Muamer Sofović u Švedskoj ima uspješan biznis: Zov rodnog sela Kaoštica bio je jači

Muamer Sofović iz Kaoštica kod Višegrada pola života je proveo u Švedskoj. Počeo je od nule, kao izbjeglica, a danas u Stockholmu ima uspješnu firmu “Mamko Bemanning” koja zapošljava značajan broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije.

Podrška su mu supruga Sanela i četvero djece, a životni san je ispunio povratkom u Kaoštice, selo na istoku Bosne, gdje mu je očev mezar.

“Rođen sam ovdje, rat me zatekao tu, a u junu 1993. smo prešli u Goražde. Poslije rata sam otišao u Sarajevo i zaposlio se u Klasu. Tamo su svi Višegrađani uglavnom živjeli u srpskim kućama i stanovima. Činilo se kao da bismo mogli zauvijek ostati, ali sam shvatio da to nikad ne može biti naša kuća i da ćemo na kraju završiti u nečijem podrumu u Buća Potoku ili Buljakovom. U novembru 2000. sam otišao za Švedsku. Bilo nas je četverica drugova iz rata, tada smo mogli uzeti vize za Njemačku regularno, a onda smo tajnim kanalima, po noći, prešli u Dansku pa u Švedsku. Prenoćili smo kod moje sestre, a onda se prijavili u migracioni centar u Stockholmu gdje smo zatražili azil. Nakon sedam dana u prihvatnom centru moje drugove su poslali prema Geteborgu, a ja sam ostao u Uppsali”, priča Muamer.

Obećana zemlja

Nakon tri mjeseca boravka u Švedskoj bilo mu je jasno da u “obećanoj zemlji” neće moći ostati regularno. Poput mnogih Bosanaca i Hercegovaca koji su svoju šansu za bolji život vidjeli na sjeveru Evrope, promijenio je adresu, skrivao se i radio “na crno”, jer drugog načina nije bilo. U vrijeme kada je upoznao sadašnju suprugu Sanelu već je morao nazad za Bosnu. Međutim, snalažljivi Bosanac “kupio” je ljetovanje u Grčkoj, dobio grčku vizu i umjesto na ljetovanje odletio za Švedsku.

“Odluku o stalnom boravku sam morao čekati u Bosni, ali sam zapravo bio u Švedskoj. Tako sam ostao do 2003. godine, čak sam zakazao i svadbu. Legalno sam boravio od aprila 2004. kada sam dobio boravišnu i radnu dozvolu. Radio sam u firmi jednog Sarajlije, a kasnije na građevini. Sarajlija je u međuvremenu počeo raditi u drugoj firmi, a njima je trebalo osoblja pa mi je dao ideju da registrujem firmu koja će pronalaziti radnu snagu za veće firme. Ušao sam u tu branšu i radim to već 14 godina”, priča nam Muamer.

Danas se bavi biznisom koji je veoma zastupljen u Evropi, a kroz “Mamko Bemanning” prošao je veliki broj ljudi s prostora bivše Jugoslavije.

“U Švedskoj najmanje 30-40 posto ljudi dobije posao na ovaj način. Oni su zaposleni u mojoj firmi i kada nekom trebaju, mi ih šaljemo da rade. To je kao zavod za zapošljavanje, u tom smislu. U Stockholmu i Uppsali sigurno nema nijednog Bosanca koji je došao poslije 2006., a da nije bio u mojoj firmi dok je ‘ganjao’ papire i završio škole. Dosta školovanih ljudi, inžinjera, učitelja, raznih branši radi kod mene dok ne savlada određeni nivo švedskog jezika da može raditi u svojoj branši”, ispričao je.

Povratak korijenima

Jedan od najtežih trenutaka u životu bila mu je očeva smrt u novembru 1991. godine. Nakon toga je došao rat, a Armiji RBiH priključio se sa 17 godina, kao pripadnik Prve slavne višegradske brigade pod komandom Ahmeta Sejdića. Kraj rata je dočekao u Goraždu, a teško vrijeme bi najradije zaboravio.

“Nije bilo lako ni ovdje ni u Goraždu, nemam čega pozitivnog da se sjetim osim problema i muke. To su teške teme, ne možeš ih zaboraviti, a poremete ti dan i planove, cijeli dan budeš u depresiji, u lošim mislima. Cijeli život sam htio da se vratim ovdje jer je mezar mog babe ovdje, a imao sam 15 godina kad sam ga izgubio. To me najviše ponukalo da se vratim. Nije mi jasno da moji Višegrađani, koji su živjeli u gradu o kojem su snimani filmovi, pisane knjige, koji je opjevan, mogu živjeti dobro vani, a zaborave djedovinu i babovinu ili da rodbinu ukopaju negdje tamo, to je meni zatiranje korijena. Ovdje su mi ukopani i majka i babo i ovdje su moji korijeni. Ne mogu to prekrižiti, uhvatiti se švedskog kralja i reći ovo je sad moja domovina. Kad ti se djeca rode u drugoj zemlji, nije ih lako vratiti, moraš im nešto omogućiti da bi im se svidjelo. Želio sam djeci da pokažem korijene, da je babo odavde odakle jeste i da znaju da su i oni odavde, da nisu Šveđani i zato sam odlučio da se vratim i napravim nešto, a da se i djeci dopadne. To je dalo rezultate, njima se sviđa ovdje, cijelo ljeto smo tu, zimi po mjesec, plus kad ne idu u školu, četiri ili pet mjeseci godišnje provodimo ovdje”, kaže Muamer.

