Danas, nakon dvadeset pet godina života u iseljeništvu, kada se osvrnem unazad, vremeplov me vrati u djetinjstvo. Tada nedovoljno stasala da shvatim sva zbivanja u zemlji, ali ne i toliko mala da se ne sjećam života tih davnih osamdesetih godina. Ono čega se nostalgično sjećam su dječiji smijeh koji se tako glasno čuo u svakom dvorištu, miris karanfila u avliji, miris tek ispečenog hljeba moje stare nene, zvuk i miris kahve koja neumorno poskakuje u šišu na šporetu smederevcu, zvuk ručnog mlina za kahvu kao jasan signal da kahva samo što nije gotova i dedo kako sjedi na pragu i zamotava duhan u cigaretu. To su sjećanja iz zemlje koja se nekad zvala Jugoslavija.
Zatim dođe pionirska zakletva ”da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug”. Pohađanje osnovne škole gdje se ocjene dobiše od samog početka prvog razreda. Roditelji koji su na posao išli u smjenama, ali i stalno nadzirali nas djecu i usmjeravali i vaspitavali nas uz obavezno ”škola je najvažnija”. Poslije urađene zadaće opet trka i smijeh po dvorištu.
Te osamdesete godine prođoše nekako brzo, kao tren, kao najljepši san. Zatim dođe ”demokratija”, dođoše devedesete godine koje postadoše prekretnica mnogih života, po kojima danas mjerimo vrijeme kada pričamo o Bosni i Hercegovini. Kada se nešto desilo, prije ili poslije rata? Devedesete godine me otrgnuše iz djetinjstva, prognaše iz kuće i zemlje, spališe ono toplo ognjište gdje smo se bezbrižno grijali i dovedoše u ”dijasporu”. Život posta kao san ili java, kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Ukratko rečeno ”tamo nisam – ovdje ne pripadam”.
Strana zemlja, strani ljudi, nepoznat jezik, mnogo straha. Dokle ćemo ovdje ostati? Bez obzira na sva zbivanja živjeti se mora, moraš krčiti svoj put kroz život. Najbitnije za početak je bilo naučiti švedski jezik, da mogu nastaviti školovanje. Korak po korak, dan za danom, godina za godinom. Završi se gimnazija, vrijeme birati pravac za budućnost, za dalji život. U šta se usmjeriti, u čemu se specijalizirati, koje studije tražiti, kojim se poslovima baviti? Mnogo pitanja, a pravog odgovora nema. Savjeta ima i od roditelja i od rodbine i od prijatelja. Ali šta sam želiš u životu? Gdje te srce povuče, tim putem i kreneš. Tako i ja krenuh sa studijama turizma, društvene geografije i ekonomije na Univerzitetu u Karlstadu. Kao što sve ima svoj početak i kraj, tako i studiji. U studentski život kročih 1998. godine, a s Univerziteta u Kalstadu izađoh 2009. godine. Izađoh s tri diplome u ruci, a ta treća krunisana diplomom filozofa doktora iz oblasti društvene geografije.
Da je škola i visoko obrazovanje važno, naročito u današnje vrijeme je činjenica. Ali meni ni to nije bilo dovoljno ili najvažnije. Uporedo s doktorskim studijem život sam obogatila s dvije kćerke koje su mi najvažnije u životu i gdje ljubav nema granice. Tek tada osjetih pravi smisao života. Slike postadoše jasne, život posta java i čvrsto stadoh na zemlju. Nastavih oprezno, ali i odlučno koračati i krčiti svoj životni put.
Kada govorimo o dijaspori i mladima u dijaspori možemo vidjeti mnogo primjera gdje je uspjeh dostigao ne samo švedski nivo, nego čak i svjetski nivo. Ime koje danas svi u svijetu prepoznaju, a koje je bosanskog porijekla, je Zlatan Ibrahimović. Prosto je nemoguće spomenuti Zlatana, a da se ne nasmiješ. Ni njegov put nije bio posut ružama, ali je pokazao i dokazao da je i ono nemoguće moguće postići. Samo ako si odlučan i uporno radiš možeš postići svoje ciljeve. Ali prije svega moraš imati cilj, kao svjetlo na kraju tunela, da ne bi i dalje lutao u mraku.
Spomenut ću još jedno ime kao primjer vrhunskog dostignuća naših mladih Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj, a to je Edin Džemat. Edin je dostigao vrhunac u kulinarstvu te je 2016. godine osvojio prvo mjesto u švedskoj emisiji ”Kockarnas kamp” ili u slobodnom prevodu ”Borba kuhara”. Edin je sa svojih dvanaest, isto kao ja sa svojih četrnaest godina, kao i mnogi drugi naši mladi ljudi, izbjegao u Švedsku zbog rata u Bosni i Hercegovini.
