Božidar PROROČIĆ, književnik
(Povodom Dana državnosti Republike Hrvatske)
Draga braćo i prijatelji, poštovani Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i crnogorskog primorja, vi koje je istorija ostavila na obalama Jadrana, i vi koje je sudbina rasula po dalekim zemljama Južne Amerike i Zapadne Evrope, obraćam vam se kao Crnogorac, kao komšija, kao prijatelj i kao čovjek koji zna da se državnost ne rađa u jednom danu, nego u vjekovima iskušenja, rasutih sudbina, zavičajnih rana, istorijskog prkosa, borbe i katoličke vjere koja je u najtežim vremenima bila duhovna osovina opstanka. Državnost je trenutak kada narod prestaje da bude predmet tuđih odluka i postaje gospodar sopstvenog istorijskog lica. Dan državnosti Republike Hrvatske, 30. maj, dan je kada se hrvatski narod uspravio pred istorijom i rekao da ima pravo na svoju kuću, svoju zastavu, svoj jezik, svoje ime i svoju budućnost.
U stihovima Viktora Vide, u pjesmi „Bokelji putuju“, čuje se jedna od najdubljih rana hrvatskog zavičajnog iskustva u Boki kotorskoj. Kod Vide odlazak je trenutak kada se zavičaj pretvara u unutrašnju ranu, a more u granicu između onoga što čovjek mora napustiti i onoga što nikada ne smije izgubiti. Kada u pjesmi zamiriše zavičaj, kada uspomene brode, kada iza ljudi ostaju neokrečeni domovi, prazne konobe, crkve, katedrale, čempresi, majke i muk, tada pred nama nije samo sudbina iseljenika, nego velika drama Hrvata Boke kotorske otići iz siromaštva, ali ne izaći iz svoga imena napustiti prag, ali ne raskinuti unutrašnju vezu sa zavičajem, crkvom, morem i hrvatskim nasljeđem Boke Kotorske. Te slike govore o Hrvatima Boke kotorske kao o ljudima čije su sudbine često bile razapete između doma i svijeta. Lađe su ih odnosile, siromaštvo ih je gonilo, tuđina ih je čekala bez milosti, ali zavičaj nije ostajao za njima kao napuštena tačka na obali. Nosili su ga u sebi kao unutrašnji oltar u jeziku, u molitvi, u śećanju na majku, u crkvenom zvonu, u soli mora, u grobovima predaka i u hrvatskom nasljeđu Boke Kotorske.
Zato danas, kada govorimo o Hrvatskoj, govorimo o narodu čija je istorija prošla kroz iskušenja, progonstva, pečalbu, siromaštvo, ratove i vrijeme u kojem su drugi pokušavali da mu prepišu prošlost, oduzmu pravo na ime, zamute svijest o porijeklu i pretvore njegovu istoriju u ideološke dogme. Govorimo o narodu koji je, uprkos svemu, sačuvao svoju unutrašnju uspravnost i ponos. Hrvatski narod je znao otići daleko, ali nije dozvolio da daljina postane zaborav. Rasutost po svijetu nije poraz ako čovjek u sebi nosi nepomućenu svijest o pripadanju. Poraz počinje tek onda kada se čovjek odrekne imena, jezika, groba predaka i zastave koju su generacije sanjale.m Hrvati Boke kotorske posebno dobro znaju šta znači živjeti između mora i granica, između zavičaja i odlaska, između manjinske svakodnevice i velikog nasljeđa. Hrvatsko prisustvo u Boki kotorskoj nije prolazna sjenka na obali vremena, nego vjekovni rukopis na moru, oltarima, pomorskim knjigama, porodičnim imenima i śećanju koje se, poput zvonika Katedrale Svetog Tripuna, uzdiže nad vjekovima. Ono je jedan od najdubljih i najčasnijih segmenata hrvatskog kulturnog, duhovnog i pomorskog identiteta.
Zato treba reći jasno: neka Hrvati Boke kotorske čuvaju svoje hrvatsko nasljeđe, svoje crkve, svoje stare kuće, svoje grobove, svoje arhive, svoje pjesnike, svoje bratovštine, svoje mandraće, svoje barke, svoje porodične uspomene i svoj jezik. Ko izgubi nasljeđe, izgubi i pravo da sjutra objasni đeci ko su bili njihovi preci. Neka danas svaki Hrvat Crne Gore i crnogorskog primorja, od Ulcinja do Herceg Novog, ponosno razvije hrvatsku šahovnicu. Neka se ona vijori na brodovima, trgovima, bedemima, kulama, malim kapelama, crkvama, kućama, mandraćima i barkama. Neka ne bude samo znak države, nego znak opstanka. Neka bude odgovor na sve duge godine u kojima se hrvatsko ime čuvalo mirno, dostojanstveno, sa dubokom vjerom u trajanje. Crvena, bijela i plava stoje na hrvatskoj zastavi kao tri istorijska svjedoka: krvi, čistoće i mora koje je hrvatski narod vezivalo sa svijetom.
Mi Crnogorci znamo šta znači čuvati državu, ime i istorijsku čast. Znamo koliko je skupo kada se sloboda izgubi i koliko je sveta kada se obnovi. Zato vam se danas ne obraćam riječima koje se izgovore i zaborave, nego riječima koje dolaze iz crnogorskog razumijevanja slobode, časti i državnog trajanja. Govorim vam kao brat Crnogorac čuvajte Hrvatsku. Čuvajte je od zaborava, od malodušnosti, od površnosti, od ravnodušnosti. Država se ne brani samo onda kada je napadnuta. Država se brani svakoga dana knjigom, školom, kulturom, jezikom, poštenim radom, śećanjem i vaspitanjem mladih. Hrvatska državnost nije poklonjena. Ona je izborena dugim istorijskim hodom. Ona je san onih koji su odlazili u tuđinu, a nosili domovinu u grudima. Ona je nada onih majki koje su ispraćale sinove. Ona je molitva pomoraca. Ona je snaga onih koji su znali da sloboda ne dolazi onima koji je zaborave, nego onima koji je čekaju dostojno i izdrže najteže.
Dan državnosti Republike Hrvatske nije kraj jednog sna, nego njegova najteža obaveza. Jer ono što je jednom izboreno mora se svakoga dana potvrđivati znanjem, kulturom, poštenjem, istorijskom sviješću i snagom naroda. Neka Hrvati Hrvatske, Hrvati Boke kotorske, Hrvati Crne Gore i hrvatska dijaspora širom svijeta čuvaju svoje hrvatsko nasljeđe kao živu obavezu. Nasljeđe nije ono što stoji iza nas. Nasljeđe je ono što nas obavezuje da budemo bolji od zaborava, hrabriji od ravnodušnosti i odgovorniji od vremena koje olako troši velike riječi.
Neka Hrvatska bude snažna, slobodna, evropska, dostojanstvena i vjerna sebi. Neka Crna Gora i Hrvatska budu dvije bliske obale poštovanja, razumijevanja i prijateljstva. Neka se među nama nikada ne podižu zidovi tamo đe su more, kultura i istorija već napravili mostove. I neka se danas visoko zavijori hrvatska šahovnica za one koji su je sanjali u vremenima kada se nije smjela slobodno razviti za one koje je more odnijelo u svijet, ali im nije odnijelo zavičaj za one koji su ostajali na svojim ognjištima, čuvajući ime, za one koji su pali vjerujući da Hrvatska nije samo zemlja, nego istorijska obaveza za sve one koji znaju da narod traje dok čuva svoju riječ, svoje korijene i svoju slobodu.
Sretan Dan državnosti Republike Hrvatske.
