MAJČIN ZOV MAJKE BOSNE: Majci Adili za rahmet a nama za sabur

Poruke slijepe moje mame, s pogledom iz svijeta tame

Još uvijek čujem tvoj plašljivi zov, sa tuđeg kreveta, iz tuđe postelje, sa jastuka gnječenog nekim tuđim glavama. Čujem ga kad se prenem iz sna, jutrom kad na posao gazim, u popodnevnom smiraju, dok tražim zapad i sunce koje mu tada neodoljivo pripada. Sve ove godine našeg progonstva nosila si u sebi miris Bosne, Majko, nosila težak zavežljaj, kao čežnju tužniju od tvojih uvenulih očiju. Možda je u ovom poslednjem oktobarskom zovu sazdana ona tiha nataložena snaga kojom si rušila vjekove i savijala gnijezdo uvijek puno svježih jaja, za nove krajeve i nove početke. U ovom poslednjem zovu, sa vermontskih visina, osjetio se miris vremena spržen barutom i umrljan krvlju, koji se neda brisati, niti saprati. U planinskim visovima, sa sniježnih vrhova, niz padine i kanjone, širiće se zov kao poruka prostranstvima Amerike, svjetovima koji liježu i ustaju umorni i sanjivi, zatvarajući usta dosadom zijevanja, a u dan ulaze namještenim osmijehom ili razdraganim kihkotom slučajnih prolaznika. Kako da oni shvate i razmiju prodorne tonove posljednje samrtničke poruke od neke nepoznate starice, sa neke tuđe postelje, na kojoj je ostao samo tuđi jastuk natopljen znojem tuđih znojavih glava? A zašto bi to trebala čuti neka Amerika, Australija ili oholi Nijemac sa frankfurtskog aerodroma?! Oni brižljivo čuvaju svoje kofere za neke druge zemlje, na kojima ostavljaju samo tragove bez htijenja i zdanja. U njihovim srcima se ne miješaju čežnja i zapadni sjaj. Ljepota sunčeva izlaska i zalaska za njih je samo užitak rađanja i smiraja, koji dolazi i nestaje sa njihovim koferima, na nekoj stanici, aerodromu, gdje putnici uvijek samo prolaze.

Kad trulež osvaja

U zovu, u poruci stogodišnje starice, iz neke Bosne, nekog Burlingtona, oni neće naći snagu potsticaja, neće osjetiti jecaj i suzu, što se suši kao mrlja na obrazu. Ovamo je došla iz dalekih nama nedostižnih vremena, iz daljina umotanih vijencom magle s bosanskih planina, da nam kao miris ružinog buketa kaže nešto što jeste i nije rečeno, što je ostalo nedorečeno. Kad je prvi crv počeo bosansku bukvu da rastače i svijet je počeo da se rastače, i možda se rastoči prije nego neka druga stogodišnja starica, u nekoj drugoj zemlji, tuđi jastuk, na tuđem krevetu, svojim suzama natopi.

Silinom mržnje, snagom oružja, oštricom bajonete, istjerana je bosonoga ova stogodišnja starica iz svog toplog kreveta, u neko davno već zaboravljeno svitanje. Čuo se tada samo vrisak živih i samrtnički izdisaji, poput krkljanja. Ni psi nisu lajali, ni mačke mijaukale. Sve je tada, sve bosansko, sve muslimansko, zamrlo u smrtnom strahu, koji se širio kao evropski smrad, do kućnih tavana i visokih krovova, do krošanja visokog rastinja, na proplanke i u vrhove bosanskih planina. Nijemi su tada bili bosanski gradovi, dok su u opštoj šutnji harali neki gadovi, iz nekog naroda koji sebe proglasi zakletim i svetim. A teška hladna kiša, pomješana sa snijegom slivala se niz kaldrmu tog sumornom martovskog jutra i natapala naše duše, do guše.

Znala je, tada, bosonoga starica, u dvorištu koje nestaje, kraj kuće koja potanja, da trulež osvaja i smradom duše naše napaja. Dizala je svoj zavežljaj nekih sitnica, koje su godinama njenom životu činile sitnu radost. Stiskala ga kao dijete, uz drhtave grudi, da se njime osigura i zaštiti od smrti koja se oštrinom bajoneta i cijevima automata u nju upirala. Htjela je da preklinje i moli, da vrisne iz razderane dubine svoje duše, da padne dušmanu na koljena, ali nije. Ostala je nijema, skamenjena, ućutkana poput kamene statue, opominjući i prijeteći svojom nemoćnom ozbiljnošću.

Ostalo je u njoj, tada, sve na pola slomljeno. Niti živo, niti ubijeno. Samo su damari u njoj titrali poput struna neke stare odbačene tambure, koja je već davno otpjevala svoju najbolju pjesmu.

Gledala je prazninom svojih slijepih očiju svoju kuću, balkon sobe u kojoj je spavala, ali neprespavala svoju posljednju noć, ogoljelo drveće voćnjaka i Unu što se nazirala u daljini tog sumornog svitanja. U mraku njenih očiju iskrilo je sjećanje, kao božijim blagoslovom vraćen nekada izgubljeni vid. Boljelo je, peklo do besvijesti, to sljepačko viđenje, u hropcu života koji nestaje, u beznađu dana koji nastaje, dok ga trulež osvaja.

Strah kao kisik

A grad je izrastao iz noći, iz praskozorja, kao svi gradovi tog prohladog martovskog jutra, tresao i otimao, a vjetrovi istoka i zapada šibali ga u prozeble obraze. Zajedno sa svojim gradom, s njegovim bolom i tugom, izranjala je iz noći i ova bespomoćna žena, ne znajući da u tom trenutku, pred cijevima komšijskih pušaka, svoje tople postelje napuštaju desetine i stotine drugih, njoj dragih i znanih komšija i sugrađana. Stotine i u Kostajnici, hiljade u Gradišci, Novom, Prijedoru, Banja Luci… gutalo je strah kao kisik, uz plač, vrisak, nestajanje i umiranje. Avet novog fašizma harao je Bosnom, uzimao crni danak, crtajući nove etno – granice gvozdenom rukom engleskih lordova i evropskih bogova.

Srpski Baš-Čelik

Još do nedavno lagodno se šepurio srpski “Baš- Čelik” u dubokim ugodnim naslonjačima Birmingenske palate i uz blagoslov Baćuške i blagonaklon samrtnički osmijeh izlapelog Francuza pijuckao šampanj, lupkajući išaranom kartom njegove Juge o ivicu stola. Tada je pouzdano vjerovao da mu istinski pripada sve ono što je u shvatanju tvoraca novog srpskog sna njihovo zakleto, sveto, neodvojivo. Bio je zadovoljan sobom, očaran hvalospjevima dodvorica i ulizica, uvjeren da je on taj koji je bogom dan da spasi “ugroženi” srpski narod i popne se na pijadestal vremena, koje ulazi u nezaboravnu istoriju. Nije u tom trenutku znao niti vjerovao, niti je htio da zna u svojoj oholosti, da zlo u maksimumu svoga uspona samo po logici prirodnih zakona traži onaj neizostavni dio prevage, kojim se dobro bori protiv zla i na marginama događanja – pobjeđuje ga i odbacuje kao pošast i trulež. U tom neizbježnom dodiru dalekih i teško sagledivih dimenzija, ali vrlo određenih posljedica, on je sve manje bio ono što se ponosno zove čovjek, a sve više zvijer, tiranin. Sve te bajonete, sve cijevi pušaka uperene u staricu, majku, u stotine i hiljade, u stotine i hiljade ubijenih, osakaćenih, unesrećenih, ubijajući ubijaju i njegov zanos i ponos, čast i ponos njegova naroda, prljajući i rušeći sve ono što su dobri prije njega, u njemu, i oko njega mislili stvoriti i stvorili. A samo nekoliko desetina mjeseci kasnije mogao je samo onaj dio karte gdje je ležala grbava Bosna da iscrtava i šara, da je dere i gnječi, a sve drugo oko nje, iznad i ispod nje, postalo je iluzija, koju ni zaborav neće izbrisati. U njegovoj strategiji “čišćenja”, za koju se u početku, pa i kasnije, stidljivo govorilo da je etničko, trebalo je zatrti sve što nije srpskom rukom sijano, naročito ono za koje otac Pavle nije dao Božiji i svoj blagoslov.

