Sarajka s kanadskom adresom, Almira Omerović, autorica je dviju autobiografskih knjiga koje svjedoče o životu između dvije domovine, Bosne i Hercegovine i Kanade. Njena priča odražava iskustva brojnih ljudi koji su morali napustiti rodni kraj i izgraditi novi život daleko od svojih korijena. Posebnu snagu ovom životnom putovanju daje činjenica da se Almira, kao osoba s invaliditetom, suočavala s dodatnim preprekama, ali nije dopustila da one odrede granice njenih mogućnosti. Kroz knjige „NEVER GIVE UP — Our Journey“ i „IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade“ govori o porodici, pripadnosti, hrabrosti i snazi da se nastavi dalje čak i kada život postane najteži. Njena poruka je jednostavna, ali snažna: nikada ne odustati.
Rođeni ste i odrasli u Sarajevu, a od 1996. godine živite u Kanadi. Kako biste opisali svoj životni put od Sarajeva do Burnabyja i šta Vas je to iskustvo naučilo?
Rođena sam i odrasla u Sarajevu, gradu u kojem sam završila školovanje, zasnovala porodicu i provela veliki dio svog života. Radila sam u banci sve do 1993. godine, kada smo, zbog rata, morali napustiti Sarajevo. Nakon boravka u Makedoniji, 1996. godine preselili smo se u Kanadu, gdje smo počeli graditi novi život. Nije bilo jednostavno ponovo početi u drugoj zemlji, ali naučila sam da čovjek može pronaći svoj put i onda kada se okolnosti potpuno promijene. Sarajevo je ostalo dio mene, a Kanada je postala moj drugi dom.
Šta Vas je podstaklo da svoju životnu priču pretočite u knjige i zašto ste odlučili početi pisati upravo u ovoj životnoj fazi?
O pisanju knjige razmišljala sam godinama. U početku sam željela podijeliti svoja iskustva prvenstveno s osobama s invaliditetom, ali sam shvatila da moja životna priča može biti zanimljiva i korisna mnogo širem krugu čitalaca. Od samog početka znala sam da će naslov biti NEVER GIVE UP. Dugo sam se dvoumila između bosanskog i engleskog jezika. Pokušala sam pisati i na bosanskoj tastaturi koju sam kupila u Sarajevu, ali stalna ispravljanja i tehničke poteškoće obeshrabrile su me. Konačno, krajem 2025. godine odlučila sam početi. Prve stranice pokazala sam prijatelju koji me podržao i predložio da koristim pomoć umjetne inteligencije, posebno zato što mi je engleski drugi jezik. Tako je moja dugogodišnja želja napokon počela postajati stvarnost.
Objavili ste dvije autobiografske knjige, NEVER GIVE UP — Our Journey na engleskom i IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade na bosanskom jeziku. Po čemu se ove dvije knjige razlikuju i šta biste željeli da čitaoci iz njih ponesu?
Obje knjige govore o mom životu, ali nisu iste. NEVER GIVE UP — Our Journey napisala sam na engleskom jeziku, prvenstveno želeći da moja iskustva budu dostupna širem krugu čitalaca. IZMEĐU DVA DOMA — Moja priča između Sarajeva i Kanade napisala sam na bosanskom jeziku, ali ona nije prijevod engleske knjige. To je zasebno ispričana priča, s drugačijim naglascima, uspomenama i osjećajima koji su posebno bliski ljudima iz naše dijaspore. U obje knjige govorim o porodici, radu, ratu, odlasku iz domovine, novim počecima i svakodnevnim životnim izazovima. Voljela bih da čitaoci u njima pronađu nešto što će ih podsjetiti da nikada nije kasno za novi početak i da život, uprkos preprekama, uvijek ima vrijednost.4. U Vašoj bosanskoj knjizi posebno je upečatljiva misao da jedna trećina kofera uvijek ostaje neraspakovana. Šta za Vas znači živjeti između dva doma i kako danas doživljavate Sarajevo i Kanadu? Sarajevo je grad u kojem sam rođena, odrasla, školovala se i zasnovala porodicu. Kanada je zemlja u kojoj sam nakon rata izgradila novi život i pronašla svoj drugi dom. Oba mjesta pripadaju meni, ali na različite načine. Kada sam u Kanadi, nedostaje mi Sarajevo, a kada boravim u Sarajevu, dio mene misli na život koji sam ostavila u Kanadi. Zato kažem da jedna trećina kofera uvijek ostaje neraspakovana. Vjerujem da će se mnogi ljudi iz dijaspore prepoznati u tom osjećaju, iako svako od nas ima vlastitu priču. Danas više ne pokušavam odlučiti kojem domu pripadam. Oba su dio mog života i mog identiteta.
Vaše knjige govore o porodici, ljubavi, radu, preprekama, istrajnosti i ljudskom dostojanstvu. Koju biste poruku željeli uputiti čitaocima, posebno onima koji se suočavaju s vlastitim životnim izazovima?
Voljela bih da ljudi jedni druge posmatraju kao ravnopravna ljudska bića, bez predrasuda i unaprijed stvorenih zaključaka. Kao osoba koja od ranog djetinjstva živi s fizičkim invaliditetom, često sam poželjela da drugi barem nakratko mogu stati u moje cipele i razumjeti prepreke koje nisu uvijek vidljive. Ali moj život, kao ni životi drugih ljudi, ne može se svesti na jednu okolnost ili dijagnozu. Svi imamo svoje snove, sposobnosti, uspjehe i teške trenutke. Ako bih željela da čitaoci zapamte jednu poruku iz mojih knjiga, to bi bilo da nikada ne odustaju od sebe. Za ljubav, dostojanstvo, nove početke i ostvarenje snova nikada nije kasno.
BHDINFODESK
