BiH dijaspora

KULTURA SJEĆANJA – NAJVAŽNIJI NACIONALNI IMPERATIV JEDNOG NARODA

banner

U petak, 06. oktobra 2023. godine, u Sisku održana Javna tribina, s temom: Stradanje i nasilno iseljavanje stanovnika općine Bosanski Novi 23. julskog dana godine 1992.

SISAK – U predivnom ambijentu, gdje sve blista i sjaji, a nedavno otvorena krasotica džamija orijentir pravi, u Kongresnoj dvorani, koja je u sklopu sisačkog Islamskog-kulturnog centra, održana je Javna tribina. Tema: Stradanje i nasilno iseljavanje stanovnika općine Bosanski Novi dana 23. jula 1992. Organizator tog skupa bilo je Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska i Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Sisačko-Moslavačke županije, a u  suradnji s Medžlisom Islamske zajednice Sisak.

Predavači Tribine bili su Ferhat Korajac, prijeratni novinar na Radio Bosanskom Novom, publicista i svjedok događaja egzodusa Novljana i Bekir ef. Alić, prijeratni imam u Bosanskom Novom, također svjedok događaja.

Moderatorka Nermina Hafizović poselamila je i pozdravila prisutne, a onda se gostima obatio Asim Kulenović, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine grada Siska. Kao povod za održavanje ovakve Tribine naveo je Kulturu sjećanja, ali i istakao da na području grada Siska živi preko 400 žitelja čije je  porijeklo s područja bosanskonovske komune.

U ime domaćina Tribine prisutnima se obratio Alem ef. Crnkić, glavni imam sisačkog Medžlisa Islamske zajednice.  Poručivši kako ovakve Tribine, s ovakvim sadržajem moraju imati značajno mjesto u kulturi sjećanja, ali i memorizaciji svih nevino ubijenih. Jer, kultura sjećanja je najvažniji nacionalni imperativ jednog Naroda, koji drži do svog dostojanstva, digniteta i opstanka. Potom je dodao da na području sisačkog Medžlisa i u sklopu tog  džemata, ima respektabilan postotak džematlija i članstva u džematu koji su s područja Bosanskog Novog. To su jednostavni, blagi, prijatni i vrijedni ljudi, koji se trude davati svoj obol i doprinos u svim segmentima javnog, džematskog i društvenog života, apostrofirao je ef. Crnkić.

Prije davanja riječi predavačima, moderatorka je pročitala njihove kratke biografije, a potom ustupila mikrofon Ferhatu Korajcu, koji gotovo 50 godina plovi u novinarskim vodama.

Nakon selama i pozdrava i nekoliko uvodnih riječi, izdvajamo fragmente predavanja gospodina Korajca:

“Evo, u našoj Bosni, 28 godina prošlo je od okončanja rata, a posljedice su i dalje katastrofalne. Konsenzus ne postoji ni oko čega, pogotovo ne o zločinima i žrtvama. Sjećanje na ove događaje, usredotočit ću na područje Općine Bosanski Novi i Bosansku Kostajnicu, koja je bila tada u sastavu bosanskonovske općine. Nezaobilazna u ovom traumatičnim događajima jeste Dolina Japre. U oba ova grada prefiks „bosanski“ izbrisan je. Sada je to Novi Grad i samo Kostajnica. Zajednički narativ o prošlosti ne postoji, što za posljedice stvara mogućnost potencijalnih novih sukoba.

Pa, kako onda graditi budućnost?

Odgovor je prost: Bez suočavanja s prošlošću, kao pretpostavkom za pomirenje – ne može se graditi budućnost. I dok mi namećemo kulturu sjećanja, a sve više zaboravljamo, dotle Srbi kolektivno zaboravljaju i poriču ono šta se zbilo u razdoblju 1992./1995. godina. No, teško da će ih zaobići pravda. Neke već stiže, ova, zakonska, a neke već stigla Božja.   

Ova suočavanja i sjećanja na navedeno razdoblje, imaju za cilj da se izvuče pouka kako bi se što prije došlo do normalnog života na bosanskonovskim i kostajničkim prostorima. Ali i da se ne učini drugi strašan zločin – zločin zaborava. To nema niko od nas pravo! Ko je to spreman da živi u posljedicama njihovi nedjela. Ne možemo se mi uzdati u selektivnost ljudskog uma i pamtiti samo dobre stvari, a loše zaboravljati? Zato mi se nameće sve češće pitanje: Kako ostati normalan u nenormalnom vaktu? Kako zaboraviti 295 ubijenih Novljana? Uglavnom civila. Za 46 žrtava ni do danas se ne zna gdje su zakopani. U Bosanskoj Kostajnici stradala su 24 civila. Za trojicom se još uvijek traga.

