Bh. državljanka Envera Suljić, koja je rođena i odrasla u Travniku, posljednjih godina, tačnije od 2014. godine, živi u Bakuu, glavnom gradu Azerbejdžana, koji je udaljen 400 kilometara od regije Nagorno-Karabakh u kojoj se trenutno odvijaju sukobi.
Nakon završetka studija međunarodnih odnosa u Sarajevu, odlazi u Azerbejdžan. Trenutno radi u jezičkoj školi kao akademska direktorica i nastavnik engleskog i italijanskog jezika. Za N1 je ispričala, kakva je situacija u gradu u kojem se nalazi, ali i u cijeloj državi.
“Baku nije blizu ni jednog fronta, tako da je situacija u gradu mirna. Od nedjelje naveče na snagu je stupio policijski čas kojim se kretanje građana zabranjuje od 21 do 06. Ovo naravno donosi dodatne poteškoće u normalnom funkcionisanju jednog grada i ljudi, ali to je jedina mjera koja je trenutno na snazi”, rekla je Suljić.
Proširenje sukoba i na ostale gradove?
Ono što ne doprinosi osjećaju sigurnosti, tvrdi ona, jeste činjenica da su sve društvene mreže blokirane od subote ujutro, te da je tim otežana bilo kakva komunikacija.
“Iskreno govoreći, plašila sam se jer nisam imala dovoljno informacija za bilo kakav plan, upravo zbog tog otežanog protoka informacija, kao i zbog činjenice da je ovo uspavani konflikt i da se nikad ne zna kada će se nešto desiti i koliko će trajati. Međutim, danas sam imala telefonski razgovor sa BiH ambasadorom u Ankari koji je nadležan i za Azerbejdžan, te se osjećam malo mirnije znajući da ću biti na vrijeme obaviještena ukoliko se stanje pogorša, kao i to da bih imala pomoć prilikom napuštanja zemlje ako to bude potrebno”, navodi ona.
S obzirom na to da je Baku udaljen 400 km konfliktne zone, Suljić je mišljenja, da nema nikakvih naznaka da će se konflikt proširiti do glavnog grada, što nažalost, kaže, nije nemoguća opcija.
Prema njenim saznanjima u Azerbejdžanu, osim nje, nema više bh. državljana.
“Moj krug poznanika u Bakuu je dosta širok i upoznala sam nekoliko državljana Srbije, Hrvatske, Crne Gore, i ostalih država regiona, ali ne i BiH”, kaže Suljić.
Objašnjavajući stanje u gradu, Suljić ističe, da se prije ovog posljednjeg sukoba situacija polahko vraćala u normalu, nakon što su usljed COVID-19 pandemije bili u jako dugom striktnom karantinu.
“Nije se osjećala nikakva napetost jer obični ljudi nisu ništa znali. Sada, nakon početka sukoba, saznajemo da je Američka ambasada svoje uposlenike i državljanine sa prebivalištem u Azerbejdžanu već u četvrtak obavijestila da izbjegavaju napuštanje Absheron zone (regije koja pokriva Baku i par manjih susjednih mjesta). Ovaj, kao i svaki drugi i prijašnji sukob tokom posljednjih godina, se desio odjednom i iznenada”, rekla je.
Približavajući nam stanje u Azerbejdžanu, izdvojila je sukob koji se desio u julu ove godine, kada su armenske snage napale grad Tovuz koji se nalazi izvan teritorije Nagorno-Karabaha, i u tom napadu su poginula tri azerbejdžanska oficira.
“Pretpostavlja se da je ovaj napad bio i pokušaj armenske vlade da odvuče pažnju svojih građana od loše reakcije na COVID-19 pandemiju, što nije daleko od istine jer obje strane koriste konflikt za političke ciljeve koji su daleko od pokušaja zaustavljanja rata i ratnog stanja u pomenutoj oblasti. U Bakuu su održani protesti odmah nakon napada, i oko 30.000 ljudi je izašlo na ulice zahtjevajući od vlade da se krene u rat protiv Armenije i da se zauvijek riješi pitanje Nagorno-Karbaha”, priča Suljić.
ako su se protesti desili usred pandemije, vlada Azerbejdžana nije reagovala na te zahtjeve, kaže Suljć, tako da se taj obračun ‘završio’ samo na tome.
Sada, kaže ona, nije još uvijek jasno ko je počeo rat, jer obje strane tvrde da je to uradila ona druga strana.
“Zvuči poznato, zar ne? To cijelu ovu situaciju čini donekle tragikomičnom, barem za mene kao državljanku BiH. Ono što jeste poznato, i što mediji u Azerbejdžanu tvrde, jeste da su azerbejdžanske snage vratile 10 (prve informacije su govorile sedam) naselja koja su bili pod armenskom kontrolom, te da napreduju i dalje. Broj žrtava sa obje strane raste i uključuje naravno i civile. Mediji u Azerbejdžanu su objavili i spisak civilnih žrtava, među kojima je i dvoje djece. Takođe, azerbejdžanske vijesti javljaju da armenske snage napadaju i područja izvan Nagorno-Karabah regije, područja koja su trenutno na teritoriji Azerbejdžana i izvan okupiranih dijelova”, priča za N1 Suljić.
Međunarodna zajednica sjedi
Teško je donijeti bilo kakvu informisanu odluku, jer, tvrdi, vijesti u državi su subjektivne i fokusirane na podršku i veličanje Azerbejdžana, a situacija je ista i u Armeniji.
Ono što je zanimljivo spomenuti, jeste da u obrazovnom sistemu Azerbejdžana postoji predmet koji se zove ‘Historija Nagorno-Karabaha’ tokom kojeg se uči samo historija te regije, kako bi se osjećaj vlasništva prenio i na mlađe generacije.
“Većina stanovnika bez obzira na status, obrazovanje ili bilo koju drugu klasifikaciju, uvijek je spremna da ide i brani Nagorno-Karabah. Moje društvene mreže su pune slika i postova koji skreću pažnju međunarodne zajednice na činjenicu da je Armenija okupirala 20 posto azerbejdžanske teritorije te da krši UN rezolucije koje zahtjevaju povlačenje sa teritorije Azerbejdžana”, navodi ona.
Smatra da se cijela ova situacija neće završiti tako lako, niti brzo. Povlačeći paralelu sa ratom u BiH 90-ih, kaže, lahko je vidjeti da će međunarodna zajednica sjediti i savjetovati da se prekinu sukobi sve dok broj žrtava ne počne da drastično raste i doseže hiljade, što se već desilo 90-ih.
Ono što je posebno strašno u ovom sukobu, navodi ona, jesu i interesi i konstantno prisustvo Turske i Rusije koje već godinama pokušavaju da održe kontrolu nad regijom i državama u regiji.
“Ukoliko se jedna javno uključi u konflikt ovaj put, i druga će učiniti isto, a to će samo produžiti agoniju i ratno stanje”, rekla je.
Mišljenja je da se završetak ovog konflikta može desiti mirnim putem samo ako obje strane sjednu sa stvarnom otvorenošću ka budućnosti i spremnošću da se ne vagaju prošle pobjede, napadi i porazi.
“Ovo je naravno utopijsko rješenje na kojem bi trebalo da se radi godinama počevši od juče, i uključujući više mladih ljudi koji žele da vide svoju zemlju kako napreduje, a ne da se vraća starim svađama. Naravno, Azerbejdžan (kao i BiH) je dugi niz godina bio pod različitim okupatorima, tako da je nekadašnja snaga i teritorijalna ujedinjenost davno nestala, i potrebno je da prođe više od ovih 30-ak godina nezavisnosti da bi se ista vratila na nivo na kojem možemo da pričamo o dugotrajnom miru i stabilnosti”, naglašava naša sagovornica.
Trenutno nema plan napuštati grad. Ambasada BiH u Ankari je u kontaktu sa njom i oni se slažu sa ovom odlukom, jer, kako kaže, nadaju se da će se i ova eskalacija brzo smiriti.
AUTOR:Berina Bahtanović/ N1
