Glumcu Josipu Pejakoviću, prvaku Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, sinoč je na ceremoniji u toj teatarskoj kući uručen Zlatni lovorov vijenac za doprinos umjetnosti pozorišta, najviše priznanje koje dodjeljuje Direkcija Internacionalnog teatarskog festivala MESS.
Priznanje mu je uručio direktor MESS-a Nihad Kreševljaković u prisustvu kolega i drugih poštovalaca njegovog velikog umjetničkog opusa.
– MESS nastoji izraziti poštovanje ljudima-institucijama kao što je Josip Pejaković – kazao je Kreševljaković.
Kaća Dorić je govorila o počecima Josipa Pejakovića, nekadašnjeg buntovnog učenika neobuzdanog talenta i upečatljive energije, u njenom dramskom studiju, a izlaganje je završila riječima: “Ipak je divno kad učenik prevaziđe učitelja”. Prethodno, citirajući Slavka Šantića, rekla je da su Pejakovićeve brojne pozorišne, filmske i televizijske uloge podjednako oduševljavale publiku.
Dramski pisac Almir Bašović, povodom Pejakovićevog naročitog glumačkog izraza, izjavio je da umjetnost, naročito glumačka, postaje savršena kad se uzdigne – do jednostavnosti.
Reditelj Dino Mustafić cijeni da je priznanje večeras uručeno velikanu glumišta, izrazitog smisla za humor, koji je nadahnuo generacije glumaca i pisaca.
– Način interpretiranja likova, arhitektura govora, fascinantna glumačka energija, prirodnost na sceni; zato je tako upečatljiv svaki njegov lik. Neuništiv je kao glumac – rediteljeve su riječi.
Dobitnik Zlatnog lovorovog vijenca Josip Pejaković, nakon što mu je uručeno priznanje, rekao je da su mnogi reditelji, dobri ljudi, s kojima je sarađivao, prošli kroz njegov profesionalni put između njegove prve uloge, Mirona u “Usamljenoj gomili” i posljednje dosad, Dimitrija u “Divljem mesu”. Izrazio je nadu da će, valjda, doći “neki novi klinci koji će znati cijeniti pozorišnu djelatnost jer je ona, uz filmsku, najbolji reprezent ove države”.
“Ovo je, izgleda, trebalo biti posthumno”, kazao je šaljivo povodom nagrade, aludirajući na njegovo odupiranje bolesti već drugi put. “Ali, eto, ja preživio”, dodao je.
Josip Pejaković, prvak je drame Narodnog pozorišta Sarajevo u kojem je od 1970. godine ostvario cjelokupni profesionalni radni vijek.
– Zlatni lovorov vijenac za doprinos pozorišta dodjeljuje se njemu za impresivan glumački opus, posvećenost scenskoj umjetnosti i ulogama koje su ispisale neke od najsjajnijih poglavlja bosanskohercegovačkih pozorišta. Pisac i glumac koji je umjetnički stvarao na prostoru nekadašnje Jugoslavije, sarađivao s vrhunskim rediteljima u predstavama koje su postale klasici – obrazložila je dodjelu priznanja Direkcija Festivala MESS.
– Pejaković je među najpopularnijim glumcima i najsvestranijim ličnostima. Glumac koji je svojim djelom podjednako omiljen i cijenjen od strukovne kritike do svakog gledaoca. Nagrada mu je pripala ne samo zbog njegovog umjetničkog angažmana već i zbog društvenog zalaganja, beskompromisnog suprostavljanja ratu i nacionalizmu – obrazloženo je također.
Josip Pejaković rođen je 1948. godine u Travniku gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. U Sarajevu je završio Dramski studio u klasi Kaće Dorić i Josipa Lešića. Diplomirao je ulogom Tuzenbaha u predstavi «Tri sestre» Čehova i ulogom Filtosa u «Koncertu u jajetu Arabala» u režiji Kaće Dorić.
Ostvario je više od 50 premijernih uloga u Narodnom pozorištu Sarajevo, filmovima Ljudski faktor, Kuća pored puta, desetak monodrama. Značajne uloge ostvario je u predstavama: «Kome zvono zvoni», «Kuća oplakana», «Višnjik», «Braća Karamazovi», «Tri sestre», «Woyczek», «Sprovod u Terezienburgu», «Veliki vezir», «Hasanaginica», «Princip Gavrilo», «Omer–paša Latas», «Julije Cezar», «Fistikovi šejtanluci», «Kralj Lear», «Legenda o Ali-paši», «Dugo putovanje u noć», «Hamlet u selu Mrduša Donja ili “Hamlet zna što narod ne zna», «Divlje meso»…
U plodnoj umjetničkoj karijeri kreirao je veliki broj uloga, a dobitnik je i brojnih nagrada od kojih su neke: Zlatna kolajna na Zemunskom festivalu 1974. za monodramu “Oj živote”, Sterijina nagrada za ulogu Omer–paše Latasa u istoimenoj drami Duška Anđića 1977., Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 1974., Nagrada ZAVNOBIH-a za životno djelo 1991., Nagrada Udruženja dramskih umjetnika BiH, Godišnja nagrada Tmačin prsten uručena za glumački zanos, strast i partnersku igru u predstavi «Dugo putovanje u noć» 2008., Mucijev srebrenjak za ulogu Hajrage u predstavi Hamlet u selu Mrduša Donja 2012., kao i niz stručnih priznanja za uloge na festivalima u Jajcu i Brčkom.
Napisao je i nekoliko monodrama i filmskih scenarija od kojih su najznačajniji: «Oj živote», «On meni nema Bosne», «Ljudski faktor», TV film «Kuća pored puta» – nagrađen na konkursu TV Sarajevo 1979.
Od 2001.do 2003 obavljao je dužnost direktora Drame Narodnog pozorišta Sarajevo.