Ni vjerski objekti nisu pošteđeni. Porušeno je svih 18 džamija. I kostajnička nije ostala. Prvo je opljačkana, potom zapaljena, pa onda srušena.

BOSANSKI NOVI UBIJAN TRI PUTA

Krvavi pir u Bosanskom Novom krenula je mnogo ranije nego u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Naime, počelo je to još krajem septembra  1990. godine kada je u Hrvatskoj krenula „balvan-revolucija“, a srpski pobunjenici na području Banije i Like oteli oružje policijskim stanicama. Posebno uzavrela situacija stvorena je u novembru te godine kada je u Dvoru uhapšen ratni zločinac Željko Ražnatović – Arkan. Strasti i ratni sukobi se ne smiruju sve do 26. jula 1991. kada Dvor na Uni pada u ruke srpskih pobunjenika. Tada je ukinuta  i formalno granica između ta dva grada, ali samo za Srbe. Inače, sve vrijeme u tim pobunama, takozvanim događanjima naroda, diverzijama… bili su  uključeni i mnogi bosanskonovski Srbi. Jer, područje Dvora na Uni, graniči s Bosanskim Novim (rijeka Una razdvaja ta dva grada i dvije države), pa su, po njihovom viđenju, „morali“ pomoći svojoj braći u obrani srpstva i stvaranja Velike Srbije. Po povratku kućama s ratišta bosanskonovski Srbi zajedno s ratnicima s područja Dvora na Uni, prvo su šenlučili i orgijali po ulicama, sokacima i mahalama, gostionicama i kafanama, grada na utoku Sane u Unu, utjerujući strah u kosti nesrpskom stanovništvu. S ratno-huškačkom politikom SDS-a i stalnim prisustvom naoružanih ratnika s druge strane obale Une, koji su pravili haos u gradu, protivi se Đuro Umičević, načelnik MUP-a. Svoju ljudskost, svoj stav da ne želi podjelu policije po nacionalnoj osnovi, platio je glavom. Ubijen je 08. februara 1992. godine gotovo na kućnom pragu, u kafiću iznad kojeg je bio njegov stan. Bila je to snažna poruka i Srbima da će svi isto proći ko se ne bude slijepo pridržavao uputa i naredbi  SDS-ove vlasti.

Mada u Bosni nije zvanično još krenuo rat, u Bosanskom Novom bilo je pravo ratno stanje. Sve je poremećeno, a sve institucije i organizacije davali su potporu ratnicima iz susjedstva. Dom zdravlja pretvoren je u ratnu bolnicu. Taj košmar, taj haos od života, još više se pogoršava početkom aprila 1992. kada i zvanično zločinačka stranka SDS nasilno dana 06. aprila 1992. godine preuzima vlast na ovoj općini. Svoju fašistoidnu politiku, koja je asocirala na prve nacističke progone Židova, potrđuje šikaniranjem, rušenjem vjerskih objekata, radnji, kuća… zavođenjem strogo ograničenja kretanja i policijskog sata za nesrbe, likvidiranjem muslimanske elite… A da će krvavi scenarij biti proveden u u djelo – potpuno zatiranja svega što nije srpsko, sačinjen u havarisanim srpskim umovima, kazuje i snajperom ubijen Hamdija Ekić, bivši načelnik općine, pozvan u hotel „Una“, navodno na međuetnički dogovor.

Inače, nama je bilo zabranjeno okupljanje u grupama većim od troje ljudi, kao i to da napuštamo mjesto boravka bez dozvole okupatorske vlasti.

Strahujući za svoje gole živote i da neće moći izaći iz pakla, bosanskonovski Bošnjaci i Hrvati, prije nego je krenuo Prvi konvoj, «dobrovoljno»  su se odreklih svojih kuća, automobila, poslovnih prostorija, novca, luksuzne robe…  Mnogi su čak i platili za to serpsko «dobročinstvo», da budu opljačkani i deportirani,  kao vrhunac fašističkog srpskog ponižavanja nad nesrpskim dijelom stanovništva. Neki su u putu umirali, stari i bolesni, jer su bili  iznureni, i nisu mogli izdržati nametnuti tempo od srpskih katila.

Organi Ujedinjenih nacija za izbjeglice, UNHCR (Visoki Komesarijat UN za izbjeglice), bili su potpuno nespremni za ovu apokaliptičnu katastrofu. Ne  vjerujući u srpski genocidni teror, pravdajući se da oni ne žele pomagati etničko čišćenje.