Muamer s familijom/ Foto: Klix

Kuću u Kaošticama počeo je praviti 2016. na porodičnom imanju. U hladnjaču, otkupnu stanicu i druge objekte koji će poslužiti za budući biznis uložio je skoro 2,5 miliona KM.

“Radili smo tri godine, poslovnog prostora ima blizu 2.000 kvadrata, za hladnjaču i skladište. Sama kuća je skoro 400 kvadrata, blizu 120 kvadrata šadrvana, ljetne bašte, tu je bazen i drugi sadržaji. Zasadio sam voćnjak gdje imam 3.000 stabala šljive, jer se želim baviti voćarstvom i pakovanjem vode. Imam dobru vodu, već je poslata na nekoliko analiza i dobila je dozvole. Planiram pokrenuti biznis, nek se zaposli desetak ljudi, nek imaju platu i žive ovdje”, priča nam Muamer.

Kuću u Kaošticama/Foto: Klix

U selo Kaoštice, na pola puta između Ustiprače i Višegrada, vratio se znatan broj predratnih stanovnika.

“Više od stotinu kuća je obnovljeno, problem je jer ljudi nisu prijavljeni zbog zdravstva, ali uglavnom je sva zemlja obradiva. Mislim da je najveći problem mit o selu, jer kad se spomene selo, odmah se misli na štale, lopatu i đubre. Ljudi su ovdje uvijek živjeli dobro, muškarci su uglavnom radili u Sarajevu, žene i djeca su bili ovdje, obrađivana se zemlja”, prisjeća se Muamer.

Sistem da stane iza ljudi

Da bi podržao komšije, Muamer je prije 15 godina u selu napravio jedan od prvih hairova u ovom dijelu istočne Bosne – ljiljan metar sa metar u znak sjećanja na svoje poginule drugove i rođake, koji su branili ovaj kraj.

“Možda je to prvi i jedini ljiljan u ovom dijelu BiH koji stoji bez ikakvih problema u spomen na naše šehide”, kaže Muamer.

Nada se skorom nastavku rekonstrukcije puta do Kaoštica u koji je investirao jednako kao i Općina Višegrad.

“Federalno ministarstvo je dalo 80 posto, a mi smo učestvovali po 10 posto, a to oko mojih objekata ja sam uradio posebno. Ove godine budžeti su malo opali, ali dovršit ćemo mi to u istom omjeru. Teško se ovdje nešto može pojedinačno uraditi. Mora se sistemski mijenjati, a sistem je država. Ne može se desiti da od Foče, pa cijeli Višegrad i dolje do Žepe, Srebrenice i Bratunca, gdje je 95 posto privatne bošnjačke zemlje, nema nijedne otkupne stanice niti hladnjače, a mogućnosti su velike. Za to je kriv sistem, jer naći će se pojedinac, ali kakav će on biti, hoće li on te ljude ucjenjivati kao što se dešavalo za maline. Država i sistem moraju stati iza ovih ljudi. Kad sam ja počeo saditi voćnjake ovdje, mnogi ljudi su se ohrabrili i počeli isto, shvatili su da je bolje investirati u 300 stabala šljive nego 300 dana raditi u Sarajevu. Isplatnije je imati dva janjeta u Kaošticama nego u Sarajevu raditi 30 dana za nekoliko stotina maraka”, smatra Muamer.

Kaoštice su jedno od rijetkih sela u BiH koje ima uličnu rasvjetu. Muamer je i na taj način ulaganjem u svoj kraj želio podstaći ljude da se vraćaju. Danas ovdje dolaze i oni koji nemaju nikakve veze s ovim krajem. Nigdje na svijetu nema boljeg mjesta za život od Bosne, niti ima boljeg života od onog u Bosni, smatra Muamer.

“Veći dio života sam proveo u Švedskoj, ali ništa ne može zamijeniti ovo ovdje. Gore je prednost sistem, ekonomija, sve ono što ovdje nedostaje, ali za mene bi bio životni grijeh izgubiti svoje korijene, babovinu, djedovinu i familiju. Gore u blizini možda imaš jednog ili dva Bosanca, možda to neko voli, neko ko nije emotivan, ali ja bih se bez ovog ovdje u Kaošticama osjećao kao vuk na kijametu. Mogao sam staviti novac na banku i ići od hotela do hotela, ali sam želio da uložim ovdje”, ispričao je Muamer Sofović.

E. A./Klix

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook