Prema podacima Zavoda za statistiku RS u prvom kvartalu ove godine taj bh. entitet prvi put u istoriji ima više nego dvostruko umrlih u odnosu na rođene
– Nijedna pojedinačna mjera u segmentu populacione politike ne vrijedi, makar to bio i ćup sa zlatom. Populacionu politiku moraju podržati sve parlamentarne i vanparlamentarne stranke. Protiv nje niko ne smije da viče. Moraju je prihvatiti. Mnogo pričamo kako smo željni tih mjera, a zapravo nije tako. Do takve situacije su nas doveli lažni demografi. To su ljudi koji nisu po vokaciji demografi, a uglavnom je riječ o profesorima geografije, iako ima i ljekara, sociologa i drugih koji se predstavljaju kao demografi.
Njihov legat i rezultat njihovog (ne)rada je današnje katastrofalno stanje u ovoj oblasti, jer je riječ o ljudima koji su vodili glavnu riječ u Savjetu za demografsku politiku od 2007. godine naovamo. I pored nikakvih rezultata, Ministarstvo porodice, omladine i sporta RS ih opet nudi kao stručnjake i spasonosno rješenje.
Najbolji primjer neodrživosti nesistematičnog rada je naknada za nezaposlene porodilje. Govorio sam i prije nego što je usvojena da ona neće mnogo da pomogne ukoliko bude sama. Ona sama dovešće do daljeg pada nataliteta. Svi su govorili da sam idiot. Evo, sad vidimo šta se dešava. Pad se nastavio. Pojedinačna mjera ništa ne znači.To je rezultat činjenice da je osnovni postulat uspješne pronatalitetne politike visoka uposlenost žena, dok je naknada za nezaposlene porodilje dobra kao pomoćna mjera, jer ima suprotan predznak.
Šta onda treba da se uradi?
– Novac nije sve. Ljudima nekada više znači da ih neko oslobodi rente za građevinsku dozvolu, da im se obezbijedi besplatan vrtić, odvođenje i dovođenje djece u školu, da se obezbijedi pristup nekom profesionalnom ispitu. Postoje stotine nematerijalnih davanja koje znače ljudima koji žele da ostanu ovdje.
Ako želimo da riješimo ove probleme, moramo da imamo sistem. Ako nemamo sistem, moramo početi da ga gradimo. Danas, ne sutra. Sistem se gradi strateškim dokumentima koje pišu obrazovani ljudi. Ne mogu te dokumente da pišu oni koji nisu za to stručni, niti obrazovani, kao ni oni koji su osnovne studije završili sa 6,5.
Kroz komparativnu populacionu politiku moguće je sagledati sve setove mjera. Nijedna pojedinačna mjera neće dati rezultate. Uzmimo za primjer jedan problem. Mi imamo visok prag prvog rođenja. To znači da roditelji prvo dijete dobijaju u sve kasnijim godinama. To nikakve pare ne mogu da poprave. To je veoma problematično iskustvo za žene, pa se onda mali broj njih kasnije odlučuje za drugo dijete.
Postoje mjere koje se uglavnom ogledaju u uklanjanju administrativnih barijera za ranije zapošljavanje ili u promjenema u obrazovnoj politici, a koje će dovesti do ranijeg zapošljavanja, što je naročito značajno za žene. One će, posljedično, zbog ranijeg zapošljavanja, ranije sklapati brak, rađati djecu. Tu se vraćamo na osnovni postulat uspješne pronataliitetne politike, a to je visoka zaposlenost žena.
Šta još predstavlja problem?
– Stigmatizovanje trudnih srednjoškolki i studentkinja. Šta je u tome strašno? Direktori i dekani moraju da imaju zakonske obaveze da takvim učenicima i studentkinjama olakšaju školovanje i polaganje ispita. Danas se takve učenice gledaju kao da su šugave. Stigmatizovana su i zanimanja. Ako mogu da zaradim 800 maraka kao trgovac, ako mogu da odlično zaradim kao keramičar ili vodoinstalater zašto bih učio za turističkog vodiča, kozmetičkog tehničara ili uzaludno studirati iako nemam afiniteta za akademsku karijeru?
Kod nas se na sve čeka. Moramo napraviti takav ambijent da se ljudi uključuju na tržište rada čim završe školu. To će spustiti prag prvorođenja. I čim roditelji imaju pozitivna iskustva sa prvim djetetom, lakše će da se odluče za drugo, treće, četvrto.
U kakvom su položaju stari?
– U istom kao i mladi. Moramo da napravimo budućnost za penzioni fond. Ne smijemo da čekamo da starac o kojem nema ko da brine umre, pa da reagujemo tek kada se krene širiti neprijatan miris na sedmom spratu u Ante Jakića. Pa da ga se sjetimo tek tada i da tek onda zovemo njegovog sina u Sidneyu da se pobrine za njega.
Kod nas se briga o starijim licima još naslanja na tradicionalni model po kojem se o njima brinu djeca, unučad. To je bilo moguće kada su oni imali prosječno sedmoro, osmoro djece, od kojih je bar nekoliko njih nastanjeno u istom mjestu. Danas kada imamo starija lica koja, naročito u urbanim centrima, imaju jedno ili dvoje djece, koja žive hiljadama kilometara daleko, imamo ogroman problem u bliskoj budućnosti. Nažalost, vremenom će postajati samo izraženiji.
Zašto BiH nema statistiku spoljnih migracija?
– Mi moramo da bilježimo svakog čovjeka iz Republike Srpske gdje god je na planeti, a ni to ne činimo. Moraš stvarati vezu između dijaspore i države. Ta veza nije stvorena onog trenutka kada se predsjednica u Frankfurtu slikala sa dijasporom ili kad Govedarica ode u Novi Sad. Trenutno više ljudi iz Srpske živi u dijaspori nego u Srpskoj. Kako ljudima objasniti šta je dijaspora i koliko je važna? Novak Đoković je emigrant, Nikola Tesla je emigrant, Mihajlo Pupin je emigrant, genetičar Stojaković je emigrant. Svi su oni umrli ili su jedan značajan dio života proveli ili provode u emigraciji. Odnosno u dijaspori. Andrić je u DKP-u mreži proveo 30 godina.
I sad tek vidite koliko licemjerno zvuči priča o zaustavljanju odlaska mladih. I sa državnog i sa entitetskog nivoa. Ne možemo sebi da dozvolimo da ne mjerimo spoljne migracije. Sve migracije iz BiH se odvijaju preko uređenih graničnih prelaza. Ne preskačemo motkom granice, ne preplivavamo Savu, ne kopamo tunele. Postoji informacioni sistem, a njima je mrsko da na osnovu toga naprave bazu podataka.
Zbog čega je ta statistika značajna?
– Treba registrovati raseljene ljude. Trebaju nam dva registra – rezidenata i dijaspore. Time se riješi i problem upisivanja onih koji žive i rade u Danskoj, Švedskoj, Kuvajtu. Rezidenti su oni za koje se prave putevi, podižu bolnice, obnavljaju škole. A one iz Beča i Stockholma počinjemo da računamo u rezidente tek kada se trajno vrate u BiH.
Kroz registar dijaspore može da se dođe do mnogo podataka. Prvo ih grupišemo po zemljama, potom po zanimanjima. Zatim počinje efikasno komuniciranje. Imamo ambasadu u Berlinu, konzulat u Minhenu, predstavništvo u Bonu. Da se lijepo napravi registar, da znamo koliko je naših ljudi u Njemačkoj, gdje rade, šta rade, kako rade. Sada imamo odsustvo bilo kakvog sistema. Na snazi je samo stihijski rad.
Vlast sarađuje sa predsjednicima nekih udruženja i malim brojem ljudi iz dijaspore koje je taj predsjednik nahvatao dva dana prije sastanka. Ne ide to tako. Potom naprave neko srpsko veče i skupe pare za osvećenje crkve ili kupovinu zvona i – gotovo! Takav odnos prema emigrantima i dijaspori je na nivou afričkih plemena.
Ako su ljudi naš najvažniji resurs, onda moramo da znaamo sve o tim ljudima. Zamisli da ozbiljan poslovan čovjek kaže da ne zna koliko ima radnika, koliko ima kvadrata, koliko ima mašina. Kako nama nedostaje 250 000 ljudi? Bio je popis izbjeglog i raseljenog stanovništva 1996. godine. Da bismo utvrdili koliko ima izbjeglih i raseljenih lica, popisano je ukupno stanovništvo. Taj popis je imao manjkavosti, ali je popisao narod.
Na te cifre su sabrani rođeni i umrli, na te cifre su dodavani i oduzimani dolasci iz i odlasci u FBiH i Brčko Distrikt. Sedamnaest godina kasnije došli smo do cifre od 1.425 549, a mi popišemo 1.170 000. Gdje je 250.000 ljudi? To je četvrtina miliona, nije pet stotina ljudi. Sad imamo podatak da Republiku Srpsku godišnje napušta između 17 000 i 25 000. A ovi podaci su optimističnija verzija naše demografske realnosti. Zato tvrdim da nas je već prošle godine bilo ispod milion, kazao je Čavić za srpskacafe.com