GENOCIDNI TEROR ZAPOČEO U SELIMA JAPRANSKE DOLINE

Mnogi će datumi po zlu biti upamćeni u vremenu 1992./‘95. godina. Posebice  početak i završetak ubijanja grada-ljepotana. Srpski genocidni teror na području bosanskonoske općine počinje na prostorima uz rijeku Japru i Sanu. I to u u selima s muslimanskim življem: Blagaj Rijeka, Blagaj Japra, Maslovare, Suhača, Hozići, Donji i Gornji Agići.  Prvi od datuma upisan je 10. na 11. maj 1992. godine. Bio je to isplanirani scenariji kako bi se počelo s granatiranjem Doline Japre i bošnjačkih mahala Prekosanje i Urije. Izveden je tako što je napadnut vojno-policijski kombi na magistralnom putu Bosanski Novi – Prijedor, u mjestu Blagaj Rijeka. Pripisali su to naravno Bošnjacima i uzeli kao povod za žestok napad iz svih oružja i oruđa. Šta nije uništeno granatiranjem sela u Dolini Japre,  progutao je plamen ili su opljačkali srpski ratnici. Tog 11. maja u plamenu su bila i bosanskonovska naselja Urije i Prekosanje. Desetak dana kasnije, točnije 24. maja, sve stanovništvo Doline Japre, njih preko 5.000 stjerani su u Blagaj Japru, u prostore tamošnjeg rudnika. Potom su prevezeni u Srednjoškolski centar u Bosanskom Novom, a nakon tri dana, 14. juna,  vraćeni u Blagaj.  Nakon svakodnevnih tortura, mučenja, ubijanja… 09. juna smješteni su u teretni voz, s vagonima za stoku, bez hrane i vode i odvezeni u selo Ostružna blizu Doboja. Tu su srpski zlotvori razdvojili sposobne muškarce u jedan, a djecu, žene i nesposobne starce u drugi vlak. Muškarce su, njih oko 750,  vratili u Bosanski Novi. U zatvorenim, prljavim, teretnim vagonima, ostavljaju ih dva dana, a onda ih odvode na stadion „Slobode“, prvi koncentracioni logor u Bosni i Hercegovini.  Na njemu su do tada bili zarobljeni svi bosanskonovski muškarci-nesrbi. Oni su pokupljeni iz svojih kuća i stanova i smješteni 01. juna na teren igrališta, kako bi bili poubijani mitraljezima iz vlaka koji je trebao tuda proći. Ipak, neko je od Srba spriječio taj inscenirani masakr?

Da svi Srbi nisu četnici, ratni zločinci i zli momci, potvrdit će se i 16. jula kada je iz Bosanskog Novog, nakon neuspjelih pregovora da se pređe na hrvatsku teritoriju,  konvoj s oko 5,5 hiljada Novljana-nesrba krenuo u pravcu Bosanske Dubice. Zasluga pripada bosanskodubičkom načelniku Nikoli Karanu, koji je spriječio izvršenje planiranoga masakra. Tog časnog čovjeka ubrzo su smijenili s funkcije i poslali na ratište, gdje je po nerazjašnjenim okolnostima poginuo. Na sličan način nastradao je i Lazo Kovačević, na Željezničkoj stanici u Bosanskom Novom, pokušavajući zaštiti komšije Bošnjake. I dok su bosanskonovski muškarci bili zatočeni na stadionu, srpski ratnici izvode takva zlodjela koja nisu zabilježena u historiji tog grada. Bosanski Novi te noći, prvog na drugi juni bio je u plamenu. Porušeni su mnogi objekti, radnje i kuće eksplozivom dignute u zrak, a među njima i četiri džamije, od kojih su Gradska i Vidorijska bile zaštićene kao raritetne vrijednosti kulturne baštine. Jedan od najtežih zločina na području bosanskonovske općine dogodio se 22. juna 1992. godine u zaseoku Alići, kada je u stravičnom masakru poubijano 27 muškaraca. Zapravo, svi oni koji su se tog dana zatekli kod svojih kuća, u avlijama ili na njivama. Oni su morali sami sebi iskopati kabur u koji su sahranjeni. Iako bez ijednog ispaljenog metka u Dolini Japre na najsvirepiji način ubijeno je 76 ljudi, a na području općine 296. Među ubijenima je gotovo svo rukovodstvo SDA: Džafer Kapetanović – potpredsjednik, Rešad Berberović – sekretar,  Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva, te Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović,  Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Razim Grudić…

BAŠLUK NAD UBIJENIM GRADOM U OKTOBRU 1995.

