Zvao sam ga “Ršum”, po srbijanskom pjesniku Ljubomiru Ršumoviću Ršumu.
I nije se ljutio, naprotiv, kao da mu je godilo. Uvijek se smješkao kad bih viknuo: “Gdje si, Ršume?”
Govorio sam to iz neskrivenog respekta prema njemu kao intelektualcu, kako zbog njihovog istog, pjesničkog backgrounda, tako i podobro zbog izgleda i stila života koji je dijelio sa slavnim pjesnikom iz Srbije. Mislim da sam baš pogodio.
Bio je to naš Halil Džananović, Bratunčanin, rođen 1952. godine, vrstan pjesnik, književni kritičar, jedno vrijeme i novinar, dopisnik Oslobođenja, Dnevnog avaza i više bosanskohercegovačkih portala, ali i boem kakvih je malo bilo u bh. holandskom izbjeglištvu.
Na prvom susretu me iznenadila njegova ekavica, ali mi je odmah pojasnio da je u Beogradu proveo “pola života” i iz belog grada odjezdio u zemlju lala.
Odmah, već u prvim kafanskim druženjima oduševio me njegov uvid u literaturu. Znate, to ne možete nabubati pa glumiti da ste načitan. Ne, nikako. Još više me oduševio njegov sjajan pjesnički dar, ali i porazila neshvatljiva skromnost. Naime, tada je bio bez objavljene knjige poezije. Koliko sam ga samo puta od 2003-2008. godine gurao i molio da objavi svoje pjesme jer je bolji od toliko “odštampanih” bosanskih poeta da me bilo stid.
I uspjelo mu je to, kasnije, uz pomoć nekih ljudi, što me jako obradovalo. Objavio je, ako se ne varam ukupno tri-četiri zbirke poezije.
O Evropi i njenoj sramnoj ulozi u BiH tokom agresije na našu zemlju napisao je odličnu pjesmu koju je recitovao na nekoliko skupova u Holandiji u znak podrške domovini a čak i holandska kritika primijetila i cijenila.
Jedne godine smo zajedno putovali na par sastanaka Svjetskog saveza dijaspore BiH. Nezaboravan mi je ostao naš put u BiH.
Tada sam posve smetnuo s uma da će to biti njegov prvi ulazak u rodnu zemlju nakon godina i godina boravka u Srbiji i Holandiji.
Nije se dobro razumio gdje ko šta “drži” u novoj BiH nakon agresije pa je svašta zapitkivao, a od ulaska u BiH se mrštio na silne “ruske” zastave pored puta.
Negdje oko Doboja mi se unio u lice i rekao kako hoće da mu precizno kažem kad budemo ušli na zemlju koju su krvlju natopili bosanski vojnici slavne Armije BiH. I odbranili je.
Negdje kod Matuzića je i mene ponio prizor pred nama.
“Onda gledaj, lafčino”, obratim se Halilu s čuvenom replikom Surija iz “Valter brani Sarajevo”, “vidiš ga! Evo ovdje blizu su naši skoro goloruki junaci s ljiljanima razbili četničke tenkove generala Lisice. Uh, kako se ovdje junački borilo i ginulo za svaki metar zemlje, bude me stid što sam živ”, rekao sam mu i sam pod emocijama nakon dugog odsustva iz domovine.
“Skreći, Amire, na prvi sljedeći parking, molim te”, zapovijedio je Halil vozaču.
Stali smo a on je žurno izašao iz auta.
“Izvinite, ali ja ovo moram uraditi”, rekao nam je.
Kleknuo je tada Halil kao da će sedždu učiniti i nježno poljubio komad zemlje koju je Armija BiH odbranila u teškim borbama s četničkim jedinicama na južnim prilazima u Doboj, a kamiondžije i auta su usporavali čudeći se nesvakidašnjem prizoru. Bio je to Halilov prvi dodir s rodnom grudom nakon skoro 20 godina života u tuđini pa je osjetio potrebu da i tako iskaže, iako teatralno, ljubav prema domovini koja ga nikad nije napustila. A živio je godinama s nožem u grudima jer su mu roditelje, četnici žive spalili u rodnoj kući kod Bratunca u ljeto 1992. godine.
Onda smo se par godina urijetko viđali. Sve dok nas smrt dr. Alme Đozić u novembru 2015. godine nije spojila. Alma je bila njegova Bratunčanka u Amsterdamu, a moja malenkost je osmislio i preuzeo sve na sebe da joj organiziramo dostojnu promociju za izvrsnu knjigu proze “Bijeli tunel”.
Imali smo praktično samo par sedmica za ne mali posao oko organizacije književne večeri jer su joj ljekari prognozirali tek par mjeseci života nakon trogodišnje borbe s teškom bolešću.
Nije bilo lahko sve sam. Znao sam koga ću zvati jer sam moderirao promociju. Halil je bio jako radostan što će biti promotor. Uh, kako se samo dobro pripremio i nadahnuto govorio o Alminoj knjizi tu večer u Amsterdamu.
I onda srijeda uveče i vijest da ga je brat Ramo pronašao mrtvog u stanu! Bože dragi!
A samo prije par sedmica zapitam se gdje je čovjek i odlučim da bar kontaktiram Enesa s kojim se češće družio pa da se vidimo svi negdje na kahvi. Halilov telefonski broj zagubio sam odavno pa nisam znao kako doći do njega.
Još jedan dokaz kako ne treba oklijevati kad su u pitanju kontakti s ljudima koje cijenite i imate šta s njima podijeliti, čak i kada vam se godinama razdvoje putevi.
Rahmetlija iz ponosnih bratunačkih Džananovića je bio jedan od tih. Na arapskom Halil znači – prijatelj.
Nakon dženaze u Amsterdamu posljednji ispraćaj je obavljen na mjesnom mezarju u Ceriku kod Tuzle.
Neka ti je rahmet duši, dragi Ršume!
Alosman Husejnović/MojaBiH
P.S
Otišao je jedan od nas…..
Pjesnik Halil Džananović je dao značajan doprinos u radu Svjetskog saveza djaspore Bosne i Hercegovine te krovne organizacije Bosanca i Hercegovaca u Holandiji.
Redakcija BHDINFODESKA upućuje iskreno saučešće porodici rahmetli Halila Džananovića.
