Admir Lisica rođen je 12. novembra 1991. godine u Sarajevu. U svom rodnom gradu stekao je zvanje magistra historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, u junu prošle godine. Njegove zanimljive priče, koje objavljuje na portalima Al Jazeera Balkans, Anadolu Agency, Akos.ba te u veoma čitanom bosanskohercegovačkom magazinu Stav, plijene pažnju javnosti, kako u Bosni i Hercegovini tako i van njenih granica. Dokaz toga su i njegovi autorski tekstovi koji su prevođeni na engleski, turski, arapski i poljski jezik. Ipak, ono po čemu se ovaj mladi historičar i novinar posebno istakao su njegove mnogobrojne priče o bosanskohercegovačkoj dijaspori širom svijeta. Povod ovog razgovora upravo je autorsko djelo, koje je izašlo iz pera Admir Lisice, pod nazivom „Priče iz dijaspore i domovinskih zemalja“ u kojem je objedinio veliki broj priča o bh. dijaspori od Islanda do Australije.
Razgovarao: Namik Alimajstorović
Zanimljivo je da kao magistar historije veoma dobro uspijevate historijske priče povezati s trenutnom situacijom. Da li smatrate da Vam stečeno profesionalo obrazovanje daje prednost u novinarskom pozivu?
Admir Lisica: Upravo kao što ste i naveli, znanje stečeno tokom studiranja na Odsjeku za historiju omogućilo mi je da imam nešto drugačiji pristup temama kojima se bavim. Kao historičar, prvenstveno se trudim da na osnovu činjenica predočim neki događaj, što je po mom mišljenu jedini ispravan put kojim treba da idu historičari, ali naravno i novinari. Ovo kažem zbog toga što danas u medijima, nažalost, možemo pronaći veliki broj priča koje nisu objektive i potkrijepljene činjenicama. Kada je riječ o historijskim pričama, nije teško pronaći poveznice s današnjom situacijom zbog toga što nam dobro poznavanje historije omogućava da lakše shvatimo procese koji se i danas odvijaju na svjetskoj političkoj sceni. Događaji iz prošlosti su se često ponavljali, posebno na području naše domovine, što dovoljno govori o potrebi izučavanja historijske nauke.
Posebno su zanimljive Vaše priče o bh. dijaspori širom svijeta. Odakle ideja za takvim pričama?
Admir Lisica: Čitajući tekstove bošnjačkih intelektualaca u emigraciji, poput Smaila Balića, Adila Zulfikarpašića, Teufika Velagića, Hazima Šatarića i drugih, počeo sam se više interesirati za bošnjačku emigraciju. Djelo Enesa Karića i Šaćira Filandre, pod nazivom „Bošnjačka ideja“, te „Bošnjačka emigracija“ rahmetli Mustafe Imamovića, dali su mi veliki broj podataka o organiziranju dijaspore u periodu nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ipak, ono što je za mene ostala enigma bio je put bh. dijaspore koja je svoju domovinu morala napustiti zbog agresije na Bosnu i Hercegovinu, u periodu između 1992-1995. godine. Pošto sam poznavao nekoliko visokoobrazovanih Bošnjaka u Kraljevini Danskoj, koji su uz svoje svakodnevne privatne obaveze uspjeli da pokrenu radio i novine s bosanskohercegovačkim predznakom, mislio sam da bi bilo zanimljivo napraviti priču o ovoj veoma dobro organiziranoj zajednici. Uz podršku i susretljivost urednika magazina Stav, objavio sam prvu priču o dijaspori u Kraljevini Danskoj u oktobru prošle godine. Nakon veoma pozitivnih reakcija, odlučio sam se da što više pišem o bh. dijaspori jer sam primijetio da se o njoj veoma malo govori.
Najviše priča objavili ste u magazinu Stav i na portalu Al Jazeera Balkans. Čitajući te priče može se primijetiti raznovrsnost u odabiru tema. Da li se neka priča posebno ističe u odnosu na druge?
Admir Lisica: Definitivno, priča koju sam pisao o našoj malobrojnoj zajednici na dalekom Islandu bila je jedna od najzanimljivijih prema reakcijama čitalaca. U ovoj veoma interesantnoj i za nas nepoznatoj državi živi oko 300 bosanskohercegovačkih građana koji su se većinom doselili kao sportski radnici početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Činjenica da su lokalne vlasti na Islandu posticale učenje bosanskog jezika u periodu agresije i nekoliko godina poslije, dovoljno govori o odnosu ove zemlje prema našim sugrađanima. Prema riječima Bosanaca i Hercegovaca, na Islandu je moguće realizirati bilo koju poslovnu ideju, a dokaz toga je i prva ćevabdžinica koja je egzistirala nekoliko godina.
Kako je došlo do ideje za objedinjavanje Vaših priča u autorsko djelo pod nazivom „Priče iz dijaspore i domovinskih zemalja“?
Admir Lisica: Prije par mjeseci nekoliko prijatelja sugerisalo mi je da bi bilo značajno za unaprjeđenje odnosa na relaciji matica-dijaspora da objedinim sve priče koje sam u posljednjih godinu dana objavljivao u magazinu Stav, Al Jazeeri Balkans, Anadolu Agency te portalu Akos.ba. Na početku sam tu ideju uzeo s rezervom, ali nakon razgovora s Ahmedom Lindovom, iz norveškog gradića Kvinesdala, shvatio sam značaj objedinjavanja priča u knjigu. Lindov je ujedno i zaslužan što je ovo djelo u konačnici i objavljeno, što je još jedan dokaz da bh. dijaspora, uprkos svemu, ima sluha za dobre projekte.
U kojim zemljama sve žive Vaši sagovornici te o čemu govore mnogobrojne priče sabrane u Vaše autorsko djelo?
Admir Lisica: Priče su nastajale spontano, pa tako u djelu „Priče iz dijaspore i domovisnkih zemalja“ imamo sagovornike iz Australije, Meksika, Portugala, Slovačke, Islanda, Danske, Norveške, Njemačke, Velike Britanije, Luksemburga, Turske, Hrvatske, Crne Gore i Sandžaka. Knjiga je plod ideje o predstavljanju dijaspore na pravi način, kako to dolikuje, ali uz činjenice i vjerodostojne podatke. Priče, koje je obuhvatila knjiga, bave se stanjem među bosanskohercegovačkom dijasporom diljem svijeta, odnosom stranih zemalja prema našim građanima, odnosom matice Bosne i Hercegovine prema iseljenom stanovništvu, pojedinačnim i kolektivnim uspjesima naše dijaspore te dobrim međusobnim odnosima i pozitivnim stvarima.
