Regija

 KRAPINA MJESTO KOJE KRIJE MNOGE TAJNE

 KRAPINA MJESTO KOJE KRIJE MNOGE TAJNE

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

                                                                              (Posvećeno Marku, Peku, Niku i Milici Božović)

U sklopu predstavljanja sela koja se prostiru na južnim padinama Lovćenskog masiva, sa mojim prijateljem Nikom Duletićem, ovog ranog jutra (petak) 24. 06. 2022. dok su nas prvi zraci sunca milovali po licu odlučismo da posjetimo selo Krapina. Ovo mjesto krije Soldatsku pećinu, rijeku Drenovišticu, Velji Potok, Miljevu jamu ali i priče gorštaka koje su duboko utkane između uvala, stijena i živih voda ovog prelijepog sela sakrivenog od ostatka civilizacije. Selo Krapina se nalazi  na pet kilometara od Budve, kada se krene putem od Maina ka selu Podostrog, dok nam se osmjehuju Kolovijerske strane u daljini kao čuvari.  Vozimo se uskim asvaltnim putem pored koga rastu brojni borovi, čempresi, primorska makija. Naši sagovornici ovog prilično toplog junskog jutra su Niko (Savov) Božović dugogodišnji čuvar šuma i planine Veliko i Malo Konjsko i njegov sinovac Gojko (Markov) Božović poznati ugostitelj, i neimar koji je selu Krapina, dao dušu i utkao niti svojih predaka u kamenu, maslini, smokvi, lozi i pođekojoj gorkoj suzi otrgnutoj od života. Ka sakrivenom dragulju civilizacije selu Krapina vode i brojni planinarski putevi i staze sa područja Stanjevića, Lovćena i Boke. Dočekaše nas Niko i Gojko Božović toplo, svesrdno ljucki u etno selu i restoranu Krapina, dok se oko nas čuje razgovor brojnih gostiju na stranim jezicima, žamor đece a pastrmke se plahovito igraju u hladnim podlovćenskim vodama (bazenima) kojima su vile Lovćena darovale ovo selo. Niko se prvo pozdravi sa svojim školskim drugom i imenjakom Duletićem sa kojim je dijelio školsku klupu.  Niko Božović, pripada onim starim gorštacima čije naborano lice i težačke ruke ali i oči pune iskričavog sjaja i topline nam govore o godinama koje su ostavile trag. Blagorodnog osmjeha  sa pogledom uprtim ka Stanjevićima i Lovćenu govori nam o svom odrastanju, životu, borbama, elanu, roditeljima porodici. Dok Gojko Božović, sa punim poštovanjem sluša strica on predstavlja spoj moderne i savremene Crne Gore preduzimljiv i ambiciozan: ,,Svjetovi se sudaraju ” rekli bi pisci i putopisci dok ja između ta dva svijeta bilježim jednu od naljepših i najdragocjenih priča za geneneracije koje su pred nama.

 Niko (Savov) Božovića rođen je 1946. godine o svom ocu, odrastanju i životu govori nam sljedeće:  ,,Otac mi Savo bio je ljudska i moralna gromada ovih prostora, bavili smo se stočarstvom i poljoprivredom sijali smo pšenicu i kukuruz. Čuvale su se koze kao i  ovce. U stadima smo imali između 60 i 70 ovaca zimovali smo ovđe u Krapinu a izdizali smo na Stanjeviće đe je naša sačuvana stara kuća. Majka Stane izrodila je nas četvoro djece:Milicu, Marka, Peka i mene. Majka je bila rodom Zec  iz Zečeva sela šćer  Marka (Savova) Zeca. A otac mi je isto bio sestrić Mitra Savova (Zeca) koji je imao šest sinova i tri šćeri. Živjeli smo na relaciji Stanjevići-Krapina pola godine u Stanjeviće pola godine u  Krapinu. Živjeli smo svi zajedno osnovnu školu smo završili u Donjim Poborima. Sve seoske i poljske radove smo kao đeca radili brali drva prodavali pomagali u stočarstvu. Mučan je to život bio sa puno odricanja, bez ikakvih privilegija sve se sticalo svojim radom a radni dan je trajao od zore do mraka. ” Dok ispija gutljaj domaće loze Niko nam nastavlja svoju priču sa sjetom o majci prvoj riječi svakog Crnogorca kada progovori: ,,Majka  Stane je bila velika domaćica podizala je nas đecu i radila na imanje se ocem i redovno pazarila (išla na pazare da proda proizvode). Najviše je išla na pazar u Budvu i na Cetinje, a na pazar se nosila salata, luk petrusin, sir. Naš domaći sir bio je sa planine izuzetno kvalitetan. Po 30 kg sira se nosilo na pazare jer smo držali krave buše i od 50 do 80 ovaca a poslije kada su se upitomile koze bilo je do 80 koza. I Niko i Stane su dočekali duboku starost.”

