Muzika

Brano Likić: U Ljubinju pravim čaj s djedovim likom na omotu

banner

Brano Likić (64), legenda sarajevskog pop-roka, čija je zvanična adresa u Minhenu, često putuje u Los Anđeles, gdje mu živi kćerka, ali nerijetko dolazi i u svoje rodno Sarajevo, Hercegovinu i Ljubinje, odakle su mu korijeni i gdje je kod djeda i babe provodio raspuste.

Baščaršija i Ferhadija

Nedavno je imao nastup u Trebinju, kad smo se i susreli s njim. Na početku razgovora upitali smo Branu kako ga predstaviti, jer se bavi različitim stvarima. Kao gitaristu, aranžera, pjesnika, tekstopisca, kompozitora, pjevača, menadžera?

– Samo Brano Likić je dovoljno, jer i mene to nekad zbunjuje pa, kad počnem pričati ljudima o onome što radim, nekada u me pogledaju pa ne vjeruju i onda je bolje da djela govore. Što se tiče muzike, ja sam napravio više od 500 pjesama i isto toliko albuma producirao u svom studiju. Jedan sam od živih pionira sarajevske rokenrol-pop škole. I sada pišem. Diplomirani sam ekonomista, a magistrirao sam na interdisciplinarnom studiju… Sada me zanima poljoprivreda, u Ljubinju pravim svoj čaj od pet trava sa djedovim likom na omotu. Sve vam je to tako nekako kad zaokružujete svoj život i trudite se da sve to nekako objedinite. Sve to što smo mi od rođenja, gdje smo bili, kako smo rasli, sve se to nalazi u jednoj ličnosti.

Kako biste Vi opisali Branu Likića?

– Ja sam čovjek s juga. U mojoj pjesmi ja to govorim i tu pjesmu kad čujete, onda znate ko sam ja. “Ja sam čovjek s juga, lako me osvoji tuga…”

Rođeni ste Sarajlija i često ističete da je Sarajevo nešto posebno.

– Ja sam rođen u jednoj sretnoj porodici u Sarajevu, u ulici Vase Miskina. To je Baščaršija, Ferhadija. U radijusu od nekoliko stotina metara išao sam u osnovnu školu, Prvu gimnaziju, Ekonomski fakultet… To je bilo sve tu nadohvat ruke. Tu su mi prijatelji, a ljeti sam dolazio u Ljubinje, gdje je živio moj djed, koji je imao veliki utjecaj na mene i kome sam posvetio i pjesme.

Sestra i ja smo bili dobri đaci i studenti. Napravili smo i grupu. Otac nas je podržavao. Ostao sam relativno mlad bez oca, kad sam imao 30 godina, i to je jedna rupa koju nadoknađujete i onda dolazi rat, koji vas pomete. Kad se okrenem, ja sam nekoliko puta počinjao, stalno ispočetka, ali sam imao tu neku sreću, možda znanje ili šta ja znam. Stalno smišljam neke svoje ideje. Moja neka fikcija je da čovjek mora da forsira da nikad ne stane u radu. Bolje je da ga presječe nego da se liječi.

Moja muzika

Kad sad dođete u Sarajevo, kakve to emocije budi u Vama?

– Sarajevo je moj grad i ja ne mogu bez njega. Moji prijatelji su tamo. Bio je tu i rat, ali niko od mojih prijatelja me nije razočarao. Mi smo isti kakvi smo bili i prije i ta sarajevska priča je jedinstvena. Sarajlije su čudne, imaju drugačiji humor. Kad sretnem Sarajliju u svijetu, to je najveća radost. Živeći u Kaliforniji, shvatio sam da je Hercegovina bolja od Kalifornije i, ako su Amerikanci mogli da naprave u pustinji to što su napravili u Kaliforniji, jednu od najmoćnijih država u svjetu, onda smatram da ova Hercegovina ima da ponudi više toga. Sve je, međutim, do ljudi. Naravno da je to teško, ali će to sve doći na svoje kad-tad.

Za tadašnje pojmove u Jugoslaviji, uradili ste jedan zaista hrabar potez, ostavili ste siguran, državni posao i otvorili  privatni tonski studio BLAP.

– To je skraćenica od “Brano Likić audioprodukcija”. Taj studio je bio prvo u stanu mojih roditelja. Želja da kupim studio nije bio biznis nego da mogu da snimam svoju muziku. Tada nisu postojali uvjeti, bio je jedan studio u cijeloj Bosni i Hercegovini na Radiju Sarajevo i tu je teško moglo da se uđe. Sve se to desilo iz te želje. No, desilo se da su drugog dana, kad sam ja kupio tu opremu i složio je u dnevnom boravku mojih roditelja, ljudi počeli da zvone na vrata i htjeli su da snimaju. Tako sam ja unezvijeren krenuo, ali se ispostavilo da sam ja sretne ruke i da ja taj posao znam raditi na svoj način.

Frka, bruka…

U novije vrijeme, organizirali ste grupu pod nazivom “Kreativna koalicija”, u kojoj su okupljeni  kompozitori, književnici, reditelji, naučnici…I sada to postoji. Možete i Vi biti dio te kreativne koalicije. Jednostavno, mislim da ljudi, kad su organizirani kao grupa, mogu bolje nastupati na nekom trećem tržištu. Kad pričamo o kreaciji, svaki čovjek je kreativan.

– Ono što sada zastupam je priča o nekom novom romantizmu koji zagovaramo. Mislim da se čovjek sve više mora okrenuti sebi, da smo mi izgubili te neke kompase. Mi se stidimo zaplakati, ustvari i ne zaplačemo zato što je sve oko nas frka, bruka, materijalizam.

Vaš novi album nosi naziv “Akustika”. Zašto?

– To smo ja i gitara. To je novi romantizam. Moji susreti su inspiracija. Ja imam čitav niz sljedbenika koji idu za mnom i to poštuju. Meni je dovoljno da do jednog čovjeka dođe poruka, ja sam zadovoljan.

40 godina poslije

Razmišljate li o penziji s obzirom na to da uskoro punite 65 godina.

– Zvanično bih trebao od naredne godine biti u penziji. Nikad nisam bio produktivniji nego sad. Od Nove godine, napisao sam 60 pjesama i niz projekata. Zajedno sa sestrom Brankom, koja živi u Švedskoj i profesor je na univerzitetu, pripremam novi album “Rezonanse”, koji ima naslov “40 godina poslije”, iako su, s obzirom na njenu zauzetost, prošle 43. Nešto totalno novo.

Kako su nastali “Suada”, “Mali motorin”…

U Vašem studiju snimali su “Plavi orkestar”, Dino Merlin, “Crvena jabuka”, Davorin Popović, Kemal Monteno, “Bijelo dugme”, Zdravko Čolić…

– To je tako. Dino i ja smo prijatelji. Baš me je pozvao na koncert, gdje je rekao da nikad ne bi bio ovo što jeste da nisam sreo čovjeka koji mu je otvorio vrata i naučio me svemu ovome. To je raja iz moje mahale. On je došao jednog dana i predstavio se, kaže, ja sam kupovao cigare tvom komšiji Čombetu da me upozna s tobom, a on to nije učinio.

Članovi “Plavog orkestra” radili su tu, oko mene, igrali se, lemili kablove. Čujem pjevaju neku pjesmicu, kažem haj’mo snimiti. To je bila “Suada”. “Bombaj štampu” je odbio “Diskoton” i dobio sam molbu da im snimim jednu pjesmu, ali su mi bili dragi pa sam na svoj rizik odlučio da radimo cijeli album. Kad smo završili, rekao sam Đuri da nam fali hit. Tada sam se sjetio pjesme “Mali motorin”, prearanžirao sam je i natjerao sam ga da je snimi. Da bi pjesma prije ušla u uho ljudima, rekao sam pratećim vokalima da pjevaju “taka čida blu blu”.

To ne znači ništa, ali mi je bilo u glavi, jer sam imao jednog rođaka koji je bio zaljubljen u kauboje, stalno je lupao engleski i to je često govorio. To je ofarbalo tu pjesmu, koja je i danas hit.

 

Related posts

(Video) Maja Milinković-Simoneli, bh. pjevačica s adresom u Portugalu: Album “Fadolinka” je mjesto sastanka dva muzička žanra – fada i sevdaha

Izrael: Islandski predstavnici, grupa Hatari na Eurosongu razvili šalove Palestine

BHD Info Desk Administrator

Odrasla na bosanskoj kulturi: Reperica Hava muzička senzacija u Njemačkoj

Editor

Leave a Comment