U Bosni je vodila klasičan način života koji joj je, kako kaže, ulijevao sigurnost, predvidivost i stabilnost. Ramajana Mabita igrom slučaja ima indijsko ime i afričko prezime, ali je rođena Bosanka i Hercegovka iz Kaknja. Životni putevi odveli su je dalje od rodnog mjesta, pa je trećinu života provela u inostranstvu.
– U BiH sam išla u školu, studirala, imala stabilan posao, svoj krug prijatelja i mjesta gdje sam izlazila. Bila sam okružena rodbinom, poznatom kulturom, tradicijom i praznicima, a sa ljudima sam se sporazumijevala na svom jeziku, prisjeća se naša današnja sagovornica.
Od trenutka kada je napustila BiH, njen život obilježen je čestim selidbama, mijenjanjem kuća, zemalja, kontinenata, prijatelja i kultura.
– Sušta je suprotnost kada iz zone stabilnosti prelazite u zonu nepoznatog. Međutim, taj život omogućava skroz druge stvari koje nije moguće doživjeti ako čitav život živite na istom mjestu. Najprije me oplemenjuje i nadograđuje kao osobu, širi moje vidike i daje mi bogato i raznovrsno iskustvo koje se ne može platiti novcem, ali isto tako zahtijeva veliku fleksibilnost, visok prag tolerancije te sposobnost adaptacije na novu životnu sredinu i konstantno vas stavlja pred nove izazove, tvrdi Mabita.
ANTANANARIVO
Do sada je živjela u šest zemalja, od kojih je šesta Madagaskar. Čuveni “osmi kontinent” kako ga zovu, na kojem je 90% biljaka i 70% životinja endemsko. Zemlji lemura i baobaba, te zemlji Trećeg svijeta i jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Kaže da joj je prva pomisao pri dolasku na Madagaskar bila “ovo je skroz drugi svijet“. Danas već drugu godinu živi u njegovom glavnom gradu Antananarivu. Naime, tamo ju je odvela poslovna prilika koja se ukazala njenom mužu.
Ističe da glavni grad Madagaskara nije jedan od gradova iz snova za život. Međutim, “ostatak Madagaskara čini zemlju jednom od ljepših na svijetu”.
– Kada sam tek došla ovdje, ljudi su mi govorili da je najgore što ću na Madagaskaru vidjeti njegov glavni grad, dok je ostatak zemlje apsolutni raj. Antananarivo je veoma haotičan grad, nigdje ne možete ići pješke. S druge strane, sa florom i faunom koja postoji samo ovdje, te nestvarnim i netaknutim prirodnom ljepotama koje oduzimaju dah, Madagaskar mi je veoma prirastao srcu, rekla je Ramajana, koja za sebe kaže da je veliki zaljubljenik u ovu predivnu zemlju.
“MORA, MORA”
Životni moto na Madagaskaru glasi “mora, mora”, što u prevodu znači “polako, polako”. Tako je Ramajana opisala njihovu svakodnevnicu.
– Ritam života ovdje je potpuno drugačiji od onoga u Evropi, sve je mnogo usporenije. Kašnjenje je normalna stvar i niko se ne ljuti zbog toga. Svakodnevnica je dosta predvidiva, jako je opuštena i bez ikakvih iznenađenja, govori naša sagovornica.
Nekima je teško navići se na drugačiju sredinu, dok se drugi lako uklope. Činjenica je da živjeti u Africi znači proći određenu fazu adaptacije, kako fizički, psihički, logistički, tako i kulturološki. Pitali smo Ramajanu kako je izgledalo njeno prihvatanje novih okolnosti.
– Da biste bili sretni u ovakvoj zemlji, vrlo važno je shvatiti da ne možete preslikati život na koji ste navikli. Neophodno je preorijentisati se na drugačiji način života i uvijek ostati fokusiran na ono što imate, a ne na ono što nemate. Činjenica je da vam ovdje fali sloboda kretanja, ali zato postoji vozač koji vas vozi gdje god želite. Morate biti oprezni sa vodom i sirovom hranom, malarijom i drugim bolestima, ali ako poštujete pravila, nećete imati problema. Nema kulturnog života, pozorišta, izložbi, ali stalno dobivate pozive na privatne zabave, rekla je Ramajana, ističući kako je životni standard stanovništva ove zemlje nizak.
– Njihova prosječna plata je mizerna i iznosi oko 100 KM mjesečno. Za sve osnovne potrebe moraju se svakodnevno snalaziti. Maglaši jedu čitav život tri puta na dan rižu u ogromnim porcijama. Riža je najjeftinija i daje im najviše energije potrebne za obavljanje teških fizičkih poslova, otkriva naša današnja sagovornica.
PANDEMIJA
U jeku pandemije koronavirusa u svijetu, život na Madagaskaru se odvija relativno normalno, uz obavezu nošenja maski.
– Najnormalnije možemo izlaziti u restorane, klubove, družiti se, sve radnje i škole su otvorene za sada. Na početku pandemije ljudi su se šalili da će se koronavirus zaraziti kada dođe na tlo Madagaskara, a moje mišljenje je da su ti ljudi donekle u pravu. Ovdje se živi u puno gorim virusima, infekcijama, bolestima, epidemijama, kao što su kuga, malarija, denga groznica, hronična pothranjenost, tako da je koronavirus samo jedna bolest u nizu, priča Mabita.
ISHRANA
Na Madagaskaru riža se smatra glavnim jelom i jede se i sa pastom i krompirom. Postoji više od 50 vrsta banana.
– Vremenom riža dosadi, međutim ono što vam u ovoj zemlji nikako ne može dosaditi je preukusno tropsko voće: mangostin, šećerna jabuka, volovsko srce, kineski liči, tamarind, papaja, mango i mnogo drugog voća kojem ni sama ne znam ime. Moje prvo jelo na Madagaskaru je bilo upravo domaće jelo pod nazivom romazava. Meni je bilo vrlo ukusno, jer se radi o nekoj vrsti variva sa mesom i lokalnim zeljem koje liči na blitvu i servira se uz rižu. To jelo bi definitivno moglo proći i u Bosni, istakla je Ramajana.
BOSNIAN GIRL IN MADAGASCAR
Ramajana Mabita pokrenula je Instagram stranicu Bosnian_ girl_in_madagascar s ciljem da ovu zemlju približi kako Bosancima tako i ljudima širom svijeta.
– Nažalost, koga god sam na Madagaskaru pitala za BiH – niko nikad nije čuo, osim onog malog broja dobrostojećih ljudi što putuju po Evropi. Međutim oni ne znaju ni za većinu drugih zemalja. Uglavnom se susreću sa Francuzima i svi stranci su za njih Francuzi, odnosno “vazah”, što u prevodu znači “stranac”. Svi smo mi za njih vazah, rekla je Ramajana za Moja BiH.
LAMIA SELIMOVIĆ
