Priča “Časovnik” je interpretacija dijela teksta iz knjige Gabriela Nissim “Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla”, koja nam kroz dramatične sudbonosne događaje govori o odgovornosti sjećanja, toliko potrebnu ovom vremenu, koju nemaju mnogi od nas. Po prirodi stvari više smo opterećeni lošim sjećanjima, koje su se dogodila nama ili drugima oko nas, a dobre stvari i dobra koja su nam učinjena brzo zaboravljamo. Poenta i poruka ove priče je kako smoći snage iz nevolje i zla kojim smo pritisnuti izvojiti makar trunku dobra koju nam je neku učinio, za koju i sa kojom vrijedi živjeti.
U vrijeme nacističke okupacije Poljske jedan Jevrej je pobjegao iz logora Janovski nedaleko od Lavova, iscrpljen i očajan stigao je Varšavu. Tražeći mjesto na kojem bi se mogao sakriti, primjetio je malu sajdžinsku radnju. Kako je bio od tog zanata, ušao je u radnju i upitao vlasnika da li mu je potreban radnik. Nepun sat kasnije proradio je časovnik, koji mu je vlasnik povjerio da provjeri njegovo znanje. Dao mu je posao, malu platu i ležaj u skladištu radnje, jer je po izgledu shvatio da je bjegunac, da se skriva i spava pod mostovima. Primiviši čovjeka o kojem ništa nije znao, u tim teškim vremenima nacističke okupacije Poljske, Poljak je doveo svoj život u opasnost, jer se po nacističkim zakonima svaki onaj ko pomogne Jevreju…kažnjavao smrću.
Uz pomoć sajdžije Jevrej je preživio godine okupacije i izbjegao sigurnu smrt. Kada je Crvena armija umarširala u Varšavu 1944.g. Jevrej se pozdravio sa svojim dobročiniteljem, otputovao u Australiju i nastanio se u Melburnu, kod svog daljeg rođaka.
Trideset godina kasnije kćerka varšavskog časovničara otputovala je u turistički posjet u Australiju, a pred sam odlazak otac joj je dao vrijedan sat, da ga koristi na putu. Jednom prilikom, dok je šetala Melburnom, sat joj je ispao i slomio se, pa je ušla u prvu sajdžinsku radnju da ga popravi. U razgovoru sa sajdžijom zapazila je da slabo govori engleski jezik. Upitala ga je odakle je i saznala da je poljski Jevrej, i da je došao iz Varšave. To ih je potstaklo na razgovor o događajima i zemlji koju je Jevrej napustio prije 30 godina. Starog časovničara je skoro uhvatila nesvjestica, kada je iz par detalja shvatio da razgovara s kćerkom varšavskog sajdžije, svog dobročinitelja kod kojeg je proveo najsudbonosnije dane svoga života, bez kojeg ne bi preživio godine nacističke okupacije Poljske. Teško ga je pogodio to što su ga životne okolnosti navele da zaboravi svoj dug zahvalnosti prema časovničaru iz Varšave, ocu djevojke koja je pred njim stajala.
Samo nekoliko mjeseci kasnije otputovao je u Izrael, posjetio Memorijal Jad Vašem u Jeruzalemu, stupio u kontakt sa predsjednikom Komisije pravednika Mošom Bejskim, ispričao mu priču o svom spasitelju iz Varšave i zamolio ga da ga nagradi i zasadi mu drvo u Parku pravednika, u kojem je sasađeno po jedno drvo za svakog čovjeka koji je za vrijeme Holokausta spasio bar jednog Jevreja od nacističkih progona.Tako se drvo sa imenom starog sajdžije iz Varšave našlo među hiljadama drugih.
**********
Ovu dramatičnu priču “”Časovnik”, odlučio sam podijeliti s vama, da potsjetim sviju nas, ma koliko bili povrijeđeni s onim šta smo doživjeli za vrijema agresije na BiH, ma koliko bola i gorčine bilo u nama, da trebamo malo više i češće pomjeriti pogled sa zla koje nam je naneseno, sjetiti se i namanje trunke dobra koje nam je u tim teškim vremenima neko učinio i pokazati dužnu zahvalnost našem dobročinitelju. Pružiti pomoć u vrijeme kada su ubistva i zločini u BiH korišteni da ohrabre i motivišu okupatore, bio je rizik i opasnost i za svakog ko se usudio pomoći. Zato ova priča nije samo priča o stradanju Jevreja u Drugom svjetskom ratu, Holokaustu, niti samo priča o etničkom čišćenju i genocidnom zatiranju Bošnjaka od 1991 do 1995. godine, već i priča o stradanju Jermena, o gulagu u Ruandi, Kambodži, Latinskoj Americi…
Ostavljeni od države Jugoslavije u koju su vjerovali, izdani od JNA i komšija u koju su vjerovali, izigrani od Međunarodne zajednice kojoj su vjerovali i ostavljeni na cjedilu od UN, Bošnjaci BiH su pretrpjeli teška stradanja i neviđena zlodjela i bili osuđeni na uništenje, kao i Jevreji u Holokaustu. Ali u moru nevjerstva, izdaje, beznađa i razočarenja našlo se makar zrno dobrote, našlo se i onih koji su rizikujući svoj život i živote svoje porodice pružili ruku spasa. Ta ruka spasa, ti dobrotvori, ne smiju nikad ostati zaboravljeni. Oni su naši spasioci, oni su naši bošnjački dobrotvori.
Predsjednik Komisije pravednika u Jeruzalemu Moše Beski otkrio je preko 14.000 spasilaca Jevreja iz drugih naroda koji su spasili život makar jednom Jevreju. Obaveza nas u BiH koji smo preživjeli agresiju Srbije i Hrvatske, da se sjetimo i nikad ne zaboravimo one koji su nam pružili ruku spasa ili barem osmijeh podrške, da upoznamo javnost sa njihovim dobrim djelima i našim dobročiniteljima na bilo koji način uzvratimo dobročinstvo.
Ako ne možemo našem dobročinitelju nikako uzvratiti učinjeno dobro, ne možemo ni zasaditi drvo zahvalnosti u Parku pravednika Svetlane Broz u Sarajevu, zasadimo mu drvo sjećanja i zahvalnosti u vlastitom vrtu i nazovimo ga imenom našeg dobročinitelja.
Jer, “i kad su samo male usamljene iskre svjetlosti u paklu, koje nisu uspjele osvijetliti čitavo nebo njihovog dobra, otisci dobra ne smiju se nikad izgubiti, jer još uvijek mogu doprinijeti osvjetljavanju neba ovim i budućim generacijama”.
Burlington, 23.7.2019 Zijad Bećirević
