Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je 29. novembra odala počast Slobodanu Praljku, u Hagu osuđenom generalu HV-a i HVO-a: „On se borio za prava hrvatskoga naroda, odslužio je ono za što je osuđen. Dogodilo se što se dogodilo. Veliki propust Haškoga suda“, rekla je. Bilo je to od hrvatske predsjednice još jedno negiranje zločina, te još jedno miješanje u rad Međunarodnog suda u Hagu. I prije dvije godine, odmah nakon presude i Praljkovog suicida održavane su ceremonije u njegovu čast, a predsjednica je i tada izjavila da je „Slobodan Praljak, čovjek koji je radije dao život nego živio osuđen za djela koja nije počinio“.
Dakle, po KGK „Haški sud je napravio propust“, a Praljak je „osuđen za djela koja nije počinio“. Identične izjave u razmaku od dvije godine. Tako otvoreno ponižavanje jednog od najuspješnijih međunarodnih sudova, kakav je Sud u Hagu, nije zabilježeno još od Vojislava Šešelja.
Istraga nije pokazala na koji način i u kom trenutku je Praljak dobio otrov koji je popio. Bilo je nagovještaja ostalim iz grupe i to od samog Praljka da će se ubiti. Praljak je, na primjer, dao da se njegove lične stvari upakuju kako bi se otpremile u Hrvatsku i u raznim se prilikama opraštao od određenih osoba. Moglo bi se posumnjati da je „hronika najavljene smrti“ dio neke ozbiljnije strategije. Tekstovima zagrebačkih medija bliskim vlastima duže vrijeme je otkrivano da je Praljak vrlo bogat optuženik, pa je Hag odlučio da mu zaplijeni imovinu i tako podmiri troškove suđenja. Praljak se razapinjao na svakom koraku.
Već ranije se pokazalo da ima i previše dokaza da je pozorišni reditelj Praljak ispred oficirskog kora potpisivao surova naređenja. Rušenje Starog mosta je sam priznao. Isplivalo je njegovo
naređenje od 3. novembra 1993. da se fabrika eksploziva Vitezit digne u vazduh da ne bi pala u ruke Armije RBiH. On je ispred Glavnog stožera HVO-a potpisao zapovijed pod nazovom
„Mogućnost korištenja eksploziva“, tražeći odgovor pukovnika HVO-a Tihomira Blaškića: 1. Procijenite mogućnost postavljanja većih količina eksploziva prema Travniku i ostalim
muslimanskim položajima koji bi aktiviranjem prouzročio veće materijalne štete i nanio gubitke u živoj sili.
Blaškić mu poslušno odgovara u stilu zločinca Ratka Mladića tokom onog najgoreg ubijanja i rušenja Sarajeva: „Tuci Velušiće (Velešići, kvart u Sarajevu). Tamo ima malo Srba“.
„Prostor“ piše Blaškić, „gdje muslimanske snage i naselja imaju apsolutnu većinu je prostor Bošnjakovog gaja…„Središte Travnika od Bošnjakovog gaja udaljeno je oko 3,5 kilometara.
Postoji opasnost da vazdušni udar ugrozi i naše vlastite snage, naselja po dubini i snage UNPROFOR-a u Biloj. Istina, daleko manje nego za navedene (bošnjačke) rejone“, objašnjava
Blaškić generalu Praljku.
Jedna od naredbi koja je ukopala Praljka pred Sudom u Hagu je i ona o Varešu. Taj je dokument iznio za svoju odbranu Ivica Rajić, zapovjednik HVO Kiseljaka. Naredbu je dobio 23. oktobra 1993. godine od Slobodana Praljka, koji je naredio: „Riješite situaciju u Varešu i nemajte milosti ni prema kome“. Ispalo je da je Rajić izvršio zločin po naređenju kada je u Stupnom dolu kod Vareša sa svojim egzekutorima ubio 39 stanovnika. Recimo, u jednoj kući ubijen je jedan muškarac, devet žena i troje djece. U drugoj kući je zatvorena i spaljena čitava obitelj od sedam članova sa dva djeteta od dvije i tri godine itd. Zaboravilo se da je Rajiću suđeno zbog ubistva četiri hrvatska mladića (od sedam ubijenih hrvatskih mladića u Kiseljaku i Kreševu). O tome je pisala po svemu izuzetna hrvatska novinarka, pokojna Jasna Babić.
Te priče su prava tragedija u kojoj su umirali i roditelji od siline tuge za svojom djecom. Rajiću je zbog tih ubistava suđeno usred rata u Mostaru, a onda je u sudskoj farsi oslobođen i dočekan ovacijama ispred sudnice. Njegovo prebacivanje krivice na Praljka donijelo mu je u haškoj sudnici malu kaznu i brzu slobodu. Ono što izgleda danas najvažnije je da predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pa i njen vladajući HDZ ne moraju uopšte govoriti o meritumu – suštini presude tzv. Prlićevoj grupi. Naime, tom presudom je obuhvaćen čitav politički i vojni vrh Hrvatske, preko predsjednika Franje Tuđmana, ministra odbrane Gojka Šuška i i generala HV-a Janka Bobetka. Jednako tako je zločinačkom tvorevinom označena i Herceg-Bosna, koju tako rado spominje i uzdiže Dragan Čović.
Ne govori se o tim detaljima iz presude pogubnim i za HDZ Hrvatske i za HDZ BiH pa time i za hrvatsku predsjednicu. KGK svjesno ističe „false flag“ – lažnu zastavu i zabada je u grob
generala Praljka. Tako se pomjera težište sa suštine presude već drugu godinu i odgađa istina da bi se dobilo na vremenu. Drugi dio suštine ovakvih istupa KGK je da joj oni donosi nove
glasove za predstojeće predsjedničke izbore. Identične stvari se događaju u odnosu Srbije prema genocidu u Srebrenici. Tako je Vučić režirao napad na njegov lik i nedjelo usred Potočara, pa umjesto da dobijemo traženje oprosta od države Srbije, doživjeli smo osude i upućivali izvinjenja Vučiću. Danas malo ko u Bosni i Hercegovini prati sudbinu dva policijska inspektora, profesionalca koji su otkrili Vučićevu namještaljku usred sahrane žrtava u Potočarima: Milan Dumanović i Mladen Trbović su izbačeni s posla, suđeni za izdaju države, suđenje je zatvoreno za javnost i potpuno pokriveno od Vučićevih medija.
I pored presuda pred jednim međunarodnim sudom na sceni imamo historijski revizionizam kakav nije viđen u svijetu. Nikad i nigdje. Žrtvovanje Praljka tako dobija na svojoj suštini: Njegovo samoubistvo već drugu godinu prekriva zemlja, zajedno sa suštinom presude državnom i vojnom vrhu Hrvatske i Herceg-Bosne. Izjava KGK o Praljku je požar koji se pali na jednom a gasi na drugom mjestu. Šta onda mogu žrtve nego uzeti u ruke taj „false flag“ i osuditi izjave hrvatske predsjednice, dodajući joj protom, svojim reakcijama još izbornih glasova na postojeću strategiju zamjene teza. Upotrijebljeni Praljak nije ni na nebu, ni na zemlji, a najmanje pod zemljom.
Sead Omeragić/Patria