A kad se počela ljuljati osovina Beograd- Knin – Banja Luka, možda i zbog toga što su neki drugi vjetrovi počeli duvati i na Istoku, “Baš- Čelik” je morao, makar i nakratko, ostaviti kartu one dobre Juge, smaniti apetite, i fatiti se grbave Bosne, kao babovine. Skrajao je novim jednostavnim vještim rezovima ova i ona područja, za ovo i ono vrijeme. Katkad, nezadovoljan sobom, gnječio je tu papirnu državu u grudu papira, silovito bacao i potom iznova razmotavao, nemoćan da popravi bilo šta u toj grbavoj državi. Već tada je u njemu silovito brzo umirao nekad davno začeti čovjek, a rađao se zlotvor, rađala zvijer, sa osobinama krmka koji kopa i ruje po tuđim dušama i mozgovima, kao po svojoj baštini. Postao je Balkanski kasapin.

Nikad niko, ni oni prije njega, ni oni u toku njega, pa ni poslije njega, ni na kojem svijetu, čak ni u svijetu pretpostavki, neće moći opravdati zlodjela i smrti, nanesene iz siline i objesti, snagom moći koja ne zna za milost, koja svu ljubav svijeta gazi i posipa pepelom mržnje. Najeo se slanine, napio rakije, naležao u Aranđelovcu i Bukovičkim banjama, pa sada treba napojiti svoje hirove krvlju nemoćnih, nevinih, suzama i bolom ove starice što avetinjski stoji i opominje u jedno rano martovsko svitanje. Njena nijema kletva je onaj dio prevage na terazijama dobra i zla, koju će jednog drugog, možda baš martovskog dana prepoznati pošteni Srbin na beogradskim Terazijama.

Kula od karata

Sve je izgubila ova uboga starica, sve pa i zavežljaj sitnica koje je su joj nekad život značile. U svoj bosonogi put po ledenoj kaldrmi ponijela je samo svoj jad i svoju kletvu. Ma gdje god išla, gdje god stala, pratiće je, i nju i Njega, kao crna koprena njenih slijepih očiju.

Koračala je u svom nijemom hodu. Sa njom se tiskali koraci kratki, dugi, užurbani. Žene plakale, djeca vriskala. Išli su, išli, išli, a put je postajao sve tvrđi i dalji. Daleko je spasenje kad očaj guši, kad je smrt svuda oko tebe, kad mržnja svojim zvjerskim čeljustima prijeti, kad se oko tebe nešto ruši i propada. I ovaj grad, ovog jutra, ograđen zidom topova i pušaka, traži spasenje u svom nestajanju. A ko to može da kaže, samo Bog zna, da li čovjek u tom nestajanju nestaje ili nastaje?…

Kad je ova starica, ova majka, iz kolone koja nestaje, rođena davnih devedesetih godina onog davnog vijeka, ovaj grad je bio prekrasna oaza mira. Snivao je na obalama uspavane ljepotice Une, opijen sevdahom mahala i žamorom ćaršije. Život kao da je zastajkivao, stajao, osluškivao. Samo su crkvena zvona sa crkvenih tornjeva i ezan gradskih džamija podsjećali da sati prolaze, da dani dolaze. Odrasla je i udala se, susrećući uvijek ista nasmijana lica, bez maski i koprena. Peče na licima žena davale su svemu poseban čar i postojanu sigurnost uz ženstveni šarm. Voda Une sapirala je zavist, zlobu i pakost, koja je rukavcima i potocima doticala sa brda i padina.

Prolazile su godine. Rodila je kćerku, pa sina. Dok je bio živ njen Suljo ništa joj nije falilo. A pedeset i neke, kad je on iznenada umro, morala se sama uhvatiti u koštac sa nestašicom, gladi i iskušenjima vremena. Već tada su u ćaršiju počeli silaziti neki drugi ljudi. Zavist kao da je prije njih ušla na neka druga manja vrata. Bili su tihi, kretali se snishodljivo, skoro pritajeno, a potom sve oholiji postajali. Sjeli u urede. Uveli neke druge svoje zakone i po njima oduzeli zemlje i kuće, njenom Sulji zatvorili radnju ( što je bilo sep smrti njenog Sulje), a malo potom zauzeli i bašću sve do kućnog praga. Otimačini nikad kraja. Sve što je bilo privatno postalo je društveno, njihovo. Majci starici bez posla i penzije je tada bilo teško živjeti, sa sinom i kćerkom, koja joj uskoro podari i drugo unuče. Duge teške godine su dolazikle i prolazile, odnoseći sa sobom duge besane noći pune očaja, boli i beznađa.

Na kućnom pragu/Private album

Ona i ne zna da li je starila, sa godinama koje su prolazile. I sin joj je odrastao, zaposlio se, oženio se. Digli se iz pepela. Oživjeli! Napravili novu kuću, na obali ljepotice Une, gdje je nekad, ne tako davno, voljela zagaziti u vodu do koljena i sanjariti pod granama mirisavih vrba. Sa njenog balkona, iz njene sobe, vidio se taj očaravajući dio unske plaže, koji su zaljubljenici zvali Ćajra. Stekli su mnoge nove znance i dobre komšije, voljeli se i posjećivali, reklo bi se bez trunke ljubomore i zavisti, kao nekada. Ljudi su, kao, zaboravili sva zla velikog rata, u kome je bratska mržnja izrodila i razorila sve vrijednosti, nastale još s kolijevkom. Prećutno se prešlo preko onog što nije valjalo, a okrenulo se mirnijem životu, obnovi standarda, sitnim užitcima. Materijalni svijet je duhovno nadahnuće učinio inferiornim. Jelo se i pilo, slavilo i opjevavalo sve što je nosilo pečat novog vremena. Nova Jugoslavija je postala kolijevkom zbratimljenih naroda Srba, Hrvata i Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca. Muslimani se nisu nigdje spominjali, kao da ih majka i nije rodila. Morali su i mogli su biti Srbi ili Hrvati, mogli su ili su biti neopredjeljeni, ali ne i ono što su uistinu bili. Njihovo bošnjačko porijeklo je ostajalo kao nešto tuđe, strano i zaboravljeno i njima i drugima. U to doba stariji su umirali sa nasljeđenim imenima, a mlađi se rađali kao poreparirani, etnički modelirani i miksani. U bosanskim naseljima i gradovima bilo je sve manje Sulejmana, Hasana, Osmana, Senija , Halima…, a sve više Damira, Senki, Dijana…A njihova braća i sestre su se i dalje rađali kao Petri, Miloši, Aleksandri, Milene, Marije, Jelene…I kad smo svi mi, ili pretežan broj nas, ma kako se zvali, povjerovali da smo svi jednaki, da smo Bosanci i Hercegovci, da smo Jugosloveni, da smo svi za jednoga a jedan za sviju, sve se počelo rušiti kao kula od karata. Neopredjeljeni nisu morali da se opredjele, opredijeli su ih drugi. Mogli su biti srpski biseri ili hrvatsko cvijeće, ali se u ličnim kartama i pasošima znalo, sve više prepoznavalo i gledalo ime i porijeklo. A mnogima od onih koji su nekako dopuzali do viših društvenih stepenika bilo je dobro dok ćute, a čim progovore i dignu glas prilijepe im imenski dodatak, kao pseudonim – velikomusliman, koji im je postajao dnevna i noćna mora. Uzalud su tvrdili da su Jugoslaveni, hvatali se u Brankovo kolo, slavitli Partiju i Tita i ponosni na Aliju Siretanovića poslušnički prihvatali periferne uloge, sretni što su u njima glavni. Na filmskim trakama brojnih domaćih filmova, koje smo u tom vremenu gledali sa oduševljenjem, koje i danas ponekad gledamo, rijetko se moglo vidjeti bošnjačko ime, nije ga bilo ni za lijeka. A nisu ni trebala, jer po njima nismo znali glumiti čak ni glumu.

