Haški sud, nakon 24 godine rada, krajem ove godine prestaje sa radom. Od 161 procesiranog slučaja , uz slučaj Miloševića, koji je zbog njegove smrti okončan bez donošenja presude, dva najvažnija predmeta, predmet Radovana Karadžića i Ratka Mladića još nisu okončana. Konačna presuda Mladiću najavljena je za 22. Novembar o.g., a Radovanu Karadžiću tek za 3 godine. Prvostepenom presudom Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora, a drugostepenu treba donijeti Apelaciono vijeća Haškog suda. Nadležnost Haškog suda za sve slučajeve koji nisu okončani, prenosi se na domaće sudove.
Haški sud je osnovan 25.5.1993. godine Rezolucijom UN Br. 827 kao sud UN pod imenom ICTY – Criminal Tribunmal for the Former Jugoslavija – MKSJ- Međunarodni krivični sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u Haagu (Holandija). Zapošljavao je 1.200 radnika. Prvi Predsjednik suda bio je Antonio Cassese (Italija) od 1993 do 1997, a poslije njega Gabrielle Kirk-Mc Donald (USA) 1997 – 1999, Claudie Jorda (Francuska) 1999 – 2003, Theodor Meron(USA) 2003- 2005, Fausto Pogar(Italija) 2005 – 2008, Patrick Lipton Robinson (Jamajka) 2008- 2011, pa drugi put Theodor Meron (USA) 2011 do 2015, Carmel Agius (Malta) 2015- do danas.
Zadatak Haškog suda
Zadatak Haškog suda bio je procesiranje najodgovornijih za počinjene ratne zločine na tlu Jugoslavije od 1991. do 2001. godine. Doživotna robija je bila najveća moguća kazna, koju je sud mogao izreći. Svoj rad Sud je trebao završiti do 2010. godine, odnosno dok se ne privedu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji su tada bili u bjekstvu. Karadžić je uhapšen 21.7.2008. a suđenje mu još traje. Mladić je priveden pravdi 26.5. 2011.g. U toku svog mandata Sud je pokrenuo postupak protiv 161 osobe (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Dušan Tadić, Momčilo Krajišnik, Đorđe Djukić, Milan Martić… itd). Za prvih 6 godina rada Haški sud je 2000-te godine donio samo 17 presuda, a do 2007. postupak je okončan za 111 osoba (Osuđeni su Tihomir Blaškić, Damir Došen, Zejnil Delalić, Hazim Delić, Dražen Erdemović, Biljana Plavšić… itd). Najveći zločinac, Slobodan Milošević, nazvan “Balkanski kasapin,“ nađen je 11.3.2006.g. mrtav u zatvorskoj ćeliji Tribunala. Suđenje Miloševiću trajalo je 4 godine, a postupak je završen bez presude, koja da je je donesena mogla ubrzati i olakšati procesiranje ostalih slučajeva. Do 2013.g. MKSJ je za rat u BiH osudio 51 osobu na Srpskoj, 18 na Hrvatskoj i 5 na Bošnjačkoj strani.
Uključivanje domaćih sudova u procesiranje ratnih zločina
Tokom 2004. Haški Tribunal je prihvatio izmjene Pravilnika o prepuštanju sudskih predmeta državama čije je pravosuđe pripremno i voljno voditi sudski postupak, što je trebalo omogućiti efikasnije procesiranje, ali je umjesto toga omogućilo brojne manipulacije. Prije svega omogućilo je srpskom vrhu da nametne tezu o jednakom stradanju Srba, što je u daljem toku Srbiji otvaralo široku mogućnost za izjednačavanje krivice za rat i njegove posljedice. U to cilju nastavlja se s tvrdnjom da se u Hagu sudi samo Srbima i sudovi zasipaju lažiranim optužnicama, na kojima rade čitave službe. Već tada Srbija sa Rs intenzivira optužbe protiv Nasera Orića i pokreće već pripremljene optužnice protiv oficira Armije BiH: Envera Hadžihasanovića, generala, Amira Kubure, pukovnika, Rasima Delića, Sakiba Mahmuljina, a istovremeno Karla de Ponte potpisuje nove optužnice protiv dužnosnika RBiH Ganića, Delića, Mahmuljina, Alispahića.