Zadnji čin, zabijanje bašluka u mezar sahranjenog Bosanskog Novog, zbio se oktobra 1995. godine, pred potpisivanje Daytonskog mirovnog sporazuma. Tada su grad morali napustiti i preostali nesrbi, oni koji su iz njima znanih razloga ostali u bosanskonovskom paklu. Svi su prvo bili zatvoreni nekoliko dana na autobusnoj stanici, a onda odveženi na nepoznatu lokaciju. Tumarajući danima po bosanskim bespućima uspjeli su stići do teritorije pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.  Na tom putu nekoliko njih izgubilo je život, dvoje u rječici koju su morali pregaziti.

Prema saznanjima, dokumentima, video i audio-zapisima, u bosanskonovskom hotelu „Una“ donesene su instrukcije o pripremi za brzu inemilosrdnu likvidaciju muslimanske elite, koje su kasnije u ljeto 1992. godine u velikoj mjeri provedene. Srpski ratnici i njihova vojna policija u najkraćem roku  uspjeli su zatvoriti  i pobiti gotovo cjelokupno  rukovodstvo SDA u Bosanskom Novom. Tada  su ubili Rolana Berberovića, Šefika Dedića, Hasana Delića,  Feđu Berberovića, Nasku Jahijevića, Muharema Mujkića, Enesa Mustića, Šukriju Karabegovića, Hatidžu Ćustić, Šukriju Ćustić, Smaju Hatića, Šefika Begića, Bajrama Redžepija, Sevdu Veletanlića, Huseina Hotića, Samira Dizdarevića, te Lazu Kovačevića, časnog Srbina koji je pokušao zaštiti svoje komšije Bošnjake. Te iste večeri pritvoreno je i maltretirano na desetine uglednih Novljana, a sutradan, njih oko 800 završilo je u logoru na stadionu nogometnog kluba „Sloboda“. Svirepa mučenja nastavljena su nakon odlaska konvoja kada su ubijeni ugledni Novljani  Džafer Kapetanović, potpredsjednik SDA, Rešad Berberović, sekretar SDA, Ismet Muslimović, član užeg rukovodstva SDA, te Razim Grudić, Besim Berberović, braća Hasan i Husein Salkić, Hasan Isaković, Abdulah Huzeirović, Mahmut Čehaić, Fadil Blagajčević i drugi kojima se gubi svaki trag. Svi Novljani znaju da su najodgovorniji za te krvave  zločine tadašnji uzurpatori legalne vlasti, pa tek onda njihove sluge u vojnoj uniformi ili bez nje. Cilj  tog elitocida je bio da u što kraćem roku obezglavi muslimanski narod i onemogući bilo kakav  pokušaj njegovog otpora.Tim ljudima se gubi trag u mučilištima srpske vojne policije. To je najekstremniji primjer planski pripremljenog zločina likvidacije svih ili većine uglednih ljudi jednog naroda, kao stara  i vrlo perfidno osmišljena vrsta genocida nad čelnom elitom  nekog područja. Tajna direktiva je tako svirepo izvršena u julu 1992. godine da njeni zaplašeni svjedoci ni danas nemaju  hrabrosti kazati istinu o grobnicama tih žrtava, a kamo li o izvršiteljima zločina, bojeći se osvete tih krvnika, koji su teško osramotili srpski narod. Međutim,  kao i u slučaju prošlog rata, historija  neće oprostiti ni zločincima niti  pasivnim zaštitnicima tih zločina, koji ih svojom šutnjom prikrivaju.

Veliku odgovornost za ratna stradanja, ubijenih 295 nevinih Novljana, nikad utvrđenoga broja silovanih Novljanki, etničkog čišćenja, prvog koncentracionog logora u BiH na stadionu imena, kakve ironije – “Sloboda”, u druge konc-logore  i zatvore u Blagaju,  hotelu Una, Sanatronu u Svodni, SUP, Vatrogasnom domu, Krajinapromet, Kozaraprevozu i drugim, rušenju svih 18 džamija, uništavanju svega što srpsko nije… snosi i Radio Bosanski Novi, sada Radio Novi Grad. S talasa te medijske kuće, koja je do 1990. bila među najboljim lokalnim stanicama u BiH, prostirale su se gnusne i bestijalne laži,  poticala mržnja; nacionalna, vjerska, etnička… Propagatori medijskoga sunovrata bile su moje dotadašnje radne kolege Srbi, za koje nisam mogao vjerovati da mogu biti takvi medijski monstrumi i moralne spodobe.

Prema sadašnjem gibanju i ulozi nefunkcionalne države teško je vjerovati da će ikad svi zločinci biti procesuiran ili kažnjen.

