Riječ u odbranu muftije Kozlića: Rastužila nas je vijest o smjeni muftije Kozlića

O tome kakav je on kao muftija bio, i zaslužuje li on uopšte da ga se brani, imalo bi se štošta reći. Međutim, nije ovo momenat za te analize. Ono što je trenutno na sceni jeste nehuman odnos prema čovjeku Osmanu Kozliću i njegovoj porodici, i to je ono radi čega dižemo svoj glas, pogotovo zato što taj odnos prema tom insanu ukazuje na širu bolest u vrhu IZ u BiH od koje nas sve ne samo da boli glava nego nam ona razara naše tkivo iznutra te prijeti opstanku naših temeljnih vrijednosti.

Jer jedno je smijeniti funkcionera. Ali sasvim je drugo poniziti ga, i to javno.

Nakon reportaže video magazina Defter hefte o dešavanjima u medžlisu IZ u Banja Luci, te reakcija na te izvještaje sa raznih insanci IZ u BiH, nikome nije iznenađenje da je muftija Kozlić smijenjen. To je bio svršen čin, i bilo je samo pitanje momenta. Ali zar se muftija morao smijeniti uz blamiranje njegove ličnosti pred kompletnom javnošću?

“…neizvršavanje osnovnih obaveza…”

“…izbivanje sa radnog mjesta…”

“…ozbiljni propusti u radu…”

“…uzrokovanje ozbiljne materijalne štete…”

Ovo su tako niski udarci da je to zaprepaštavajuće. Nakon ovakvog javnog poniženja, ovaj čovjek je zavijeka ukaljan.

Ovako okrutno se ophodite samo prema nekome koga želite u potpunosti uništiti, ili jednostavno do čijeg vam opstanka, niti obraza, nije ni zehre stalo.

I ko to sve radi? Od koga ovi udarci dolaze? Od tamo nekih muftiji Kozliću nepoznatih likova? Ne, nego od njegovih najbližih kolega i saradnika sa kojima on blisko, najbliže, već decenijama rame uz rame djeluje. To su njegovi (mislio je, sigurni smo) prijatelji. Od Behrambegove medrese u kojoj su skupa bili profesori, pa preko Ustavnog suda IZ, pa muftivstvovanja, i sve do prije par sedmica i posljednje afere u kojoj je on – pored očigledne odgovornosti svih koji sada od njega peru ruke – poturen kao žrtveno janje, u pokušaju da se javnosti zamažu oči.

Funkcioneri se smjenjuju i to je priroda stvari. Međutim, imperativ je ulagati maksimalan trud da se ti ljudi isprate na dostojanstven način, ističući njihov doprinos i zaslugu za ono pozitivno što su uradili za vrijeme svog mandata. Jer time se štiti čast i ugled insana. A to (treba da) su nam svetinje.

Diljem profesionalnog svijeta, u privredi, u globalnim koncernima koji su karatkeristični na kapitalističkom Zapadu se redovno smjenjuju i niski i visoki funkcioneri. Oni, jednosvanim riječnikom rečeno, dobijaju otkaz sa radnih mjesta jer nisu odgovarali izazovima pozicija na koje su bili postavljeni. Međutim, i onda kada je jasno da se radi o ispraćaju osoba radi slabih rezultata u poslu ili radi počinjenih grešaka, u najavama njihovog odlaska ti ljudi nikada ne bivaju šikanirani, niti se pri njihovom izlazu iznosi njihov prljavi veš, makar ga i bilo.

Mi smo brzi sa imaginarne moralne uzvisine osuđivati Zapad koji je, kako neki među nama vole kazati, moralno propao. Međutim, primjeri odnosa naših vjerskih prvaka prema ljudima iz njihovih redova nakon što je tim ljudima, u njihovim očima, istekao rok trajanja, u stvari pokazuje moralnu trulež tih koji bi i daje da nas vode, i to na način da ih mi slijepo slijedimo, i u vjeri, i u našem administrativnom poslovanju.

Prošle godine u Austriji je pokrenuta ideja o REFormatorskoj KOnferenciji kao konceptu okupljanja naših velikana, nosioca odgovornosti, uleme i intelektualaca s ciljem diskutovanja tema od sudbinskog značaja a kojima je nužno potrebna reforma. Prije tačno godinu dana se i desio prvi REFKO skup posvećen Islamskoj zajednici Bošnjaka u dijaspori. Mnogi su organizatore tada osudili i okarakterisali kao razbijače zajednice. Danas isti ti kažu: “IZ u BiH treba REFKO, i to pod hitno.”

I to je jedino što nas u cijeloj ovoj priči raduje: raste svijest među nama o nužnosti hitne reforme. Sa prvom REFKO konferencijom glavni cilj je bio upravo ohrabriti i podstaknuti našu intelektualnu elitu da razbije okove učahurenosti i da se usudi dignuti svoj glas za neophodne promjene.

Naš prvaci u foteljama na vrhu IZ u BiH su se očigledno pripremili na još jednu epizodu međusobnog blaćenja po medijima. Oni su sigurno svjesni da njihov javni udar na čast muftije Kozlića iznoseći tako otvoreno njegove sramote, sve su prilike, neće ostati bez njegove reakcije i kontra napada. Pitanje je samo u kojoj mjeri i na koga sve će se smijenjeni muftija okomiti u svojom pokušaju osvete. U tom okršaju kolaterna šteta bit će institucija i običan narod. Ali ovima koji su svjesno krenuli u ovaj dvoboj to očigledno nije dovoljno sveto.

Mogućnost je naravno i da dr. Kozlić, manifestirajući skromnost i pobožnost, osaburi i prešuti, a da za koju heftu – kao nagradu za njegov netalasanje – osvane kao kakav savjetnik reis-ul-uleme za neka (kobajagi) bitna pitanja, ili kao profesor na nekom (islamskom) fakultetu sa zadatkom da dadne svoj doprinos iznjedravanju sledeće generacije klimoglavaca, ili pak kao šef kakvog instituta da se tamo, kao, posveti naučno-istraživačkom radu, sve do rane penzije. Tek taj bi ishod bio šamar u lice javnosti i uvreda inteligencije šire mase.

Zato je bitno da “srednji sloj” našeg naroda tj. oni koji nisu niti običan svijet, niti su oni koji su prodali svoje duše za visoke funkcije, a u koje običan narod i dalje gleda sa povjerenjem, ne prihvate da im se (navodnim) žrtvenim jarcima zamažu oči nego da ustraju u insistiranju na suštinskim i temeljnim izmjenama u zajednici, i to još danas, a nikako sutra…

Mahdi Mekić / Islamski kulturni centar Grac, Austrija

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook