Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Cetinje ono lijepo i staro, skriveno neđe pod krošnjama jeseni, sa kišama koje ne prestaju ni ovog novembra. Grad u kojem svaka kap nosi śećanje, ovđe sve pamti duže nego čovjek i kiša, i korak, i ćutanje. Ima to moje Cetinje one svoje ljude, pojedince u koje je utkalo dio svoje duše. Jedan od takvih dragih sugrađana je i Pajo Kadić. Sada penzioner, a nekada višedecenijski radnik „Obod-Genexa“, preduzeća koje je proizvodilo samoljepljive etikete male listove rada i ponosa što su išli širom svijeta. Sretoh ga u jednoj od posljednjih pravih cetinjskih kafana „Uranku“ kod Blaža-Baje Ivanovića, tamo đe je vrijeme stalo, a ljudi ostali isti. Sjedi Pajo za svojim stolom, sa onim osmijehom koji zna i dobro i teško, čovjek od mjere i razgovora. Voli da nazdravi, ali s dušom i s mjerom nikad da bježi od stvarnosti, (nekada surove nekada komične) nego da joj nazdravi, kako to umiju samo pravi Cetinjani.
Njegova životna priča neobična, potiče iz nekada bogate trgovačke porodice Kadića, koji su svoje radnje imali i na Cetinju i na Virpazaru. Još od početka devedesetih godina prošlog vijeka, Pajo, skromni čovjek i radnički borac, staje na pravu stranu istorije, pridružujući se svim indipendistima u borbi za Crnu Goru. Bez mnogo riječi, bez računice srcem, kako drugačije.
Voli Pajo cetinjske kafane. Ne onako površno, iz dosade, nego s razumijevanjem i poštovanjem. Za njega kafana nije bijeg, već susret. To je mjesto razgovora, ljuckosti i mjere. Nije „kafanski čovjek“ u onom ružnom smislu naprotiv, on je kafanski gospodin starog kova, koji zna red, riječ i mjeru. Ne pije da zaboravi, već da nazdravi prijatelju, śećanju, Cetinju. Takvi ljudi su rijetki oni što umiju da slušaju, da se nasmiju i da ćute kad treba. Za njega kafana nije porok, već pozornica života mali trg pod krovom, đe se ogleda ljudska toplina i prepoznaje istina o čovjeku.
Voli Pajo posebno biblioteku to mu je drugo ognjište, važno i blisko. Čest je posjetilac brojnih književnih promocija, izložbi i kulturnih večeri na Cetinju. Uvijek dođe prije početka, śedne u zadnji red, pažljivo sluša i ćuti, ali njegovo prisustvo se ośeti. Zna cijeniti svaku lijepu riječ, svaku knjigu koja miriše na papir i śećanje. Za njega je knjiga živi sagovornik. On vjeruje da svaka dobra rečenica ima dušu, i da se iz nje može naučiti više nego iz mnogih govora. Tako se Pajo kreće između polica, naslova i lica sa istim poštovanjem prema ljudima i riječima. Đe god ima književnosti, ima i njega skromnog, i prisutnog kao dio onog starog Cetinja koje zna da kultura oblikuje čovjeka.
Danas je njegova kuća bogatija od mnogih biblioteka na policama više hiljada naslova posvećenih Crnoj Gori, njenom jeziku, istoriji i duhu. Sakuplja knjige, članke, novine sve što čuva identitet, jer zna da bez śećanja nema ni naroda. Pamti Pajo i lijepe i teške dane u borbi za Crnu Goru, bio je svjedok mnogih društvenih i političkih događaja na Cetinju, i ostao dosljedan vjeri u njenu nezavisnost. Načitan, elokventan, ali oštar u riječi, zna svaku stranicu tog vremena. Kad govori, svaka mu riječ ima snagu i smisao. Kaže: „Boriti se za Crnu Goru početkom devedesetih bilo je teško. To su bile borbe za ime, crkvu, jezik, za dušu zemlje. Velika energija je tada gorjela, naročito među mladima. Na mlađima svijet ostaje. Nikada se nijesam kolebao znao sam đe mi je put.“
Dok ispija svoju prvu ritualnu kafu, govori smireno, onako kako to rade ljudi koji su mnogo viđeli i preživjeli. Beśedi o svemu što je prošlo, ali nikad ne nestaje u njemu o Cetinju koje voli, o ljudima koje pamti, o Crnoj Gori koju ne da nikome. Pajo je čovjek koji zna da svako vrijeme nosi svoje, breme. Njegovi dani protiču u jednostavnim stvarima jutarnjoj kafi, novinama, razgovoru s komšijom, ponekoj šali koja nosi više mudrosti nego cijela knjiga. Ljudi ga rado sreću, jer iz njega zrači ona mirna, stara toplina, onaj duh Cetinja koji se danas rijetko sreće.
Zato je naš Pajo čuvar običaja, glas onog Cetinja koje se ne zaboravlja. Kad prođeš ulicom i vidiš ga kako podiže ruku u pozdrav, znaš da grad još ima dušu da je to grad koji ima svoje manire, ljude i priče. A ovo je bila jedna od njih, u jesenjim danima ispunjenim cetinjskim kišama, u onoj mirnoću pod krošnjama i miriše na prošlost.
Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.
Stihovi Aleksandra Lesa Ivanovića kao da su napisani baš za te cetinjske novembarske dane, kad nebo stoji nisko, a svaka kap kiše ima lice nekog poznatog čovjeka. Tada se sve spoji grad, ljudi i śećanja u onom “svečanom”trenutku kad vrijeme zastane, a riječ postane toplija od vatre. I tako nastade ova priča, za jednim kafanskim stolom, uz prvu jutarnju kafu i razgovor što traje duže od sata, o čovjeku koji zna da se ne zaboravi ono što vrijedi našem Paju, Cetinju i jeseni što nikad ne prestaje.