A nemali brojh onih najuspješnijih, na liderskim pozicijama, i onih uz njih, koji su ih smatrali sestrama i braćom, proglasiše nacionalistima, šovinistima… prepoznaše u njima nacionaliste i šoviniste, birokrate, tehnokrate, reprodukovane informibirovce, pobornike tuđih desnih ideologija, antikomuniste, uzurpatore vlasti i položaja. Optužbe i sumnjačenja proširiše se kao pošast, tako da nije bilo živog roba koji sebe nije mogao naći u dva tri ili više nedozvoljenih oblika, u formi podložnoj optužbama i destrukciji. Svako takav uvijek je mogao biti markiran, javno raskrinkan i diskreditovan, ako nije bio dobar podanik i izvršilac zacrtanih stavova i političkih opredjelenja dominirajuće vladajuće klike. Komunisti su svoju ideologiju poistovjetili sa Titovim konceptom uspješne države i stvorili famu Titoizma, u kojem su sve više narastale i debljale se privilegovane strukture, nagrizajući osnovu, kao onaj crv bosansku bukvu. Samo sa više pohlepe, mnogo brže i posljedičnije.

Mjesto pod suncem

U zbijenom kordonu favorizovanih naroda, pritješnjen modifikovanom komunističkom ideologijom, muslimanski živalj je tražio svoje mjesto pod suncem, kiteći se tuđim simbolima kao vlastitim obilježjem.Tako su mnogi od muslimanskih lidera postali bliži drugom narodu nego sopstvenoj grudi iz koje su ponikli, postali veće patriote od samih patriota. Na njihovim licima se primjećivao kameleonski odsjaj prepoznatljivih boja, koje su jačinom spektra osijenčile cijele porodice. Put do slave vodio je uzimanjem crvene knjižice, učestalim ponavljanjem nekoliko otrcanih fraza, tapšanjem i ulizivanjem, koje je graničilo sa oponašanjem gmizavaca. Ostvareni početni status muslimana učvršćivan je ispijanjem čokanja smrdljive šljive i halapljivim gutanjem sitno narezane slanine, uz nazdravljanje i podvriskivanje. Puna transformacija iz nepoželjnog korijena koji je trebalo prikriti u poželjnu ulogu postizana je pjevanjem revolucionarnih pjesama, a u naninom kraju i ojkača. Zajedno se komio kukuruz, igralo Kozaračko kolo, slavili državni praznici, pa i porodični jubileji. Poseban kuriozitet postizali su oni muslimanski lideri koji su svoje integralne veze ojačali sa kumom Srbinom, budućim stalnim gostom familije. Ako se, pak, neki od tih otuđenih vrhova svoga naroda otuđio od ove ideologije, ili njenim stratezima i pobornicima postao sumnjičav, postao je ogavan, proglašavan nacionalistom, utajivačem, osobom koja je duboko zagazila u privredni kriminal, ili razvratnikom kome ništa što je sveto nije vrijedno, ni veliko. Mješoviti brakovi postali su učinkovita terapija. Čak se povjerovalo da je to pravi lijek za sve nesporazume i nastranosti, koj će zaustaviti sve veća nacionalna komešanja. Stvarana je jugoslavenska nacija, dijete već izašlo iz bešike i prohodalo, ali su ga srpski i hrvatski nacionalizmi ubili prije nego je ušao u pubertet. I kad su mnogi u svijetu, naročito oni u svijetu nesvrstanosti, povjerovali da su Titovi pioniri listom postali Jugoslaveni, nastade havarija, brod Jugoslavija zaplovi u duboke uzburkane olujne vode.

U brodu Jugoslavija

A narod ko narod. Trpio je svoje novopečene lidere, izlazio iz jedne a ulazio u drugu transformaciju. Zvali su ih reforme. Uskoro su samo muslimani bili ti koji su vjerovali u ono što su im drugi godinama gurali u glavu. Čvrsto su stajali na bastionu odbrane, koja će se upravo njima razbiti o glavu.

Vjera i vjerski obredi svedeni su bili na minimum minimuma, naravno samo kod muslimana. Dok su Hrvati otvoreno i s neskrivenim ponosom ispoljavali svoja vjerska osjećanja, prenoseći ih na generacije koje dolaze, Srbi su na nivou očuvanja običaja, pod okriljem crkve i seoske idile, katkad i tajno od sebe samih, slavili slave, jeli pečenicu, obilazili svetinje i manastire. Samo su džamije zjapile prazne i čekale da neko umre, da bi dva tri čovjeka smogla volje i hrabrosti da stanu pred kiblu i pomole se, uz rizik od posljedica za njih i porodicu. Tako su muslimani odbacivali sebe i svoje, uz vatreni poklič nosili parole Komunističke partije, a potom Saveza komunista, ističući partijsku ideologiju kao vlastito ubjeđenje. Sve malobrojniji su bili skeptici i sumnjičavci, koji su se pomalo držali po strani, plašeći se da ne dobiju po repu i prstima, zavlačili se u sebe i svoju jazbinu, pazeći dobro šta rade, kud idu i šta s kim govore.

Zablude ne pripadaju prošlosti

Sve to nije puno interesovalo tu ženu, tu majku, koja se grčevito borila sa neimaštinom i gladi. Prošlo je punih deset godina od smrti njenog muža, njenog hranitelja, kada je njen sin dobio prvi posao i unio u kuću prvu platu, a sa platom i prvu fasungu. Zajedno sa platom unio je i onaj neizostavni dio Titoizma i zanesenjačke ideologije. Čudio se majci da vjeruje u Boga i klanja svih pet vakata namaza. Usmjeren na puteve novog vremena vjerovao je da Bog i njegovi, Božiji putevi, pripadaju vremenu prošlosti i starim zabludama, za koje nema mjesta u novim tokovima života. Trebalo je mnogo vremena i njemu i svima nama da shvatimo da zablude ne pripadaju prošlosti, već su nedjeljivi dio nas i naše budućnosti. Svi mi ili oni pored nas nosimo ih u budućnost.

Zanesen famom obnove njen sin je nosio u sebi neki nadljudski zanesenački polet, kojim je gradio sadržaje i njegovao formu, koja mu je sistemski nametnuta, ubrizgana kao serum u krv. Prihvatio je kao nedjeljivi dio sebe. Postao je ugledan činovnik, birokrata, zaljubljenik dogmi koje su ga uvele u crvene redove i izdizale u vlastitim očima i očima okruženja. Sačuvao je porodični odgoj, očevo poštenje i majčinu autotonost, čak i dozu nenaglašene religioznosti, koja se nije mogla sakriti.

A majka Adila je neviđenom snagom, upornošću i majčinskom ljubavlju čuvala i hranila brojnu porodicu.

Oboljelu kćerku, sa promašenim brakom i troje njene djece, jedno drugom do uha, željnim da se pošteno najedu, uz sina na birokratskim jaslama, ali skromnom platom, koja porodici posta jedinim izvorom za preživljavanje. Do tada su svi živjeli od mizerne kirije za sobu izdavanu podstanaru na uštrb ostalih i kriminalno male zarade koju je teško oboljela kćerka zarađivala izrađujući prekrasne vezove, danonoćnim bockanjem sitnom iglicom na tromilu i uz đerđef. Imali su malu baščicu uz kuću, gdje su uzgajali nešto zeleniša i prodavali ne utolivši s njim ni vlastitu požudu. Nije Adila mogla ni zamisliti da će nosti na sebi takav teret života, dok je odrastala uz sestre Subhiju, Halimu, Seniju, Biseru, i braću Hasana i Husniju, u porodičnom domu Hasana Hafiza Hasančevića i majke Hate, u Delića mahali. A slično su živjele i brojne druge porodice u provinciji, koja se nespremno našla na vjetrometini Istoka i Zapada, u graničnoj zoni različitih vjetrova i uticaja.

Lagodna vožnja u brodu Jugoslavija

Vremenom su se stariji podabirali, mlađi ženili, a djeca rađala i neviđeno brzo odrastala. Srpske familije su i dalje živjele na lovorikama davno prevaziđenog rata, ali nepresušnih privilegija. Kapalo je sa svih strana u pojate i slivalo se u džepove seljačića koji su odrastali na seoskim prelima, a onda se kao momci i punačke curice slivali u gradove, zauzimajući po ustaljenom sistemu najbolja radna mjesta u ustanovama i fabrikama. Njihovi djedovi i bake donirali su svaku njihovu želju. A želje su bile sve veće i raznovrsnije. Preko kumova i kumića završavali su škole i fakultete, zauzimali ključna radna mjesta od birtije do partije. Uz neviđene povlastice kupovali sve od pluga do najnovijih traktora i poljo-mašina, luksuznih automobila. Gradili kuće i vikendice, useljavali u besplatne državne stanove, ljetovali ljeti na moru, a zimi se banjali o trošku države. Sa preostalim parama kupovali su njemačke marke ili bilo koju stranu valutu. Sve to finansirala je Federacija, koliko je mogla i morala, a što nije potkalo davala je Republika, a kad i to nije bilo dostatno priskočili su srezovi, opštine i brojne druge institucije i asocijacije. Tako je sin borca iz antifašističkog rata četrdeset i neke postao veći borac od tate, a unuk je sve do 80-tih godina uz pomoć svjedoka dokazivao učešće u ratu, da zamjeni svjedoke kojih je bilo sve manje među živima. U opštinske budžete i fondove upumpavano je sve manje novca, a ispumpavano sve više. Sve te privilegije su postale toliko teško breme na plećima popularisane Jugoslavije, da se sama izvrnula da ležeći srče mutnu vodu života, već tada duboko zatrovanu galopirajućom inflacijom. A svima njima nije bilo dovoljno svo oružje sačuvano iz svih prethodnih ratova u sjenicima i pojatama, pa su pored poklona od ruske braće za blagdane i rođendane, za jubileje i godišnjice, davali i dobivali na poklon pištolje i kalešnjikove, nova oružja svih modela i dimenzija. Pištolji su postali omiljeni rođendanski dar novorođenčadi.

Darivala je dobra majka svoje vjerne sinove. A oni su oštrili noževe i spremali se.

Jugoslavija i Jugoslaveni brodili su svijetom u brodu Jugoslavija pronoseći slavu antifašizma i nesvrstanosti, budeći i oživljavajući nadu unesrećenim i potlačenim u bolje danas i sretnije sutra. Putnici u brodu postajali su sve nezadovoljniji, a vožnja sve nesigurnija.

Samo muslimani nisu ništa vidjeli

Kad je skončao Tito poletjeli su osiono da prigrabe sve ono drugo što do tada nisu znali i mogli. Poletjeli su na komšijske kuće i zemlje, a koga drugog već komšija muslimana. Samo muslimani nisu ništa vidjeli, a kada su nešto i primjetili, okretali bi glavu, praveći se da to i ne vide, i da ih se to uopšte ne tiče. U težnji za lagodnim životom brzo se zaboravljalo sve što je smetalo i nije valjalo.

A sve veći broj tih privilegovanih, osionih i gramižlivih okretao se i gledao tamo preko Drine, spreman da još čvršće prigrli svoju drugu majku, svoju državu. Nije to bila Jugoslavija, mada su je tako zvali. Bosnu ionako nisu smatrali državom. Bila je, onako, samo na karti, da nahrani oči, zadovolji apetite i ublaži nemire u dušama. Služila je kao vezivno tkivo tijela koje je bilo sve bolesnije, jer njihova jedina država bila je Srbija, kao što je Hrvatima bila Hrvatska, ali Bože sačuvaj, ne onakva kako su je drugi nacrtali, već ona sa obojenom historijskom podlogom iz udžbenika koje su sastavili akademici, Ilija Garašanin i drugi poslije njega.

Kakva, bolan, Bosna?! Bila je dobra dok su je muzli, a sada od nje tek treba praviti novo srpsko tkivo, bez primjesa. Turčin je predugo smrdio u tim krajevima i šepurio se. Došlo je vrijeme da se istamani, da mu se utre trag. Došlo je vrijeme da se okaje neokajana Kosovska bitka. Krv je vrela u žilama ideološki zatrovanih srpskih sinova i kćeri, u starom i mladom, u svakom ko se osjetio da pripada nebeskom narodu. Svako drugi je padao u nemilost i bio izdajnik. Uz uzavrlu krv Srbina rastao je i apetit Hrvata da prošire okućnicu, da se obaštine. I jedni i drugi kasnije će se okrenuti i onoj narodnoj “dva loša ubiše Miloša“, novom ambicioznom projektu iz arsenala informativne mašinerije, koja je decenijama harala ovim dobro kontrolisanim informativnim prostorima. A one druge, koji su pošteno mislili, vjerovali u zajednički život i suživot, niko nije bendo nizašto.

Težak život postao dio prošlosti

Zanesena sobom i svojom familijom majka sve to kao da nije vidjela. Njen ponos bio je njen sin, njena kćerka, njena unučad. Kako je vrijeme odmicalo porodica se širila. Oženio se stariji unuk, pa dobio djecu. Udala se unuka, pa i ona rodila. Oženio se drugi unuk, pa i on dobio djecu. Brojni unuci, praunuci, a u te sretne titovske godine dobi majka Adila i bijele pčele. Sreći nije bilo kraja. Težak život posta dio prošlosti, odgurnut u zaborav. Imali su svega što skromna duša može svojom umjerenom skromnošću poželjeti. I novu kuću, i novi auto, a uz to sve te silne televizore, mašine, kućanske aparate, u izgradnji vikendica na moru. Najmlađi unuk otvori mesnicu i proširi biznis, unoseći u njega svoj poseban i izazovan poslovni smisao.

Majka s kćerkom Naimom/Private album

Rasli su ljudi, rastao je i njihov grad. Nove zgrade, nove fasade, savremena infrastruktura. Trgovine pune robe i kupaca. Preko Une i Save novi mostovi obnavljali su i one oslabljene, od kojih je u ratu skovano i betonom zaliveno Bratstvo – Jedinstvo zbratimljenih naroda. Jeftina roba široke potrošnje dovlačita je iz Trsta, Graca, Bukurešta, hrana za bagatelu iz Mađarske, zlato iz Istambula. Šverc je cvijetao i postao najunosnijim biznisom. Privilegovani su čvrsto držali monopol u trgovini cigaretama i naftom. Otvarane trgovine za prodaju oružja. A šume su bespoštedno sječene i iza njih ostajele goleti. Naglo bogaćenje privilegovanih i favorizovanih društvenih struktura doživljavalo je novu trasformaciju.

Bogaćene bogatih trebalo je nove izvore i strategijske puteve. Našlo ih je u tajnom legalizovanju trgovine s oružjem. Skoro preko noći nikla su nova privatna preduzeća, startujući pretežno sa društvenim kapitalom, iako privatizacija zahtjevana državnom reformom u društvenom sektoru privrede, naprosto, nije išla. Ubrzo su se ta novoosnovana preduzeća pokazala vrlo kurentnim i sposobnim da ozbiljnije konkurišu društvenim firmama sa dugim iskustvom i tradicijom. A kako i nebi, kad su ih vodili dokazani režimski supovci, dugogodišnji špijuni koji su godinama živjeli kao hijene, prateći svaki šum i pokret, cinkajući svoj narod i svoje najbliže. Naravno, među tim novopečenim uvijek je bilo i “vjernih” muslimana, kojima je dodijeljen i njihov dio kolača.