Dogovaranje kazni sa počiniocima zločina
Svjesno ili ne Haški sud je kroz pregovore sa počiniocima zločina i njihovim vladama (koje su planirale genocid i u njemu učestvovale) pomogao počiniocima agresije na BiH u negiranju genocida i nametanju krivice Bošnjačkoj žrtvi. Najočitiji primjer je priznanje i podržavanje genocidne Rs od strane MZ, uprkos potvrđenim dokazima da su vojska i policija Rs počinioci genocida u BiH. Sličan takav primjer, kojega se mnogi i danas s gnušanjem sjećaju, je dogovor tužiteljice Karle del Ponte sa Srbijom, nakon kojeg su uništeni predmeti Srebreničkih žrtava, koji su mogli poslužiti kao dokaz genocida. I nakon više od dvije decenije rada Haškog suda, politika genocida nastavlja se i danas riječju i djelom Milorada Dodika, Mladena Ivanića, Dragana Čovića, Aleksandra Vućića…i čitave gomile srpskih i nekolicine hrvatskih separatista.
Propusti u radu Haškog suda
Već u početku svoga rada Haški sud je načinio ozbiljne i posljedične greške. Čitav svijet je vidio da je od 1992 do 1995.g. na BiH izvršena agreesija, da su je počinili Srbija a potom i Hrvatska, i da to nije bio građanski već osvajačko- istrebljivački rat Srba i Hrvata za jugoslovensko nasljeđe, za stvaranje homogenih nacionalnih država, rat za stvaranje Velike Srbije i njen izlaz na Jadran i “srpsko more“ od Boke do Karlobaga i stvaranje Velike Hrvatske. Bio je to osvajački rat i genocidna agresija, koja se perfidno i danas nastavlja, uz toleranciju i podršku jakih i uticajnih država međunarodne zajednice. Čitav svijet je vidio šta se dogodilo u Prijedoru, događalo širom BiH, šta se dogodilo u Podrinju i Srebrenici, znale UN, samo nije htio da vidi Haški sud i nisu htjele ili nisu smjele da vide haške sudije. Vidjele su samo ono i onoliko koliko im je bilo dozvoljeno. A ono što je bilo još teže i posljedičnije, Haški sud kao sud UN, učinio je sve da se zakamuflira uloga UN u srebreničkom genocidu i da se ne prepozna genocid nad Bošnjacima počinjen širom BiH, najranije i naizrazitije viđen u Prijedoru 1992.g. Sve to se, naravno, ozbiljno odrazilo na individualne procese pokrenute protiv odgovornih za počinjene zločine.
Presude Haškog suda za materijalna razaranja i ubistva na području BiH, u više slučajeva, nisu bile primjerne presudama za zločine, već potvrda saučesništva Evrope i svijeta u zločinima počinjenim nad Bošnjacima BiH. To je potvrđeno ne samo izricanjem nezadovoljavajućih visina kazni, već ranijim puštanjem na slobodu osuđenih ratnih zločinaca.
Prigovori na rad suda
Sa radom suda sve manje su bile zadovoljne porodice žrtava i organizacije koje su ih zastupale. Majke Pounja i Srebrenice i mnogi drugi su sve češće negodovali, jer su očekivali pravdu, a pravde je bilo sve manje. Uzalud su Haški tužioci i predsjednici suda obilazili Beograd, Zagreb, Sarajevo, Banja Luku, prijetili i slali upozorenja,kojaniko odgovoran nije slušao. Kako su godine prolazile politička klima je sve više pogodovala počiniocima ratnih zločina, a sve manje njihovim žrtvama i pobornicima pravde, što se osjetilo kao ozbiljna prepreka djelotvornijem ostvarivanju pravde u Haškom sudu. Nezadovoljan sa takvim stanjem otvorenim pismom oglasio se sudija Frederick Harhoff i otvoreno rekao „da je Haški sud promjenio kurs pod pritiskom „vojnog establišmenta nekih uticajnih zemalja“, što je uskoro postalo više nego očigledno kroz mnoge oslobađajuće presude. A ozbiljne primjedbe na rad suda već ranije, u procesu Miloševiću, iznosila je i bivša potparolka glavnog tužitelja Florens Hartman, ali je ne samo ignorisana, već bila šikanirana i kažnjavana.
Svoje negodovanje zbog preranog oslobađanja haških osuđenika, pored žrtava i njihovih udruženja, izarazile mnoge organizacije, i pojedinci. Više puta tim povodom oglašavao se i Institut za istraživanje genocida Kanada. U jednom od njih se kaže “da je osuđivanje teških zločinaca na zanemarljivo male kazne ponižavanje žrtava“. Podržan je i sudija Frederik Harhoff, koji je ukazao na uticaj politike na rad MKTJ, a zamjereno sudiji Theodoru Meronu što donosi presude suporotne međunarodnom pravu, čime rad ove svjetske pravne institucije dovodi u pitanje.
Oslobađajuće presude
Od 2000-te godine do danas Haški sud je donio više oslobađajućih presuda, (kako se navodi) uglavnom zato što dokazi Tužilaštvo nisu bili dovoljni da se utvrdi da su optuženi te zločine počinili. Tako je 2000-te oslobođen Dragan Papić, 2001. Zoran, Mirjan i Vlatko Kuprešić, Zejnil Delalić, 2007-me Sefer Halilović, Miroslav Radić, Fatmir Limasaj, Isak Muslić, 2008. Naser Orić, 2009-te Milan Milutinović, 2010-te Ljube Boškovski, 2011-te Ivan Čermak, 2012-te Ramush Haradinaj, Idriz Balaj, Lahi Brahimaj… Pod predsjedavanjem sudije Theodora Merona 2013-te godine donesene su oslobađajuće presude hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladanu Markaču, koji su samo godinu ranije bili osuđeni na 24 odnosno 18 godina zatvora, što je ozbiljno potkopalo kredibilitet Haškog suda. Iste te godine oslobođen je i Momčilo Perišić, bivši načelnik Generalštaba vojske Jugoslavije, a 31.3.2016.g. donesena je oslobađajuća presuda Vojislavu Šešelju, lideru SRS, kojom je cijeli evropski region bio šokiran. Šešelj je oslobođen, iako su on i Karadžić u prvostepenoj presudi izrečenoj Karadžiću proglašeni “članovima udruženog zločinačkog poduhvata“. Ova presuda je teško kompromitovala Hag. Dijelom iz razloga što je “udruženi zločinački poduhvat“ već bio potvrđen i prvostepenom presudom čelnicima bivše Herceg- Bosne u prednmetu „Prlić i drugi“. U aprilu 2017. oslobođen je svih optužbi Ramoš Haradinej. Pri tome se moglo zapaziti, kad god je sud oslobodio nekog od branilaca, od onih koji su se suprostavili agresorskom teroru, Haški sud je bio izložen neviđenim napadima, koji su išli dotle da se preko Rusije zahtjevalo zatvaranje Haškog suda.
Oslobađajućim ili ublažavajućim presudama, ranijim puštanjen osuđenika na slobodu prije isteka izrečene kazne, u velikom broju slučajeva najsurovijim zločincima koji su obezglavili ili uništili brojne porodice, prognali hiljade nedužnih sa njihovih ognjišta , uništili kapitalna materijalna dobra, gasili mladost u rastu i cvijetanju, poklonjena je sloboda, što im je omogućilo da se kao “heroji rata“ vrate starom jatu i postanu atomski naboj mržnje i vodić nacioanlističkog ekstremizma i dalje usmjerenog na razbijanje BiH i istrebljenje Bošnjaka.
Gašenje Haškog suda
Haški sud, kako je nedavno najavio predsjednik suda Carmel Agius, prestaje sa radom 31.12.2017. nakon 24 godine rada. Sud je napravio značajne korake, ali izazvao i velika nezadovoljstva, u nastojanju da se pravdi privedu odgovorni počinioci najtežih zlodjela, kao što su ratni zločini, zločini protiv čovječanstva i zločini genocida. Po riječima g. Agiusa Sud prestaje s radom uz poruku međunarodnoj zajednici da počinioci genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti moraju odgovarati. Sud zatvara vrata sudnica, a žrtve Srebrenice, Prijedora, Foče, Bjeljine, Ključa, Sansklog Mosta… još čekaju pravdu i nadaju joj se.
Haški sud će prestati sa svojim radom do kraja ove godine, ali treba da se zna da rat u BiH nije završen, jer počinioci agresije nisu priznali počinjena zlodjela, niti se odrekli svojih ratnih ciljeva. Biće završen tek onda kada svi zločinci budu kažnjeni, ratni profiteri pohapšeni, kada krivci plate odštetu za ubijene i osakaćene civile, kada rušitelji izgrade ono što su porušili, kada najodgovorniji iz redova srpsko-crnogorske intelektualne, crkvene, političke i vojne elite odu u Srebrenicu, a hrvatske političke i vojne elite odu u Mostar, kleknu i zatraže oproštaj od bošnjačkog naroda, nad kojim su počinili strašne zločine, uključujući i zločine genocida. Svi njihovi pokušaji, sva nastojanja da izjednače krivicu za ono što se dogodilo neće uspjeti, jer je još uvijek sačuvano dovoljno dokumenta i živih svjedoka, koji argumentovano prepoznaju agresore, njihove pomagače i počinioce zločina.
Haški sud skup projekat MZ
Haški sud je značajan i neophodan, ali i vrlo skup projekat Međunarodne zajednice, realizovan preko UN. Bez ovog ili sličnog suda ne bi bilo moguće okončati sukobe ui region Balkana niti doći do pravde. Za razliku od Nirnberga, gdje se sudilo nacizmu i nacistima, gdje su aršini bili jasni, u Hagu se često osjećala klima uticaja, što se odrazilo na donošenje presuda. Imao se dojam da je pravda dozirana, kao na vagi.
Politika najvišeg nivoa se navijački uplitala u procesiranje ratnih zločina. Haški sud je dokazao da ne postoji nekažnjivost za počinjena zlodjela, ali nije dokazao prave razmjere zločina koji se dogodio u BiH, što znači da nije dosljedno ispunio svoju obavezu. Na BiH je izvršena agresija, prvo od strane Srbije a potom Hrvatske, a sud je rat okarakterisao kao građanski. Dakle, nije utvrdio stvarni karakter rata, niti dokazao da su to bile agresije prvo Srbije a potom Hrvatske, nije utvrdio ko su bili agresori, nije ukazao na ulogu UN u genocidu, nije zaštitio pravo branilaca u odnosu na agresore; podlegao je uticaju agresora i njihovih mentora i doprineo izjednačavanju krivice za rat i agresiju. Dugim procesima sud je zamarao i odvlačio našu pažnju od bitnog (zajedničkog) na manje bitno (pojedinačno). Sud nije uspio svim optuženima dokazati zločin i odrediti pravednu kaznu, a branioce slobode u BiH stavio u isti koš sa zločincima i sudi im i danas, uglavnom po lažiranim srpskim optužnicama. Za proces pomirenja u BiH i dalje je od presudnog značaja kažnajvanje ratnih zločina, a ne oslobađanje i ublažavanje kazni. Sud svojim presudama nije stvorio preduslove i omogućio da se od Srbije i Hrvatske zbog počinjenih zločina i pričinjene štete traži i dobije novčano obeštećenje. Nije dao ni odgovor – Ko će i kada obešteteiti prognane?
Bez obzira na sve, Istina o ratnim događajima u BiH je samo jedna i nije je bilo teško dokazati pred međunarodnim a ni pred domaćim sudovima, da nije bilo političkih uplitanja. Posebno zabrinjava sve glasnije i rasprostanjenije negiranje počinjenih ratnih zločina.
