Piše: Sead Hambiralović
U znak zahvalnosti na toplom dočeku u Kotoru, strašne 1992.., piše u posveti romana. Otkud ja tamo? Nakon što sam jedva izvukao živu glavu iz oslobodjenog/okupiranog Zvornika, javili prijatelji da me u njihovoj renomiranoj izdavačkoj kući u Budvi „čeka“ posao na projektu „Ko je ko u Crnoj Gori“. Nije se mogla izbjeći „ona“ pruga do Bara- nemal da me u gluho doba noći „skinu“. Kada sam ugledao plavo more osjećao se „onako“, kao da sam aterirao s Marsa. I pod jedan, prvo posjeta Šarićaaa…
SUSRET PRIJATELJA: „…Dočekali su me sa radošću. Malo je bilo popodne za priču. Predložili su da kod njih ostanem, pa ujutro natrag.
Na prvi pogled su izgledali sretni.
– Šta veliš, umetniče? – Jelica će i pokazuje svoje slike.
Oboje slikaju. To je već iznenađenje.
– Pa ovo nije šala! – uzviknuo sam sasvim iskreno.
Možda sam malo pretjerao. Ali, nije to bilo ni naivno. Počeci drugih bili su mnogo nevještiji. Boje su im pune vatre i to mi se dopalo. Možda su slike nastale ranije.
U to sam bio siguran kad smo ujutro pili kahvu. Primijetio sam sjene na njihovim licima. Kao da nisu bili oni od juče. Nisam razumio, spominjali su neku daleku zemlju. I ako je na prvi pogled u njihovom toplom domu izgledalo sve u redu, ništa više nije bilo u redu…“ („Bijeli cvijet iznad puta“, S.H.)
„PATENT“ ŠEĆERENJA KAHVE: Biće da me probudio njihov prigušen razgovor i spominjanje Južne Afrike. Znači badava što je Omer Šarić tehnički direktor „Rivijere“. Pošto je postao „neko“ u Crnoj Gori, naravno da sam planirao „metnuti“ u knjigu. Ali nakon tri dana valjalo je bježati iz Budve! I, opet onom strašnom prugom, i opet nemal ne skidoše u gluho doba… Mnogo godina kasnije doznaću da su (i) oni morali dići sidro. I, koje koicidencije: u Bergen ili će biti Örebro- iz Sarajeva stigao faks- traže biografiju da me „metnu“ u knjigu „Ko je ko u Bosni i Hercegovini“, op. a. Omeru se ne dade u CG, pa i ne mora žaliti.
Sve minulo vrijeme bio sam u uvjerenju da su na „južnom šarafu“. Kad, nedavno, vijest da su nakon nevjerovatne golgote skrasili u Beču i da je Omer u „Henkelu“ potvrdio svoje stručne kvalitete. I, ovdje stati- ni slučajno viber, niti skajp! Gdje bude zgodnije- Beč ili Tuzla (Zvornik) trebaće nekoliko dana da se svede priča. Posebno vezano sa Tvornicu glinice „Birač“. Medju onima s kojima sam dobro saradjivalo. Bio je veoma pismen, i od velike pomoći u Novinskom savjetu. „Klikeraš“ prve lige i nakon 28 godina nanovo isprobati njegov „patent“ kako zašećeriti šolju kahve, a ne muti telva…
OMEROV BRAT: Hehe, imam i ja moje „patente“ DaBudeBolje- izmedju ostalog „u zdravom tijelu zdrav duh“. I neku svoju dnevnu rutinu. Oazu Tuzle- Banju gdje srećem slične i neobične. Prije nego stignem, zastanem s ovim, onim- baš volim s ljudima razgovarati! S lijeva, u blizini Pivnice, ako je na zastakljenom balkonu, mahnem Amiru Kačaporu, mome „savjetniku“ za pitanja „privatnih“ pomirenja. Pod obavezno izmijenim pokoju sa vlasnicima cuka. Svaki put zahvalno nasmiješe kada „pohvalim“ ljubimce, ili ponešto oko pedigrea. Haman u meni vide „eksperta“ a sve zahvaljujući Idi koja je veterinar.
Jednom učinilo da sam na klupi spazio „Posljednju ljubav Hasana Kaimije“ (to je već literatura), malo podalje, Hasiba Šarića. Omerov stariji brat, koji je, takodje, veoma zanimljive priče. Onomad bio direktor Elektromontaže, dobacio i do Libije. Karijeru završio u tz. Elektrodistribuciji. I nakon što, uz ostalo, pročita o snahi i burazu, neka vidi kako će knjigu dobaciti u Beč .
P.S. A imam golemu „mahanu“ kada me nešto ponese, pa i ta Banja. Tri ideje motaju da još više uljepša- pa ako htjednu.
——————-
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje. Prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK, povremeno portal Oslobodjenje Moja BiH i šalje na oko 90 mail adresa.
