Slobodan Čobo Janjuš, legendarni golman sarajevskih rivala Željezničara i Sarajeva, došao je iz Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevo, a jutros je bio gost u emsiji Novi dan.
U Sarajevu se neće zadržati dugo, već naredne sedmice putuje nazad u Sjedinjene Američke Države.
“Bit ću do sljedeće srijede, imam nekih obaveza koje želim da završim, a onda se vraćam jer me čekaju nove obaveze u Americi. Ja mogu da živim na kraju svijeta, u Parizu, Londonu, New Yorku, Las Vegasu, ali Sarajevo je uvijek prisutno u meni. Kada se probudim ujutro uvijek pomislim na Sarajevo, na raju, jer čitav život sam proveo ovdje, prohodao ovdje, na Grbavici, ostvario karijeru na Grbavici i jednostavno Sarajevo se voli, a voli se i Bosna i Hercegovina”, kaže Janjuš na početku razgovora za N1.
Janjuš je u svojoj karijeri nosio dres oba sarajevska velikana.
“Ja sam počeo karijeru u Želji, a prešao sam i u Sarajevo. Drago mi je što sam bio u Sarajevu na Koševu, gdje sam proveo četiri predivne godine. To se ne može zaboraviti. Za ljubav je potrebno dvoje, u Sarajevu postoje dva kluba, Željo i Sarajevo i oni se vole. Nije bila potrebna hrabrost za takvu odluku. Ja kad sam prešao u Vojvodinu nije mi odgovarala ni klima, ni ravnica, jer sam ja odrastao u Sarajevu koje je okruženo planinama. To je broj jedan, broj dva, mentalitet ljudi je drugačiji. Ipak smo mi Sarajlije, po meni, vrlo dobri ljudi. U ono vrijeme i Splićani i Beograđani i Zagrepčani, svi su dolazili u Sarajevo na doček Nove godine, jer mi imamo dušu kao ljudi i Bosanci su uvijek bili dobri ljudi”, ističe Janjuš i dodaje:
“Imam dosta prijatelja i Amerikanaca i naših ljudi. Amerikanci su hladni kao i Nijemci, nije to-to. Ja kada putujem, na aerodromu, puno me ljudi zagledaju. Amerikanac kada vam priđe i pita vas ‘odakle ste’, on hoće sve da zna o vama, isto kao da radi u policiji.”
Gdje se igra bolji fudbal?
“Amerikanci su bili na dva Svjetska prvenstva među prvih osam ekipa. Amerikanci imaju mentalitet Nijemaca, vrlo su uporni, vrlo odgovorni i to im donosi rezultate. Fudbal je već dostigao svoj nivo u Americi, stadionu su puni u MLS ligi. U Americi je na prvom mjestu bejzbol, košarka, američki fudbal, hokej i tek onda dođe na red ‘soccer’. Oni su doveli Beckhama, Ibrahimovića i podigli su na svoj način ‘soccer’ na veći nivo. Veće interesovanje publike, svi hoće da vide igrače poput Ibrahimovića i Beckhama”, kaže Janjuš.
Koliko se sada sve vrti oko novca u fudbalu?
“Fudbal je postao industrija, izgubila se draž koja je bila. Prije se igrao fudbal za ljudske oči, ja kada sam bio na golu najsretniji sam bio kada je publika bila zadovoljna sa mnom. Onda znam da sam bio dobar. Kada te publika naruži onda znaj da si kriv. Kada ste akter na jednoj utakmici, nešto čujete s tribina, a nešto ne, ali ne smijete da obraćate pažnju na to. Najvažnija je koncentracija u igri. Svako voli da ga neko pohvali, a niko ne voli da vas neko ruži”, dodaje Janjuš.
Koliko pratite fudbal u Bosni i Hercegovini?
“Prije smo imali kvalitetniji fudbal. Zašto danas nema kvaliteta? Nema ga ni u BiH, ni u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji… Nema ga nigdje. Zato što svi mladi talenti koji su dobri igrači brzo odlaze, a ostaje prosjek i onda se ne dovode kvalitetne zamjene. Ne znam gdje bih svrstao Premijer ligu kada se govori o onom vremenu kada se fudbal igrao u Jugoslaviji. Do 28. godine se nije moglo otići. Daj Bože da sam rođen u ovom vremenu, da sam mogao otići sa 17-18 godina. Da su Džajić i Sušić rođeni u ovo vrijeme, sa onom kvalitetom, sto puta bi bili veći transferi”, objašnjava Janjuš.
Janjuš je kao izuzetno mlad stao na gol Željezničara.
“Prvu utakmicu za prvi tim Želje sam branio kada sam imao 14 i po godina. Bio sam najsretniji, to je jedan san koji može samo dječak da doživi. Moj razvoj je bio brz. Možda je bolje da sam krenuo sa 22 godine, možda bi to sve bilo drugačije. Ovako mlad, za godinu dana sam napravio ime, popularnost. Tek sada vidim da je to greška. Da sam malo kasnije krenuo možda bi bilo bolje”, kaže Janjuš i dodaje:
“U onom vremenu igrači nisu imali menadžere, sada oni vode računa, tim koji pregovara i prate, toga u onom vrmenu nije bilo. U to vrijeme su dolazili treneri i direktori na utakmice da pogledaju igrače. Ronaldo i Messi su dvije mašine fudbalske. Ima kvalitetnih i mladih igrača, stalno se stvaraju.”
Kako izgleda jedan dan treninga u Americi?
“Kada sam bio u Tampa Bay Mutinyju, radio sam s golmanima. Zamislite, to je bila 2000. godina. I ja sam stao u jednom momentu na gol, a tu je Carlos Valderrama, Mamdou Diallo…, svjetski igrači. Pola sata su oni šutirali i nisu mi mogli postići pogodak. I onda je menadžer u jednom momentu rekao: ‘Hajde da registrujemo Janjuša’, ali sam rekao: ‘Ne, 50 godina, dosta je više’. O tome se priča u Americi još uvijek”, kaže Janjuš.
Ko je danas najbolji golman na svijetu?
“Ja bih izdvojio Neuera. Dokazao je na SP u Brazilu i nakon toga. Momak koji zna da igra. Golman mora da osjeća igru, da zna da igra, kada da krene, kada da izađe. Nijedan trener na svijetu ne može da kaže šta će da radi golman na golu, jer ja odlučujem u jednoj sekudni šta ću da uradim”, dodaje Janjuš.
N1
