdje će i sociolozi imati svoje mjesto.
– Očekuje se da sociolozi svojim istraživanjima i prijedlozima doprinesu jasnijem profiliranju mjera koje turska vlada planira poduzeti u narednom periodu, te na taj način pruže svoj doprinos u saniranju neizbježnih posljedica. Sociolozi religije će pokušati utvrditi potencijalne posljedice ove krize na vjerska tumačenja, te svojim istraživanjima analizirati ulogu religiju prije, tokom i nakon što pandemija prođe. Imajući u vidu ljudsku prirodu, koja prevazilazi njegovu biološku supstancu, siguran sam da će sve uređenije zemlje u narednom periodu, pored ekonomskih stručnjaka, nastaviti u svoje uže timove uključivati i sociologe. Pandemija je samo jedan od primjera potencijalnih frontova na kojem svoju poziciju i sociolozi pokušavaju stacionirati. U biti, gdje god ima društvenog života, tu se nalazi i potencijalni izvor socioloških istraživanja. Tako da, poslije dokorata, sigurno neće nedostajati tema za istraživanje. A sociologu je u takvom okruženju dovoljno da ima papir, olovku i neometan pristup bibliotekama. To znači, dok god je papira i olovke – i sociolozi će imati priču za ispričati, zaključuje Mustafa Krupalija.
U toku svog studija snimio je i vrlo zanimljiv video o Bosni sa kolegama iz različitih zemalja, koji možete pogledati ispod.
A o svom povratku u BiH, kaže sljedeće…
– Ako je parametar domoljoblja povratak u domovinu, onda sam očito negdje griješio. Tu grešku planiram ispravljati poslije doktorskih studija.
Ema Džananović/MojaBiH