Vjerujem da ima još mnogo naših uspješnih ljudi koji su postigli uspjeh u raznim domenima, kako u društvenom tako i u privatnom sektoru. Danas u raznim institucijama možete na primjer naći šefove koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Možete također naći i naše ljekare specijaliste u raznim bolnicama širom Švedske. Možete naći i naučnike na švedskim univerzitetima. Ministar obrazovanja u Švedskoj vladi bila je Bosanka Aida Hadžialić. Naši se ljudi mogu naći na skoro svim radnim mjestima u Švedskoj. Mnogi su uspješni privrednici.
Pitanje je samo koliko smo povezni između sebe u dijaspori? Koliko smo povezani s Bosnom i Hercegovinom. Danas govoriti o ”našoj” zemlji više nije tako jasno. Nakon dvadeset pet godina života u Švedskoj, ova zemlja je postala naša, naročito za djecu koja su rođena u Švedskoj. Bosna i Hercegovina koju smo zvali naša zemlja je sve više postala zemlja porijekla. To je rezultat procesa integracije Bosanaca i Hercegovaca u Švedskoj. Nerijetko čujem od samih Šveđana kako su Bosanci najbolje integrisan narod u Švedskoj. Da je to istina pokazuju i naši uspjesi u Švedskoj.
Ako ćemo realno gledati dijaspora nudi mnoge mogućnosti. Do nas je koliko to shvatamo ozbiljno i koliko smo spremni da se angažujemo. Nijedan uspjeh ne dođe preko noći i nema prijekih puteva do uspjeha. Samo upornim radom možeš postići uspjeh i dostići zacrtani cilj.
Dijaspora nam je omogućila da se obrazujemo i razvijemo svoje vizije na osnovu tehnološkog razvoja. Današnja tehnologija nas je dovela daleko i približila nam cijeli svijet putem društvenih mreža. Sve više vremena provodimo sa svojim telefonima i razgovaramo virtualno s drugima, nego što to radimo u realnom smislu. Društvene mreže koliko god su nam približile svijet, toliko su nas i udaljile jedne od drugih jer prosto ”nemamo vremena” da se sastanemo i popijemo kafu skupa. Drugi razlog sve rjeđih sastanaka su društvene mreže gdje se svaki korak objavljuje pa nekako i ne vidimo potrebu da se s nekim sastanemo i ispričamo. To je postao životni stil naših mladih, gdje i svako dijete danas ima iPhone ili Smartphone. Dok su se nekad djeca iz iste ulice/mahale skupa igrala s jednom loptom, danas se svako dijete u dvorištu igra sa svojom loptom. Dok su roditelji nekada nadgledajući djecu u dvorištu kako se igraju ćaskali jedni s drugima, danas su roditelji uključeni u zbivanja na društvenim mrežama.
Tehnologija nije pogrešna, naprotiv kao što rekoh, približila nam je svijet. Samo trebamo se znati nositi s izazovima koji dolaze s tehnologijom. Trebamo se znati ograničiti.
Dok današnji mladi, pogotovo mladi rođeni u Švedskoj, imaju sve što im je potrebno čak i više od toga, nažalost neće moći nikad osjetiti onu radost koju smo ja i moja generacija osjetili tih davnih osamdesetih godina. Zašto tako mislim i govorim? Zato što se radost ne kupuje novcem ili dobija s materijalnim stvarima. To je samo trenutna ili kratkotrajna radost. Radost se dijeli s drugima.
Fil.dr Amela Džin
Januar, 2019 godina, Örebro
O autoru:
Fil.dr Amela Džin je rođena 4. februara 1979. godine u Bileći, Bosna i Hercegovina. Diplomirani je ekonomista i filozof doktor iz društvene geografije. Studirala je turizam, ekonomiju i društvenu geografiju na Univerzitetu u Karlstadu. Magistrirala je iz predmeta društvena geografija na temu ”Ponuda i potražnja visokog obrazovanja iz obrazovne odnosno privredne perspektive – studij iz Värmlanda”. Nakon studija je uzela doktorat iz oblasti društvene geografije i doktorsku disertaciju pod nazivom ”Pogledi na znanje i vidici znanja” odbranila 2009. godine na Univerzitetu u Karlstadu. Amela danas živi i radi u Örebru. Trenutno radi kao administrativni službenik u Socijalnom osiguranju. Uporedo u toku proljetnog semestra nadgleda i rukovodi nekoliko naučnih radova koje studenti iz kriminologije, pri kraju svog studija, rade na Univerzitetu u Örebru.
Doktorska disertacija je pisana na švedskom jeziku pod nazivom:
”Kunskapssuner och kunskapens vyer – om kunskapssamhällets effektiviseringar och universitetens själ, med exempel från Kalrstads universitet, 2009, Karlstad Univerzitet, Švedska.