Postoje brojni dokumenti i svjedoci, gdje su utvrđeni krivci. Ali, još uvijek pravde ni kazne – ni na pomolu. Možda i zbog slabog uzdignutog glasa i vapaja za poštivanjem pravde i stvaranje uvjeta za vladavinu prava od strane žrtava, ali i ostalih. Posebice onih čiji je to posao, oni što su u vlasti, što pare primaju, a ne rade. Jer, malo koja od porodica iz našeg okruženja nije okrznuta razornim djelovanjem neljudi. Neko je izgubio oca, neko dio tijela, neko dom, a nekom je s kućom skupa spaljeno sve, pa čak i  članovi familije ili sva. Zato, niko nema pravo zaboraviti počinioce zločina. Njihova imena moraju biti jasno izgovorena, kao podsjetnik da njihovi zločini neće proći nekažnjeni. To ne znači da s kaznom prestaje naša tegoba. Jer, mi ćemo i dalje živjeti s posljedicama njihovi nedjela. Sudionici zločina, također, bit ćemo u koliko o njima ne budemo glasno govorili. Da li ćemo iz minulog krvavog rata izvući pouku, kako se ne bi iste greške ponavljali, ne bih mogao sa sigurnošću potvrdan odgovor dati..

Različiti pristupi ovim događajima i sjećanjima samo zamagljuju vidike i zbunjuju ta sva prebiranja po prošlosti. Sadašnji moji sugrađani Srbi u Bosanskom Novom i Bosanskoj Kostajnici, koje mogu svrstati u umjerenije i dalje tvrde da genocida u Bosni nije bilo. I čini mi se da će to oni tvrditi do kraja života. Zato su nam potrebne osude zločina, glasno i jasno izgovorene. Naravno velika krivica je i na pravosudnim institucijam koje moraju brže i efikasnije raditi, kako bi teret okončanja ratnog naslijeđa spao s običnog čovjeka, kako bi se strasti počele smirivati. Crtu na sve prošlo uskoro, to je sigurno, nećemo moći povući. Šehidi i nevino ubijeni trajno ostaju kao zalog i opomena. 

Moram nešto kazati što me pomalo iritira kod našeg naroda. Često čujem: „treba zaboraviti, ali ne i oprostiti“. Zašto zaboravljati da je neko sebi dao za pravo da ubije nedužna čovjeka, ljude?! Jer, rat koji se desio u Bosni i Hercegovini, nažalost,  nije trajao četiri godine, on traje i danas. Posljedice tog pokušaja da se uništi jedan narod osjećaju u svakodnevici. Ponajprije mislim na Republiku Srpsku. Mi smo, mislim na Bošnjake u manjem entitetu,  izgubili povjerenje u svoju državu, u institucije… Za Vlast u Sarajevu, Bosna je samo Sarajevo. Gdje smo mi tu? Njihova nesposobnost tjera iz zemlje i one koji bi rado ostali. A pretežno iz zemlje bježe mladi.

Pa, kakva nam je onda budućnost?!

Rat nam je odnio mnogo života, ali nama preživjelim oteo je dio života, mladosti, duha…

Imamo državu s toliko unikatnosti. Nepresušnim prirodnim bogatstvima. S predivnim ljudima, najboljom hranom, najsmješnijim vicevima, najemotivnijim pjesmama, ali nemamo želju da sebi pomognemo – na kraju prvog dijela predavanja rekao je Ferhat Korajac

GENOCID U ZASEOCIMA ALIĆI-EKIĆI

Prijeratni imam u Bosanskom Novom, Bekir-ef. Alić, u emotivnom tonu posvjedočio je o najvećem počinjenom masovnom zločinu na području bosanskonovske općine, u zaseocima Alići-Ekići, gdje su likvidirani njegov otac, brat, sestrić, dajdža, dvojica daidžića i mnogobrojna rodbina. Evo dijela njegovog predavanja:

„… U srcima bošnjačkog naroda i nakon tolikih godina veoma su veoma žive slike izbjegličkih kolona bosanskonovskih Bošnjaka, koji su sa zavežljajima na vrelom ljetnom suncu protjerani napuštali svoje domove. Te jezive scene nisu zabilježene nigdje u svijetu u to vrijeme, osim u Bosni i Hercvegovini, pod kontrolom JNA, srpskih vojnih i paravojnih formacija. Ta strašna sudbina zadesila je Bošnjake i Hrvate, od Bosanskog Novog, Prijedora, Doboja, Brčkog, Zvornika, te genocida na kraju u Srebrenici. Danas su oni na nivou statističke greške. Pobrojani i ini gradovi u manjem entitetu su etnički srpski gradovi.

I tako dođu komšije Srbi, s kojima smo išli u školu zajedno, radili na radnim mjestima zajedno, išli u istu trgovinu, na autobusku stanicu, i poubijaju svoje komšije Bošnjake. Isprobana je to matrica i scenario za cijelu BiH.

Nezapamćena ubistva i progon Bošnjaka organizirani su u maju, junu i julu 1992. godine. Po brutalnosti i načinu kako je izvršen, posebno se izdvaja zločin izvršen 22. juna 1992. godine u zaseocima Alići i Ekići – rekao je Bekir ef. Alić. Potom je govorio hronološki šta se zbivalo s Bošnjacima na tom prostoru.

Bez obzira na to što su ispunili srpski ultimatum, predaja oružja koje su imali, lovačke puške, pištolji… što su imali uredne dozvole, 24. maja izvršili su žestok napad na goloruk narod  smješten u Dolini Japre. Potom su sve protjerali u Blagaj. Na malom prostoru Blagaja našlo se oko 6.000 ljudi. Neizvjesnost, strah, iščekivanje.. u Blagaju je trajalo 15 dana. Desetog junskog dana, u ranim jutarnjim satima, otpočeo je napad na Blagaj. Svi Bošnjaci odvedeni su u krug preduzeća „Japra“, pored željezničke pruge. Ubijeno je tada 20-tak osoba, zapaljen veći broj kuća, a ljudima oduzet novac, nakit i dokumenti… Potom su utjeran u teretne vagone, po 140 osoba u jednom vagonu. Cijelu noć ih voze do pred Doboj. Žene, djecu i nekoliko starijih ljudi odvezli su prema Maglaju i Gračanici, a oko 700 muškaraca vratili u Bosanski Novi, na stadion „Sloboda“, već isprobani koncentracioni logor. Sve se ovo događalo bez žitelja zaseoka Alići-Ekići, jer su im komšije Srbi garantirali sigurnost. Međutim, 22. juna te godine protjerali su žene i djecu u Bosanski Novi, a muškarce, njih 27, prvo maltretirali, mučki udarali i tukli, pred djecom i ženama. Onda su svu svoju krvavu surovost iskaljivali na tim nevinim ljudima, a potom ih likvidirali. Tada su život izgubili: Salih i Hajro Dedić, Hajrudin, Elvir, Jusuf, Džemal i Mensud Alić, Elmir Selmić, Muharem, Bekir, Hasan, Kasim, Samid, Sejfo, Mustafa, Ismet, Midho, Jusuf, Šaban, Izet i Fadil Ekić, Meho Zdionica, Jasmin Klehić, Ramo, Senad, Emir i Jasmin Ramadan.

Masovna grobnica u Maslovarama, gdje su zatrpani na stravičan način ubijeni Bošnjaci 1996. godine prekopana je, a dio tijela odvezen u Blagaj-Japru i bačeni u rijeku Sanu. Državna komisija za traženje nestalih 1998. godine izvršila je ekshumaciju na tom mjestu i pronašla 5 tijela i jednu lobanju. Pored rijeke Sane u Blagaj-Japri, godine 2002., pronašli su dvije kosti. Pronađena tijela identificirana su i pokopana u Šehidsko mezarje u Blagaj-Japri. Međutim, za posmrtnim ostacima 21 osobe još uvijek se traga. Krvnici-ubice tih ljudi danas slobodno i bez trunke savjesti hodaju, jer se brane sa slobode. Predmet o ovim zločinima nalazi se u Sudu BiH, gdje se sudi 13-torici. Trojici je presuđeno, uz nagodbu sa Sudom. Dvojica se nalaze u Srbiji, gdje im se i sudi za ratne zločine, a suđenje je u toku. Međutim, ni nakon 31 godinu Predmet nije doveden do kraja. Trenutno se iznose završne riječi obrane. Nažalost, žitelji Alića i Ekića umiru. Među 14 njih, koji su preselili na Ahiret,  su majke, supruge, braća i djeca. Oni nikad dočekati neće pravosnažne presude za ubice.

Svake godine na mjestu zločina nad 27-com Alićana i Ekićana obilježava se ovaj zločin, da se ne zaboravi i ne ponovi. Ali, i zločinci kazne. Moram da kažem da su mi komšije-Srbi tog 22. juna ubili oca, brata, sestrića, dajdžu, dvojicu dajdžića, čija tijela još pronašao nisam.

Cijeli poslijeratni period radim na traženju istine o ovom i drugim zločinima, počionicima zločina, te njihovom izvođenju pred lice pravde.