Ozlojeđen sve blažim presudama Haškog Tribunala, jedan iskusan Bošnjak mi još davno reče: “Samo naivni Bošnjo i budala, mogao se nadati pravdi od Haškog Tribunala”.
Generalno se može zaključiti, skup projekat međunarodne zajednice, na kome je 24 godine radilo 1.200 radnika se isplatio, samo koliko i kome? Tragao je za istinom, a nije raskrinkao mnoge izrečene laži, učinio mnogo za pravdu, a nepravda i danas prkosi, mijenjao kriterije, što je naškodilo žrtvi, pogodovalo zločinu i zločincima.
Haški sud se gasi, a Bošnjačke majke sabure, suze brišu i uzdišu! Agresorima na BiH je ostalo sve što je agresijom postignuto. Čak je genocidna Rs, stvorena na Bošnjačkoj krvi i bosanskoj zemlji, više pod okriljem majke Srbije, nego u krilu države BiH. I hrvatski agresor se u zamišljenim granicama Herceg Bosne sve više šepuri i svojata i ono što zna da mu ni po čemu ne pripada.
Domaći sudovi preuzimaju ulogu Haškog suda
Na nedavno održanoj konferenciji “Dijalozi o nasljeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju“ (MKSJ) aktuelni predsjednik suda Karmel Agius je rekao : „Tribunal je ispunio svoju odgovornost i pred lice pravde doveo odgovorne za rat 90-tih. Na vama u regionu je da ne zaboravite prošlost, ali i da se pomirite i isporučite pravdu onima koji još za njom vape.“
Na sudovima BiH ostaje da dovrše posao, koji je prije 24 godine započet u Haškom sudu. Koliko će to biti moguće u situaciji, kad se sa svih strana na bh sudove bacaju drvljem i kamenjem. Čak i ustavni sud, najviši sud, BiH se malo poštuje i kotira kao patuljak.
Ostaje pitanje kako vjerovati domaćim sudovima, kad ni međunarodni sud u mnogim segmetima prava nije zadvoljio kriterije pravde, niti očekivanja žrtava i njihovih porodica? Ako se ima u vidu ovakva praksa Haškog suda i znaju tradicionalni problemi pravosuđa BiH, u kojem politički uticaji i korupcija nikad nisu bili nepoznati, može li se vjerovati da će domaći sudovi (izloženi sve većem pritisku i šikaniranju od entitetskih vlasti i upravnih vladajućih struktura Rs), moći primljene predmete iz Haga drugačije i pravednije procesirati, nego po nasljeđu od Haga?
Ne treba zaboraviti da su BiH sudovi već dobro zatrpani predmetima ratnih zločina u rejonu njihove nadležnosti, a njihovo sporo rješavanje ili ne rješavanje izaziva veliko negodovanje.
U zadnjem činu Haške drame, u njenim završnim scenama, ostaju dramatične i možda odlučujuće sekvence kao vrhunska nervna napetost u krimi filmu, epilog presude Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Karadžić je u prvostepenom postupku osuđen na 40 godina zatvora, a drugostepena presuda, koja će potvrditi ili izmjeniti kaznu, očekuje se od Apelacionog vijeća Haškog suda tek kroz 3 godine. Presuda Mladiću je najavljena za 22. Novembar ove godine. One mogu promjeniti stvari, popraviti ili pokvariti opšti dojam o najvećoj sudskoj instanci današnjice – Haškom tribunalu. Ono što se očekivalo a nije dobilo od presude Slobodanu Miloševiću, što se time pokvarilo, sada može biti nadoknađeno i popravljeno, makar djelimično, makar toliko da se pravda zadovolji, zaustave suze i presahnu uzdasi ucviljenih majki.
Ostaje nam da vidimo da li će pravda konačno biti zadovoljena ili će razočarenje u nju i njene institucije biti još veće?
Burlington, 22. Oktobra 2017.
Zijad Bećirević