A devedesetih godina, kada je iz Srbije lansirana i među svijetom raširena teza o ugroženosti Srba od strane ustaša i islamskog fundamentalizma, šverc devizama poprimio je neslućene razmjere. Brojni šverceri stajali su na isturenim prometnim mjestima, gdje je frekvencija ljudi bila najbrojnija i poturali pod nos svežnjeve novih banknota odštampanih u Srbiji, na kojima se nije ni boja pošteno osušila, uzimajući u zamjenu marke i dolare. Obavljali su to potpuno slobodno i neometano, kao da se radi o legalnoj trampi najobičnijim životnim potrepštinama. Naravno, jer to su radili za svoju novu državu, Veliku Srbiju. A sve veći broj onih koji su izgubili posao zbog neodazivanja na učestale mobilizacije, da bi mogao da se prehrani, mijenjao je devize čuvane godinama za crne dane, koji su došli brže nego im se iko mogao nadati. Mnogo vremena kasnije pošteni svijet će shvatiti da je njihovim devizama, uz njihov naivan blagoslov, kupljeno najubojitije oružje za najsuroviji rat na zalasku XX stoljeća.

Po matrici iz Karađorđeva

Težnje Srba da zadrže dominaciju na cijelom prostoru Jugoslavije nisu se mogle ostvariti. “Balvan revolucija”,

pokrenuta na području Kninske krajine, a potom bombardovanje Dubrovnika, trebalo je da mobiliše i pokrene neodlučne i posluži kao posljednja opomena neposlušnim, kao udarac o sto gvozdenom šakom srpskih generala iz armijskog vrha. Kad im se osmišljeno suprostavila i vješto izmigoljila Slovenija iz sve užarenijeg Jugoslovenskog pakla, shvatili su da je logično rješenje u kopromisu sa Ustašama, sa Hrvatskom. Bosnu su smatrali svojom babovinom, a ni Makedonija im nije bila upitna. Crna Gora je u njihovom kolu bezbrižno igrala svoj crnogorski “oro”. Silom, prijetnjom i gvozdenom strategijom trebalo je Hrvate spustiti na zemlju, prisiliti ih da se zadovolje dogovorenim između Miloševića i Tuđmana, kao dobrom kompenzacijom za nezavisnost koju dobivaju.

Sa otporom u Bosni, malo se računalo. Muslimanski narod je bio podijeljen, nenaoružan i u velikom broju još uvijek vjerovao starim isluženim parolama o jednakosti, bratstvu – jedinstvu, suverenitetu i nedjeljivosti. A Hrvati Bosne, u slučaju najgoreg, uzdali su se u rezervnu domovinu. Ipak, stranačka nadmetanja i sve otvorenije ispoljavanje nacionalizma, jasno su dali do znanja srpskom vrhu da sve ne ide kako oni žele, da su u Bosni još uvijek živi Bosanci i da klica nacionalne bošnjačke svijesti ima jakog upliva u širokim masama.

Više godina ranije, još od ranih sedamdesetih, Srbi su najzagriženije srpske sinove za kraće ili duže vrijeme povlačili iz svakodnevnog života, pod različitim motivima i izgovorima; ubrzano ih obučavali ratnim vještinama i vješto zamaskirane vraćali na neupadljive punktove i izmišljena radna mjesta. Tako su već tokom 80-tih godina imali razgranatu četničku strukturu, stasalu u školama tipa škole “kapetana Dragana”. Bili su to specijalci, koje će kasnije nazvati paravojnim formacijama. Istupanjem Slovenije i Hrvatske iz saveza Jugoslovenskih država četnički generali u vojnom vrhu Jugo- armade dobili su otvorenu priliku da izvuku iz anonimnosti svoje četničke formacije i neviđenim terorom uvedu javni srpski diktat i Evropi bezobrazno bace u lice snop spremljene fašističke ideologije. U svom surovom obračunu sa svim što nije srpsko i po srpskom ćejfu računali su (a u tome se nisu prevarili) na bezrezervnu podršku trajnih saveznika Rusa, Grka, ali i Engleza, Francuza i Rumuna.

Transformacija svijesti

Sredinom 89-te u malom bosanskom gradiću, gdje je živjela starica majka svoj bezbrižni život, počela se šepuriti, mještane provocirati i izazivati grupa četnika, tek nedavno okvalifikovna za svoj krvavi naum. Kroz samo nekoliko mjeseci bili su sve jači i brojniji. Bile su to privatne vojne formacije viđenijih dubičkih Srba, plaćene od strane Srbije. Nazvaše ih samoorganizovanim paravojnim formacijama. Kretali su se slobodno, sijali nevjericu, mržnju i strah među komšijama muslimanima i Hrvatima, izazivali verbalne sukobe i prijetili oružjem koje su nosili. Postali su strah i trepet. Kaljali su i blatili sve ono što je u ranijem životu činilo neku vrijednost. U svemu im je pogodovao veoma izražen i rastući srpski nacionalizam, kojim su brzo potirane sve razlike u ideologiji srpskih prvaka iz komunističke partije, nacionalističkih ili drugih struktura. Dijelom zbog toga, ubrzano se raspada Savez komunista, a nacionalističke stranke sve više dobivaju na popularnosti. Tako se kompletna svijest transformiše u nacionalističku. SDS, SDA, HDZ postaju predstavnici velikih skupina naroda, s tom razlikom što jedino u muslimanskom narodu, a znatno manje u drugim, još uvijek ima veliki broj vatrenih zagovornika zajedništva, koji se ne mire sa onim što se događa. Ustvari, pojednostavljeno rečeno: tada i kasnije, najveći broj muslimana otvoreno će zagovarati ostanak u Jugoslaviji kakva je bila, a Srbi i Hrvati će se listom okrenuti nacionalnim državama, koje bi se prostirale i na susjedstvo. Vremenom, teško je bilo naći Srbina koji nije za veliku Srbiju i koji ne smatra opravdanim Miloševićev gromoglasan poziv sa Gazimestana, prijeteće upućen 15.6.1989. godine pred milionskim auditorijem srpskom narodu.

Nanini unuci Rusmir i Sulejman

Nanin najstariji unuk Rusmir, na njegovu nesreću, bavio se novinarstvom. Od malih nogu volio je slikom i tekstom ilustrovati dođađaje i predstavljati ljudske sudbine, pa je postao dopisnikom više poznatih listova. Završio je Višu novinarsku školu u Beogradu i bio referent za informisanje u svojoj firmi. Kada se počelo kuhati pisao je, kritikovao, napadao. Otkrivao laži i rušio zablude. Ušao je u uže rukovodstvo SDA i kao takav brzo postao nepoželjan, meta za odstrel. Njegov stariji sin je upravo završavao školu MUP-a u Sisku, što je dodatno izazvalo četnički gnjev prema njemu i njegovoj porodici.

Drugi staričin unuk, mesar Sulejman, otac troje djece, u komšiluku i gradu stekao je ugled mladog marljivog i društvenog porodičnog građanina. Bio je rado viđen u svakom društvu, jer je volio da se druži i šali. Imao je prijatelje u svim krajevima i svim narodima. Bio je jedan od rijetkih mladih muslimana, koji je ispoljavao svoja vjerska osjećanja.Volio je petkom staviti na glavu crveni fes i otići na džuma namaz u džamiju. Milo je to bilo starici. I sama je, redovno, svakog dana klanjala pet vakata namaza i naveče učila Jasin svom čovjeku rahmetliji Sulji, koji je ostavi samu još prije 40 godina i preseli na Ahiret. Bilo joj je milo, ali se plašila, jer su se kroz komšiluk počele širiti ružne glasine o tome šta se sve događa muslimanskom narodu širom Bosne, ali i Jugoslavije.