Bekir ef. Alić završio je svoje izlaganje riječima da ne smijemo više nikad nikom vjerovati. Na to nemamo pravo. Vjerovanje nas je 1992. godine dovelo u stanje o kom sam govorio ovdje!“

Javna tribina u Sisku

NEZAPAMĆEN ZLOČIN BEZ PROCESUIRANJA I KAZNE

Riječ je ponovo uzeo Ferhat Korajac, inače rođeni Kostajničanin, istaknuvši da su ovo bolna i duboka osjećanja. Posebno što i dalje živimo na nesigurnom tlu. Vrijeme je baš nakaradno. Osjećanja mi u ovom trenutku gore kao plamen. Crnilo i pesimizam na političkoj sceni u BiH, vakat čine čemernijim i kaharnijim. Kameleončine bošnjačke politike ne grade nam bolji život. Zrcalo aktualnih političkih gibanja potpuno je iskrivljeno. Jer, da je drugačije nešto bi se znalo i riješilo i kada su u pitanju zločini na području Bosanske Kostajnice. A radi se o monstruoznom zločinu tog kraja. Zbio se crnog petka,  13. februar 1993. godine. Najcrnji dan u novijoj historiji kostajničkog kraja. U tom vaktu nije se znalo šta nosi noć, a šta dan. Preostale Kostajničane, Bošnjake i Hrvate, koji nisu napustili svoj rodni grad, zloduh straha nije ih napuštao, ni po danu, a kamo li noću. Na zlo je zaudarala ta duga, hladna, februarska noć. Inače, grad je bio zakovan visokim snijegom i ledom. U porodičnoj kući familije Kulenović, smještenoj na domak kostajničke (baš)čaršije, prvi put, otkako je belaj krenuo u Bosni, na okupu su bili gotovo svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je njegova supruga Mujesira (43), kći Alema (21), sestra Hava (57), teški invalid i Muharema (50), koja je stigla taj dan iz Banja Luke. Ubrzo nakon toga pridružili su im se i prvi susjedi, bračni par Nana (46) i Fadil Omelić (54). Samo je njegov sin Belmir (tada imao 24 godine) sa suprugom Jasnom, u konvoju tuge, zajedno s Novljanima, preko 10,5 hiljada, protjeranih u jednom danu, već bio u Njemačkoj. Avdina sestra Sevla i njen suprug Fadil Korajac, kuća im bila na glavnoj ulici u Gornjem gradu, zvanom Užice, otkazali su dolazak u zadnjem trenutku, i tako izbjegli sigurnu i stravičnu smrt.


Kada su se i Ometlići smjestili, jedno vrijeme sedmorka je utonula u teške misli.  Prva je progovorila Nana, više za sebe nego za prisutne, rekavši: “Dabogda ih kuga pomorila”, misleći na one što su povremeno pucali. A potom se razgovor nastavio potpuno tiho, gotovo šapćući. Usput se osluškivali povremeni pucnji, pojedinačni i rafalni. Bio je to uobičajeni, provjereni scenarij bezdušnih ljudi. Strah i tjeskoba uvukli su se u duboko među Bošnjake i nekolicinu Hrvata, koji su ostali na svojim ognjištima. No, nitko od Kulenovića i prisutnog bračnog para Ometlić, nije ni slutio da će njihov život na taj Crni petak biti nasilno oduzet. U kući izgrađenoj od mukotrpnog rada u inozemstvu, prvi susjedi Avdo i Fadil “zalutali” su pričom u Njemačku, gdje su proveli dobre godine života, stekli imanje i vratili se u domovinu, kako bi ugodnije živjeli na preostalom ovodunjalučkom životu. Bili su u dilemi šta je točnije: otići i ostaviti sve teško stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je prolazilo u pričama bez posebnog značenja. Ponoć se bližila …


“Sutra je Valentinovo” – rekla je zanosna ljepotica Alema, miljenica Kulenovića, ali i većine Kostajničana. Potajno je očekivala da će je ujutro nazvati momak iz Njemačke i još jednom je zamoliti da što prije izađe iz kostajničkog pakla, kako bi se mogli vjenčati.


Iz dubokih, slatkih, misli Alemu je trglo oštro kucanje na vrata i prodoran, zapovjednički glas: “Buco, otvori”. Glas je bio sve jači i ustrajniji. Prikovani za fotelje i kauč, bez daha, prisutni u kući su samo kolutali očima. Mujesira, gledajući tupo i izbezumljeno s jednog na drugoga, nesvjesno je ustala, krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polagahno, sa zebnjom, otvara vrata. Čim je provirila, odjeknuo je pucanj. Pogođena je u glavu iz neposredne blizine. Pada poput pokošenog klasja žita. Samo frenetični krikovi puni bola i straha odjekivali su u mračnoj i smrzloj zimskoj noći. A onda je sve je utonulo u mrtvu tišinu… Sve do svanuća prohladnog i maglovitog jutra, koje je na smrt mirisalo. Crna vijest se proširila za tili čas. Znali su odmah svi ko su ubijeni, ali ko su ubojice? Na ovo pitanje nema odgovora ni nakon 28 godina. A zlikovci su zasigurno poznavali žrtve!?


Naime, dječak koji je svako jutro donosio mlijeko Kulenovićima naišao je na užasan prizor. Mujesira i Fadil pokazivali su još znakove života. Prebačeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je sutradan preminuo od teških i opasnih rana, a Mujesira je, uz pomoć Crvenog križa, prebačena na liječenje u Njemačku. Ostala je živa, reklo bi se, bez života. Te iste noći zvjerski su ubijene Hrvatice, Branka Saftić (44) i njezina svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a zatim je zapaljena, gdje su ove dvije jadne žene izgorjele u najtežim mukama. Ante (49), suprug Brankin, uspio je pobjeći kroz vrt, iako je bio ranjen, spašavajući sebi život.


Zlikovci su zasigurno poznavali žrtve. Jer, jedino Kostajničani i poznanici znali su da su Avdu zvali Buco. Monstrumima nije smetalo, tražeći novac i druge dragocjenosti, što su ih tada promatrale mrtve oči ubijene Have iz prevrnutih invalidskih kolica. Na podu, potpuno gola, ležalo je ljepotica Alema, ubijena na najsvirepiji i zvjerki način. Njezine su biserne oči, iako ugašene, sijale poput bistrog planinskog izvora prelijevanoga jutarnjim zubatim suncem. U svom posljednjem pismu svojoj prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je dečko zaprosio, ali da se neće udati dok ne izađe iz kostajničkog pakla. Lijepa i zanosna Alema, radila za članove tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, ni slutila nije da zaruka i vjenčanja za nju nikad neće biti.


Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih obitelji, koji nisu uspjeli pobjeći od kostajničkih strahota, preživjeli su neviđena zlostavljanja, mučenja i ubojstva. Najteži zločin počinjen je nad četveročlanom obitelji Šabana Alihodžića, koja je prvo ugušena u cisterni za gnojivo, a potom bačena u Unu. Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić… ubijeni su na prisilnoj radnoj obavezi, koju su propisale tadašnje vlasti, a za trojicu nestalih: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Hatke Muzaferović suprug Šaban Huseinović, još uvijek se traga. Salko Golić ubijen je sjekirom na pragu, a bračni par Mina i Ale Mujkanović, koji ih se mnogi još uvijek sjećaju po vedrini i zabavi, poginuli su od bačene bombe kroz prozor njihove kuće. Meho Ćurt (43) nije podnio svakodnevno maltretiranje i mučenje komšija Srba, pa se odlučio na najgore. Kad mu je na kućni prag stigla takozvana vojna policija, popio je otrov za uništavanje korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu, gdje mu se gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su mu kosti i obavljena džennaza i ukop.

Najveći ljudski ološ – ratni zločinci, ubojice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri – i dalje su neprocesuirani i nekažnjeni. Dok krvnici ne budu izvedeni pred lice pravde, mnogi ogorčeni i razočarani Kostajničani neće se osjećati sigurni i spokojni u svom rodnom i voljenom gradu. No, svi će, sigurno je to, zauvijek pamtiti tu noć u februaru i prokleti Crni petak, 13-ti, poput vječne tuge i vječnog upozorenja …

Svim kostajničkim šehidima i svim nevino ubijenim civilima neka dragi Bog/Allah podari lahku zemlju i smiraj duše!

Inače, Javnoj tribini su prisustvovale mnoge sisačke džematlije porijeklom s područja Bosanskog Novog, a među gostima bio je glavni kostajnički i bosanskonovski imam Haris ef. Ahmić, s predsjednicima tih medžlisa, Irfanom Dugonjić i Amirom Imširovićem,  te Emirom ef. Nuhićem, glavnim imamom Blagaj-Japre.

Uglavnom, jedinstven je zaključak prisutnih da ovakvih Tribina treba mnogo više, kako bi kultura sjećanja bila ugrađena u narativ Bošnjaka da se zauvijek pamti i nikad ne zaboravi!

BHDINFODESK

Related posts

Pedeset godina od prvih Jugoslovena u Njemačkoj: Otišli na godinu…

Sve manje novca iz dijaspore

Urednik BiH Info Desk

Ukoliko pandemija dozvoli, Ryanair u maju planira nastaviti letove za Banju Luku

Editor

Leave a Comment