Od sreće ostade samo gola kletva

Dok je gledala mrakom svojih očiju mrak jutra koje je svanjivalo, dok je osjećala cijev automata u rebrima, dok je ćutila na sebi krvožedni pogled i duboku bezrazložnu mržnju, shvatila je da je sve prošlo, da ova noć pa čak i ovo dolazeće jutro pripadaju prošlosti, životu koji se nikad vratiti neće. Pred njenim slijepim očima se ponovilo, po ko zna koji put, ukazivala slika njenog mrtvog unuka, za kojim je ostalo troje siročadi. Na zalasku te povampirene 89-te ubiše ga četnički zlotvori, pioniri Kapetana Dragana, cokulama svojih drvenih cipela. Skoliše ga njih četvorica na sred velikog gradskog trga, na oči brojnih očevidaca, gazili mu tijelo i glavu; udarali, lomili, mozak njegov nevini prosuli po ledenoj kaldrmi. Kad ga je vidjela mrtva, zgažena, krvava, zgnječena, sa pola glave, svega u krvi, pala je i plakala, plakala sa svakim svojim damarom, sa svakom žilom svoga krvotoka. A živci treperili, da popucaju i prsnu. Plakala je i isplakala svoje oči. Nakon nekoliko jutara njene oči su presušile, zgasnule, utrnule. U njenoj duši i njenim očima zavladao je totalni neprekidni mrak. Njemu su uzeli glavu, uzeli ga, a njoj očinji vid i sve ono što je nekad vidjela i u šta je vjerovala. Tješili je njena kćerka, njen sin, snahe, unučad, mnogobrojna rodbina. Tješili je, ne-utješili. Tuga je rasla, duboka duga, kao bezdan bez dna. Od tuge joj teško oboli kćerka. Od angine pektoris, srce se nadimalo, da prsne. Bolovala, patila, a nedugo po tom presahnu. Srce nije izdržalo, puče jadnici, od jada za najmlađim sinom Sulejmanom. Nije mogla, jadna, gledati njegovu siročad. Njih troje, jedno drugom do uha.

Četničkim cokulama četvorica četnika zgaziše tri života, ubiše majci unuka, ubiše joj kćerku i njen očinji vid. Više nikad neće moći vidjeti draga lica oko sebe, Unu sa svog balkona, ni komšinicu Rasimu kad prođe sokakom. Od njene beskrajne sreće ostade samo suha kletva, da klete zlotvore dok im se trag ne zatre. Dabogda i oni dočekali, vrlo brzo…daBogda…S tim ubistvom i ubistvima nevinih u Bjeljini, milicionera u Srebrenici, započe krvava bosanska drama, u kojoj će glavom platiti najbolji sinovi Bosne, samo zato što su rođeni kao Muslimani. Njihovi kaburi i sada opominju i prijete kao slijepe oči Majke, u ranom svitanju tog prohladnog kišnog mrtovskog jutra.

Šuma koraka na putevima beskraja

Na putu progona djeca i starci, goli i bosi…Nose svoje jade, strepnju sklupčanu u strah duboki, golemi. Stope na snijegu sa otiscima malih zaboravljenih ljudskih sudbina i šuma koraka u tužnom, jezivom mimohodu gradskim ulicama, kraj mrtvih i živih koji umiru. I starica, Majka, glave umotane u šarenu šamiju, sa svojih bremenitih devedeset godina i uspomenama koje pritišću i guše tugom neizlječivom. U jutru i njihovim suznim očima ugušen je neprospavani san svjetine i gurnut u snježno martovsko praskozorje da trune na bljuzgavici. Nikad i niko više neće sastaviti te stope, te korake na beskrajnim putevima koji se gube i nestaju u evropskim zabitima i bespuću dalekih kontinenata, sve tamo do Kanade i Novog Zelanda. Šuma umornih koraka na putevima beskraja.

U satima beznadne putanje, u danima, mjesecima i godinama nestajanja, nestaće oni sa istoka, zapada, sjevera i juga jedne gnječene i nagnječene Bosne. Nestajaće Dubičanci, Kostanjčani, Gradiščanci, Prijedorčani, Novljani, Kozarčani…gaženi vojničkom cokulom i četničkim opankom…ili će slivati svoje korake u rijeku sa tijesnim rukavcima do nekog krova pod kojim se može zanoćiti i nastaviti onaj nemirni, prekinuti san. Mnogi od njih nikad ga naći neće ni u dodiru novog, niti u svom izgubljenom optimizmu.

Štruca crnog kruha

Kao kad olujni vjetar puhne i odnese, pometeni su ljudi. Ko je preživio olujnu golgotu, torturu i logore čekao je negdje u Hrvatskoj ili susjednim državama štrucu crnog kruha i mjesto u pretrpanom skloništu da makar na trenutak odahne. Kako su dani prolazili nada u povratak se gubila i rađala, a onda se opet tanjila, blijedila i nestajala. Svaka nova vijest sa brojnih medija od brojnih mirotvoraca sa pažnjom je vagana i upoređivana sa drugačijom realnošću, trpana u “sretne zvijezde”, a kratko po tom završavala kao zvijezde repatice.

Evropa i Svijet bili su po strani. Zatvoreni u svom licemjerju nisu htjeli da vide kako sedma armija svijeta udara na goloruki narod, ni progne, ni pljačku, ni logore smrti, ni kolone izbjeglica dok im nisu zakucli na vrata. Bosna krvarila. Ljudi u njoj i izvan nje. Dva mjeseca je starica, Majka, pothranjivala svoju nadu u nekom sobičku stare zagrebačke četvrti, a onda gurnuta u nepoznatu daljinu da traži onaj sanjivi krov ili kabur da smiri svoje stare kosti.

Molba Allahu u zidovima samostana

Kada se našla u Njemačkoj, nekom Paderbornu za koji nikad čula nije, pred popovima ogrnutim crnim mantijama, ukrašenim bijelim okovratnicima, sa velikim krstom na uzici oko vrata, vjerovala je da sve to samo sanja. Gledala je i vjerovala da vidi, to što su joj govorili njeni saputnici, a njene slijepe oči utanjale u isušeno lice i nestajale deleko u dubokim mislima.

U zidovima samostana, na neudobno sklepanom drvenom krevetu, nahranjena i napojena crkvenom milostinjom, mogla je samo da čezne i sanja. U strepnji je vagala svoju slabašnu nadu da će progledati, makar samo kratko potvrditi ili odbaciti viziju nove sudbine, o kojoj su joj malo i nerado govorili. Vratiti se svojoj kući, u svoj krevet i sa balkona svoje sobe, ako ne vidjeti, makar osjetiti, čuti, šum unskih valova i miris proljetnih vrba sa riječnih obala. Stiskala je ljubomorno i skupljala zavežljaj nekih malih stvari, koje nikom ne služe, ni njoj ne trebaju, ali trebaju željenom povratku. Nikad se neće ogledati na to malo zeleno ogledalce u zavežljaju, nikad staviti skupocjeni prsten na natečene frgave prste pune reume, nikad pročitati sitno ispisane riječi njene stare hamajlije. Pa, ipak, ona će se vratiti…Možda i progledati, možda se vratiti u svoju Bosnu, kući svojoj…Udomita milosrđem manastira Colegium Salesianum u njemačkom gradu Paderbornu molila je Allaha dž.š. da na njih pogleda, a želja i vizija rasle su u njoj svih izbjegličkih godina dok je jedva čujno “Amen” izgovorano ispred obližnjeg oltara, a ona spokojno i sa zahvalnošću stavljala u usta zalogaje crkvene milostinje crkvenih dobrotvora.

Neizgovorena kletva

Sjedeći sama u krevetu, dok su drugi nekud po nekom poslu izlazili, pipala je oko sebe, dodirivala strop kreveta na sprat, koji joj je bio kao na glavi, željela se po ko zna koji put uvjeriti, gdje je to ona i zašto…Svih tih godina mislila je samo na povratak i za povratak živjela. Srbi, četnici, krvoloci, njeno dobro uživaju. Zločinom i na zločinu potvrđuju svoju snagu, na otetom sebi sreću dograđuju. Dobro se sjećala kako je bilo i poslije onog rata, poslije devestočetrnaeste, pa onog četrdeset prve, pa sada i ovog skorašnjeg, najnovijeg. U svakom su otimali, palili, ubijali. Rušili džamije, prisvajali zemlje i kuće. I ovoga puta njena zidanica zaklonjena krošnjom smreča i čempresa, njena zemlja s obe strane Une, na Egmeču, u Prvomajskoj, na Krivdića brdu, zarasli kaburi njenog oca, majke, kćerke i muža Sulje na Puhalskim mezarlucima, ostaše njenim nezasitnim komšijama, ostaše srpskoj pohlepi, na dušu njihovu i onih koji im dadoše pravo da otimaju i harče. Davno, prije stotinu pedeset godina, njen otac Hasan- Hafiz tamo, u Delića mahali, u Ćaršijskoj džamiji, u bijeloj hodžinskoj odori okupljao je svoj džemat i govorio kako se moramo uzajamno poštovati, slagati, voliti. Govorio da trebamo saburiti i praštati. Ono prije jesmo i nismo zaboravili. Jesmo i nismo oprostili. A kako zaboraviti i ovo danas, oprostiti ovo danas?!… Dokle praštati?…

Negdje, na Jasenovačkom spomeniku, pisalo je do boli ganutljivo, ali opominjuće, do ljutnje upozoravajuće, svijetu koji nije želio da čuje, vidi i čita i urazumi poruku stotina hiljada jasenovačkih žrtava “ Mrtvi živima oči otvaraju”. Povampireni Srbi, u hiru svoje oholosti, nisu htjeli da čitaju ni tuđu latinicu ni svoju ćirilicu, a oba pisma su bila i naša i njihova. Zatvarali su oči pred pjesničkom vizijom i sumanito, pred krmeljivim očima sanjive Evrope, pred nogama Svijeta, gazili sve ideale koje je čovjek ikad stvorio. Skriveni iza, za nas dvosmislenih, ali njima jasnih poruka Patrijarha Pavla, radili su nedužnom narodu sve ono što je Hitler svojim zlokobnim umom i istrebljivačkim mislima mogao da zamisli. A u nekim stvarima Hitler je za njih bio amater. Dok je o tome mislila, njene se oči ledile. Nije znala da mrzi, to se nije učilo u mektebu, to je nisu učili roditelji, to je nije učlila mahala u kojoj je rođena i odrastala…Morala bi da mrzi, ali za mržnju nije bilo mjsta u njenom srcu i duši…U njenom ukočenom pogledu, sa staračkih usana, kroz eter do nekih dalekih obala, visoko u nebo, širila se kletva…“Dabogda, vrlo brzo, dočekali!… Neće ni to vaše, još, dugo.” Pa ni to nije mogla da izgovori, i to je ostalo neizgovoreno, ali zaleđeno u dubokoj tami njenog pogleda.

Do svjetlosnih zraka iz manastirskog mraka

Čekala je starica majka u tom dobrotvornom njemačkom manastiru, čekao narod Bosne širom Evrope i svijeta. Kao u zatvoru sopstvenih misli, vlastite nemoći. Godine prolazile. Klimavi mir je u zimu 1995. zaustavio suludo uništenje jednog naroda, koji je osuđen što je druge vjere, o kojoj je tako malo znao i u kojoj je tako rijetko tražio utočište. Do dada nismo znali ni za Sunite ni za Šiite. Nismo krivili nikog što smo odrastali bez očeva, niti se žalili što su nam oduzeli imanja. Pili rakiju, jeli krmatinu, imena tuđa nadjevali. Pa ipak, smetao im je onaj nanin unuk Sulejman, što je nekad nosio fes i išao petkom u džamiju, pa ga dočekaše na glavnom dubičkom trgu i prosuše mu mozak udarajući ga drvenim klompama u glavu. Smetali im starci, mladići, djeca nekih drugih imena i druge vjere, pa ih porobiše, pobiše, u logore zatvoriše, protjeraše…A mogli su, da su bili samo malo stpljiviji, sačekati još samo koju godinu, pa bi ostvarili sve svoje zlokobne namjere, a ni prstom ne bi morali maknuti. Ali, jok, nisu…

Čekala starica, čekala.Tražila zračak svjetlosti u samostanskom mraku. Smrt odgađala do povrataka kućnom pragu. Punih pet godina podgrijavala nadu da će “svoje” još jednom vidjeti, još jednom imati i osjetiti. Ljubomorno skrivala, uz sebe stiskala, zavežljaj njenog povratka…A mrak njene sobe bio je sve gušći.

Postala majka nestrpljiva, i Nijemci nestrpljivi postali… Oduljilo se i nama i njima. Crkveni višestoljetni mir osvojio njen i naš nemir…Novi progoni Bošnjaka, sitih njemačkog kropmpira i njemačke socijale…Dojadilo svaka tri mjeseca produživati pravo na boravak, moliti i dramčiti pomoć u socijali i na pragovima humanitarnih organizacija, čekati na posao koji nismo mogli dobiti. Humane Njemce nije brinulo, nije ih se ticalo, kuda to idu njihovi dojučerešnji gosti. Znali su, svojoj kući, svakako ne. Još uvijek je bila daleko, u žičanoj ogradi. Ali već pet godina ih nose na svojoj grbači. Nek idu malo na druge prostore, u druge zemlje, gdje ponovo neće biti svoji na svome, ali će produžiti svoje trajanje. Važno je da odu. Tako su mislili mnogi Njemci, ali i brojni žitelji drugih euro – država. Pomogli smo im, spasili ih. Sada neka se sami vade.

Krvarila Bosna, krvarili Bošnjaci

A Bosna je dalje krvarila. Krvarila srca bošnjačka. Morala da ode, a nije imala i nije znala kuda. Voljom drugih, igrom sudbine, na petogodišnjicu svoga progona, morala je nepovratno daleko. Novi progon. Nakon intervjua u američkoj ambasadi, otvorio se put preko Atlantika, u zemlju Zelenih planina, malu američku državu Vermont, na sjeveroistoku američkog kontinenta. U nekom dobrom humanom srcu našla je svog novog sponzora i garancije za komad kruha i jastuk pod glavom, na kome će možda moći završiti svoj nezavršeni san. Nikad niko stariji, niko u devedeset petoj godini svoga bremenita života, nije preletio nepregledni duboki okean. Ona je morala. Onako pogurena, tri puta je ponavljala rendgentski snimak, da bi dobila putnu vizu. Ni rentgen nije mogao da je prihvati. A željela je samo kući, u svoju sobu, na svoj krevet. Da stane mirno pored svog širokog prozora i osluškuje dobronamjerne korake kako primiču, promiču, odmiču. Željela je da čuje poznati zvonki glas komšinice Alije, prošeta do smokve prenesene nekad davno iz ćabinskih smokvika, osluhne tajnovite poruke Une, pa da umre. Ali sudbine su neumoljive, kao i ljudska sila, mržnja i zloba.

Njen posljednji let

Kad su polijetali sa Frankfurtskog aerodroma put Njujorka pouzdano je znala da je to njen posljednji put. Šutjela je i strpljivo podnosila tu novu varljivu igru sa njenim godinama, sa njenom neizlječivom žudnjom. Na njujorškom aerodromu satima je ležala među torbama i koferima, pored sanjivih umornih putnika, osluškivala glasove koji su promicali, na jeziku koji nije razumjela, a ni dobro čula. Bila je već duboka noć kad su malim avionom poletjeli put Burlingtona, u kojem ih je čekala hladna kiša, koja je samo nakratrko vratila sjećanje na onu martovsku, sa unskih obala, u kojoj je zauvjek ostao njen duboki oproštajni uzdah.

Bećirevići u Americi/Private album

I opet novi početak. Sve strano i tuđe, toliko daleko od onog što je potajno željela i priželjkivala. Svi ti dobri ljudi oko nje, koji su joj ljubazno prilazili i ugađali, kao da su pripadali nekim drugim svjetovima van njenog razuma i domašaja. Uz nju je bio njen sin, snaha, unuk i unuka, znani i neznani prijatelji puni pažnje i tolerancije. Ali oni su joj trebali dok je njena nada mogla da se pothranjuje barem u viziji, dok je mogla predočiti obrise svoje izgubljene sreće, a sada kad je to sve od nje nepovratno daleko, i samo življenje gubi smisao. Do sada je bila korisna i upotrebiva, uprkos godinama i nemoći. Vrijedila je kao pojam i smisao, kao vrijednost dometa, kao duhovna veza jake moralne podloge. U njoj je živjelo oličenje Tolstojevog “Hoda po mukama” začeto devestotih i uvedeno u početna poglavlja nastupajućeg novog stoljeća, jezikom povampirena fašizma. Život koji počinje borbom i ratom i završava borbom i ratom, na civilizacijskom nivou ravnom podsmijehu koji graniči s ironijom, nije ništa drugo već rat protiv rata, koji sebe može samo glasno izraziti.

Bosanska muslimanka u svojoj stotoj godini gurnuta u američka prostranstva, izvaljena kao gorostasno stoljetno bosansko stablo, dok ćorava Evropa uvodi jedinstvenu valutu i slavi 1998-tu, izdiže svoju pobunu više nego ikad iko protiv svakog rata, protiv ovog koji Srbi hitlerovskim manirima, na očigled sviju vode, šenluče i iz njega izvlače koristi, nimalo zabrinuti što će svoje hirove platiti i hiljadama svojih života. A sve čega se mogla i željela sjetiti ova žena, potiskujući bol koja joj je nanesena, ostalo je u njoj protkano komšinskom ljubavlju i pažnjom koja ih je držala zajedno, dok su ljudi bili ljudi. Sa tom pažnjom obasipani, sa njom odrastalili, svi ti komšiski Srbi, otuđiše se od ljubavi i tolerancije i prikloniše mržnji i oružju, ubijanju nemoćnih bez razloga i povoda. Sve što u Bosni sada nešto vrijedi je samo uspomena na ono što je bilo dobro u prošlosti. Sve drugo je iskaljano, srušeno, krvlju nevinih uprskano. Gradovi bosanski ćame u samoći jednoumlja, srušeni, skrhani, puni nekih ljudi uvučenih u sebe i kuće koje ne odišu toplinom porodična doma. U nekim drugim područjima, gdje se vratiše domaći i doseliše brojni prognani beskućnici, gradovi dobiše poseban žamor kao surogat besposlenih po ulicama i kućnim pragovima, sa brojnim bifeima i kafanama zaklonjenim dimom i lošom muzikom, od radoznalih pogleda i ušiju. Svaki od ta dva oblika dobi svoj sumnjičavi matematički predznak, kakav još nije izražen u poznatim matematičkim udžbenicima. Samo rijeke nastaviše svoj sumorni tok kroz planinske kanjone i bosanske ravnice, u potrazi za mostovima što sa njih u zrak poletješe i djecom svojom koja se svijetom dalekim razmiliše.

Vjera u međunarodne snage, u plave šljemove različitih imena, u brojne evropske i svjetske posrednike, u Evropu i svijet, izblijedi i iščeznu, kao plavetnilo neba u jesenje predvečerje. Osta samo varljivo iščekivanje najavljeno u Dejtonu i podgrijavano lakomislenim izjavama, u kome ima svega osim povratka sviju u svoje.

Nekad, u nekom budućem vremenu, istoričari i statističari će utvrditi da se milion od dva miliona raseljenih i protjeranih Bošnjaka ne vrati kući, a političari će suhoparne brojke dopuniti svijetu prihvatljivim komentarom da nisu htjeli, a mogli su. Samo svi oni zaboraviše, ili ne htjedoše više da znaju, da je ona bosanska bukva bila velika i zdrava, impozantno izazovna, dok se u nju ne useli onaj sićušni crv, da je truli i rastače.

Novi život u dalekoj Americi, u državi Vermont, u gradu Burlingtonu, rastakao je stogodišnje stablo starice, Majke, dobroćudne Bošnjakinje, koja radije prihvati da umre za svoju Bosnu, nego je ostaviti u zaboravu. Agonija njene žudnje za smrtnim snom trajala je svega tri mjeseca. Dok je umirala, na njenim usnama se mješalo jedinstveno obraćanje ljudima i Bogu, kroz učenje Kuranskih ajeta i dozivanje svega što je znala i voljela. A samo tri dana prije, po prvi put u svom dugom životu, nagovjestila je da odlazi, da umire. Njene riječi pratilo je višesatno graktanje neke sitne crne ptice, koja se zloslutno, već danima, spuštala na obližnje drvo. Mrzili smo njene zlokobne poruke, jer smo ne samo pretpostavljali već znali, šta mogu da znače. Znali smo, ali ne i vjerovali, da tako spokojno i mirno može otići, nestati, umrijeti jedna prekaljena, hrabra žena, koja je u vječitim iskušenjima života zaboravila na godine i bolesti. Bosanski granit otkinuo se od granitnih bosanskih hiljadugodišnjih stijena i otkidaće se, odlamati dalje, u različitim dijelovima svijeta, uz tresak i gromoglasnu jeku.

Kad samo jedno ljudsko lice polivaju suze, puno je. Kad suze liju milionske mase, tužno je. Kad je tužan jedan narod i svijet će osjetiti dubinu tuge, makar kroz besane noći i dane duge, u godine druge.

Majčin zov

Sate i sate miješala se sa radarskim eterima staričina poruka, njen Z O V, te prohladne oktobarske večeri 1998. godine, u Burlingtonu. Zvala je mrtve i žive da sjedine svoje znanje, da oporavljaju i ozdrave ljudski duh; da osnaže zdrava čula, osjećaje, da vrate izgubljeni moral i snagu ljudskom dostojanstvu. Njen zov je poruka Bosni i poruka Bosne, poruka svima, a prije svega onima koji misle i vjeruju da se svako drvo može presaditi, pa i onda kada ga crvi rastaču. Možda se i može prenijeti drvo, ali se ne može prenijeti šuma. Pa, kad se i šuma prenese, ne mogu se prenijeti rijeke, naročito ne rijeke bez njihovih mostova, onih Unskih i onih Mostarskih. Pa kad se i rijeke prenesu, ostaju gradovi, ostaju planine i mora, ostaju mjesec i sunce da traže izgubljene zatrpane u rudničkoj jalovini, jamama i blatu ljudske sramote i zlobe.

A zar ima veće sramote za Evropu i Svijet, da starica, Majka, Žena, u svojim stotim godinama mora u svijet progonstva, da traži svoje nestale i izgubljene, da čeka koru kruha tuđe mislosti na tuđem kućnom pragu, da zove, proklinje i opominje?! Zar ima veće sramote za Evropu i Svijet da neko u ime njegovog morala prenosi njene kosti u grobnicu kojoj njeno tijelo ne pripada, u grobnicu za koju mjesta nema, ni spomena živih nema?!

Neka svijet i Evropa ćute, neka slute. Ako nisu čuli zov ove Bosanke, ove majke, neće čuti ni zov svojih majki, neće saznati poruke sa njihovih umirućih usana, neće saznati ono što je valjalo ili nije valjalo jučer, u ime onog što dolazi već danas, ili će doći sutra…

U mojim ušima odvanja daleki zov. Učenje pomiješano s porukom, u molitvi, koja se struji u eteru. Možda sve uši ovoga svijeta i nisu gluve???…

Oktobra 5.1998. na groblju Winooski, u Burlingtonu, ukopana je Adila Bećirević, stara 96 godina. Rođena u Bosni, u Bosni živjela i za Bosnom, od tuge, preminula. Nije ona došla u Ameriku tražiti zlato, niti bolji život od onog koji je u Bosni živjela. Istjerana iz svog kreveta, otjerana sa svog kućnog praga, protjerana iz Bosne mržnjom povampirenog srpskog fašizma. To treba znati Amerika. To mora saznati svijet. Fašizam nije samo mali bezazleni crv u bosanskoj hiljadugodišnjoj bukvi. To je fantom koji ne dolazi iz svemira, već iz našeg komšiluka. Fantom koji se rađa u nama i među nama. Samo sa nama ne umire, već ostaje kao pošast, zaraza, prijetnja svakom djetetu koje se rađa, svakom čovjeku koji se rodio, svakom vremenu koje je došlo ili će doći.

Burlington, Oktobra 1998.g. Zijad Bećirević

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Visit us on Facebook