      VEZANOST ZA PLANINU VELIKO KONJSKO I PODLOVČENSKA SELA

 Posle malog predaha nastavlja sa sjetom da Niko priča: ,, Kada smo stasali Marko je pošao da radi na poljoprivredno dobro na ekonomiju u Mrčevo polje Peko se zaposlio u ugostiteljstvu u tadašnji ,,Avala Budva” a ja sam počeo da izučavam stolarski zanat u sklopu komunalnog preduzeća.  Sestra Milica bila je naš ponos i naša uzdanica posvetila je čitav svoj život roditeljima i nije se udavala. Kasnije sam otišao u vojsku 1966 . godine a vratio sam se 1967. zaposlivši se u komunalno preduzeće Budva kao šumar radno mjesto na relaciji Veliko Konjsko-Stanjevići. Sa Stanjevića sam konjem putovao svaki dan trebalo mi je sat vremena od Stanjevića do Velikog Konjskog. Dok sam jahao konja gledao sam manastir Stanjeviće tu drevnu rezidenciju Petrovića, ali i Crnogorsko primorje bio sam izuzetno posvećen poslu hitar i brz sa puno energije i elana. Dok sam putovao ka svetoj planini Crnogoraca (Lovćenu) uvjek sam u duši nosio i dio istorije ovog kraja, one istorije satkane pored prađedovskog ognjišta na kom su odrasle brojne generacije.  Na Veliko i Malo Konjsko sam pratio stanje šuma  da ne bude nelegalne sječe pošto je to sada najljepši rezervat bukovih sastojina na Lovćenu. Sezona sječe drva bila je od avgusta do prvih snjegova.  Kazne su bile rigorozne za prekršioce, nije se smjelo brati sem sa dozvolom. Šumu sam čuvao od sječe i požara kao da je bila lično moja svojina. Pmtim velike kiše, grad, snijeg i opasne  magle na Velikom Konsjkom koje su bile jezive.  Ako je bio loš dan nisam išao na posao, međutim često je nevrijeme znalo da me zatekne na samoj planini tada sam se zajedno sa konjem sklanjao u dvije obližnje pećine na Velikom Konjskom i čekao sam da prođe nevrijeme.  Imao sam dobre odnose i lijepu saradnju sa stanovnicima Bjeloša, Očinića  Cetinja. Konjsko se kosilo to jest morali ste da licitirate da bi dobili mogućnost da kosite na njemu  i sami znate da je to 100 rala zemlje pamtim po 10 kosaca koji su kosili istovremeno na mobu. Sijeno se odatle tovarilo i ćeralo na konje. Bukva sa Konjskog se izvozila brodovima u Italiju za preradu u celulozu. Pošumljavanje je bilo obavezno i tadašnje šumsko gazdinstvo Cetinje je redovno pošumljavalo brojna područja. Sa mnogima sa prostora podlovćenskih sela postao sam kućni prijatelj i imamo brojna kumstva i prijateljstva koja i dan danas njegujemo i čuvamo.  Na Veliko Konjsko sam bio šumar od 1973-1992.” Taj period moga života ma koliko da je bio težak na svoj način nosio je u sebi i draž. ” 

,,Donji Pobori su izgonili da ja pamtim do 85 volova na Veliko Konjsko vodopoji su bili Ošnja lokva (koja je nažalost sada urušena i koju bi trebalo očistiti i zaštiti) i Koritnica, so se volovima davala jednom sedmično nekada su išli po jedan nekada po dvojica, trojica iz Donjih Pobora da daju so. Ja sam nadgedao sve to ali i često ih zamijenio da dam so volovima. Ljudi su imali svoju riječ nijesu bili laskavi kao danas sve se radilo sa mobama prašenje kukuruza, sijeno se kosilo isto sa mobama i na konjima se ćeralo do kuće. Kao mladog čovjeka ispunjavalo me druženje i prijateljstvo sa seljanima i komšijama, priče starih znali smo da sjedimo u selo i slušali smo lijepe priče u zimskom periodu kada su bile i igranke. Odlazili smo u Zečevo selo i tu smo se kupili i igrali do kasno u noć bilo je posluženja sa malo pića a dolazili su iz drugih sela na kolo i to iz Lapčića, Duletića, Stanišića itd. Krapina me i danas vuče i Stanjevići, stalni potok Drenovštica to jest Velji potok. Izvorskih voda je uvjek bio kada smo išli u školu u Zečevo selo koliko su potoci i bili jaki otac nas je sačekivao da nas sa jedne strane potoka prebaci na drugi kako nas bujica nebi odnijela. Naša porodica je kasnije napravila most kako bi smo lakše prelazili sa jedne na drugu stranu. Ja i Dušan (Ilijin) Pribilović smo pored samog manastira Stanjevići obnovili izvor Studenac. Kada smo napravili kuću u Budvu naselje Dubovica tada nam je život postao lakši. Šume su naše nacionalno blago ako sačuvamo i obnovimo naše šume sačuvaćemo i sve podlovćenske izvore. Voda je uvjek bila zlato za Krapinu ali i za brojna druga podlovćenska sela.” O svojim prijateljskim i kumovskim vezama sa stanovnicima podlovćenskih sela Niko nam nastavlja priču: ,, Malo ko da nije imao kumstvo iz podlovćenskih sela a idući na pazar na Cetinje velika su se poznastva stekla kada smo u teškim sniježnim, olujnim, i kišovitim vremenima sklanljale su se naše majke mučenice u njihove kuće i to im ne smijemo nikada zaboraviti. Mijenjali smo na Majstore, Očiniće, Bjeloše i Cetinje sjemensku krtolu kako bi se dobra sjemena sačuvala. U našim selima je bilo dosta dobrog vina koje smo mijenjali za krompir sa ovim selima. Sa Očinića su dolazili kod nas da bi uzeli vina za slavu. Kada smo na Stanjeviče boravili najbliđže nam je bilo izaći na Majstore. ”

                         BORBA ZA NAPREDAK ZAVIČAJA

O Krapni Niko nastavlja svoju priču: ,,Zime su u Krapinu bile blage najviše sjeverni vjetar i jugo. Snjegova u Krapinu nije bilo. Brat mi Peko je uzgajao je ribu pastrmku u malu jažu od mlina.  Mlin u selu  smo obnovili  i sačuvali ja i Dušan (Ilijin) Pribilović prekrili smo krov ali je zemljotres iz 1979. godine poremetio sve naše planove. Riba pastrmka je prodavata na Cetinje, Budva i  u Vračar u Herceg Novom mala je to bila količina ribe i gotovo neisplativa, svaka dnevnica zarađena je sa velikom mukom. Rodni kraj treba čuvati paziti i posvetiti mu se. Život na selu je težak život ali u tome ima pomalo zadovoljstva i mnogo više mira. Mnogo mi je drago da je moj sinovac Gojko nastavio našu porodičnu tradiciju da nije njegove preduzimljivosti i aktivnosti skoro bi se zaboravila ljepota Krapine. Krapina je biliža od Gornjih i Donjih Pobora Budvi. Išli smo za Budvu putem Krapina-Učikalo-Podostrog-niz Tolinjak pored manastiru Maine mainskom ulicom do Staroga  grada pet kilometara. Put je probijen za Krapinu prije zemljotresa  a najviše smo ga mi mještani probili sami na ćuskiju. Na tom putu sam po mnojoj evidenciji ostavio 138 dnevnica što izgleda nemoguće danas. Struju smo doveli 1967-1968 septenbra mjeseca iz Podkošljuna. U Krapini je bilo devet domaćinstava, što ja pamtim kasnije su neke porodice otišle kao kolonisti. Prezimena u Krapini su: Božovići, Pribilovići i Vuletići.  Ja i  supruga mi Anica smo zajedno i složno do današnjeg dana provodimo naše penzionerske dane u miru.  Iz svog bogatog životnog iskustva rekao bih da čuvam sva lijepa sjećanja na ovaj prostor, ljude, vremena i običaje. Kako sam stariji toliko u sebi nosim sve više lijepih uspomena. Znam da većina mladih nikada neće proći ni poći stazama kojima smo mi gazili, ali treba da znaju da je ovaj kamen, vode, gore izgrađivao mentalitet nas i da smo zbog tih osobina uvjek bili i humanji, ljuckiji i plemenitiji a toga nam danas najviše hvali. Prirodna oštroumnost krasi sve ljude sa ovih prostora. Moji svetionici Krapina-Stanjevići-Lovćen-Cetinje i Budva su moji orijentiri i danas kada gazim sedamdeset petu godinu ta magija opčinjenosti vas sve više vuče ka rodnom kraju kolijevci i zavičaju.” Sa sjetom i uzdahom završi svoj razgovor sa nama ova plemenita duša gorštaka isklesanog od Krapinskih stijena i voda. 

Toponimi sela Krapina: Maslinjak, Suvodo, Radovina, Lazine, Soldatska pećina, Ponjež do, Bijele trave, Trebasjevica, Miljeva jama.

               SJEĆANJE NA DJETINJSTVO GOJKA BOŽOVIĆA

Gojko Božović rođen je  1965. godine na Cetinju kao i većina Pobora i sa ponosom ističe tu činjenicu-znači mu. Širok osmjeh ove dobričine i topla dobrodošlica i prema nama ali i prema svakom strancu sa kojim se ljubazno pozdravio tog dana govori o njegovom stavu, harizmi i profesionalizmu koji ga i krasi i prati u životu. U sklopu etno sela i restorana Krapina svaki kutak ima svoju priču od vinove loze, maslina, lijepo uređenih voćnjaka smokve, trešnje, zasada sa domaćim proizvodima, ribnjaka, slika, fotografija, potreta, starih karata, ručno klesanog kamena i stvarima koje su krasila stara domaćinstva na ovim prostorima. O sebi svom odrastanju djetinsjstvu dok nas poslužuje kao pravi domaćin počinje svoju priču: ,,Majka mi Velika Simonova rodom je od Brajića iz Pobora. Često sam boravio u svoju ujčevinu kod babe mare  koja je bila odiva Pribilovića sa Učikala ispod Ostroga. Otac Marko je rođen 1941. godine odrastao je u Krapinu kasnije je radio u ,,Dubrovački podrum” u Budvi u Starom gradu a kasnije u ,,Južni Jadran” umro je vrlo mlad sa svega 58. godina.  Majka Velika je izrodila pored mene i brata Sava i  sestru Dragicu. Ja imam sina i tri šćeri: Marko, Jovana, Marija i Ivana. Brat mi Savo se bavi ugostiteljstvom ima svoj restoran ,,Barka” a sestra Dragica je udata za Krivokapića i ima četvoro đece radi u ,,Mediteran reklame” a ja sam ostao posvećen turizmu i ugostiteljstvu. Život je velika borba u kojoj morate istrajati sve bure i oluje koje vas prate u životu su prolazne. Još od ranog djetinjstva sam želio da uspijem u poslu koji radim. Završio sam Srednju turističku i specijalizovanu turističku školu u Norič-Engleska, za animaciju i organizaciju zabavnih aktivnosti turista. Dok sam boravio u Velikoj Britaniji naučio sam pored jezika i  što znači odgovornost prema poslu i pozivu. Za Budvu smo se odselili kada sam napunio sedam godina, ali intresantna je priča kada smo vikendima dolazili u Krapinu do Učikala sam plakao što napuštam društvo da ne igram fudbal na Rozine a kada smo se vraćali do Učikala sam plakao što napuštam đeda Sava. Đed mi je bio sve i svja svaki trenutak smo provodili sa njim čuvali stoku kao đeca jarad, jagnjad i nikada nije bilo dosadno uvjek je bilo puno lijepe priče a on je djelovao produhovljeno. I danas nakon 57 godina života nema dana da nešto ne radim ili kada razgovaram sa narodom da mi u mislima ne dolaze njegove životne mudrosti. Pamtim jednu intresantnu epizodu iz djetinjstva. Kada je zemljotres pogodio pogodio Krapinu brzo smo ja i druga unučad sa đedom izašli u dvorište ispred kuće i đed je rekao: ,,Držite se za tu šljivu vidim da je zemljotres pogodio jako susjedna sela odoh na pomoć njima u nevolji.” Uze sjekiru preko ramena i pravo u pomoć drugima ugroženim iako je i naša stara kuća doživjela brojna oštećenja u tom periodu ali na svu sreću nije bilo stradalih kod nas. To je primjer humanosti i požrtvovanja ne samo njega nego i svih drugih seljana iz tog vremena. ”

                            POČETAK RADA U TURIZMU

 Kao mladog me pokojni otac zaposlio kao svi očevi tadašnje generacije počeo sam da radim sa 14 godina na plažu Mogren, da snadbijevamo pićem dva restorana na Mogren tovarilo se u barku u Stari grad pa na Pizanu kapetan barke je bio Tonko Jurić i nakon toga smo istovarivali i nosili preko plaže. A šef plaže Mogren bio je Gojko (Jovov) Zec brat od ujaka mog oca ali nisam imao nikakvih privilegija jer me ćerao više nego druge na čemu mu vječna hvala jer sam shvatio što znači odgovornost prema poslu. Kasnije sam radio na suncobranima (to je bilo postepeno napredovanje).  U kasnijim godinama sam počeo već ozbiljnije da se bavim turizmom i da imam svoj pogled na turizam. Bio sam jedan od najboljih vodiča na nivou Jugoslavije kao i najbolji animator 1987. godine a radio sam u tada prestižnu i elitnu ,, Budvansku Rivijeru” kao animator na njemačkom i engleskom jeziku a bavio sam se privatno skijanjem na vodi padobranom i ekstremnim sportovima na vodi. Imao sma sreću da radim sa najboljim turističkim radnicima među kojima mi je posebno drag  Branko-Diki Kažanegra sa kojim sam proveo više od petnaest godina aktivnog rada i uz njega izgradio svoj profesionalni angažman. Osnovao sam na Zavali između Bećića i Budve od jednog kamenjara na macu i ćuskiju napravio jedno kultno mjesto tada ekstravagantnog imena ,,Tanga bič” đe su dolazili mnogobrojni gosti danas je tu nažalost beton. Što je intresantno u turizmu Budve svi uposleni koji su bili vezani poslom za turizam su bili omladina  i mještani Pobora, Maina, Brajića Paštrovića i drugi koji su imali izuzetno uspješne karijere.

                             KRAPINA MOJ SVETIONIK 

Dok pravimo predah u razgovoru Gojko Božović nas odvodi u razgledanje njegovog etno sela i restorana  Krapina sa svakim korakom i metrom zastaje vam dah od ljepote prirode, izvora, uređenih u kamenoj osnovi bašti a mi se krećemo prema jakim izvorima dok Gojko nastavlja svoj razgovor: ,,U želji da afirmišem sve potencijale turizma osnovao sam turističku agenciju ,,Montenegro Holideys” koja je među prvim turističkim agencijama u Crnoj Gori počela da se bavi aktivnim turizmom i turizmom u prirodi i to: pješačke ture, kanjoni, zdrava ishrana, istorijsko-religijski turizam jednom riječju aktivini turizam koji je naslonjen na prirodu i istoriju. Pošto sam po prirodi aktivan možda i previše zbog okolnosti morao sma da napustim turizam u gradu i prešao sam na aktivni turizam u prirodi a ljubav prema Krapini me sve jače vukla. Zapravo Krapina je moj svetionik i svetionik mojih predaka koji me uvjek obasjavao u olujnim i nemirnim burama i vremenima koje prate svakog od nas u životu. Došao sma na ideju da nešto korisno uradim za Krapinu mada na samim počecima nisam ni tu bio ozbiljno shvaćen čak sam i bio ispraćem sa podsmjehom, to je sudbina svih vizionara. Kada sam krenuo sa svojim poslom nije bilo asvaltnog puta. Krenuo sma da pravim ribnjake vođem pokušajima moga strica Peka u proizvodnji pastrmke. U prvoj godini proizveo sam rekordnih 12 tona pastrmke.  Kako je posao postao neisplativ sveo sam te potrebe proizvodnje samo za svoj restoran. Prošao je asvalt na postojeći put to je dobilo drugu dimenziju napravljen je etno restoran u planu je etno selo sa orginalnih 20 etno kuća kakve su bile u Božoviće i Pribiloviče u Krapinu. Valjalo bi povezati jedan kilometar puta koliko nedostaje do Lastve što bi omogućilo još bolju povezanost sa Krapinom. Krapina je kroz moju turističku viziju i valorizaciju dobila jednu sasvim novu i drugu dimenziju. Omladina se vraća u Krapinu svojim ognjištima i korijenima. Podignute su četri nove kuće tu u Pribiloviće nadam se da će Krapina postati jedno kultno mjesto okupljanja nas Krapinaša  i naravno biti valorizovana na pravi način u turističkoj privredi. Ja ću dok sam živ nastaviti borbu da se  ovaj po mnogo čemu jedinstveni dragulj turizma ne bude devastiran i uništen već da mu sačuvam kompletnu ambijentalnu cjelinu u što vjerujem imam razumijevanje od mojih Pribilovića i Božovića. ”

          STRANCI ODUŠEVLJENI ETNO SELOM-KRAPINA

 Nakon obilaska izvora idemo do starih kuća Božovića koje sakrivaju svoje dragulje a to su: podrumi, konobe, izbe, sve svoltano na kamenu, stara u kamenu urađena pećnica za hleb i meso možda jedinstvena u očuvanosti u ovim krajevima, stari drveni kašun u kome se čuvala pšenica, raž, žito, brojni stari alati, itd. O gostima etno sela restorana Krapina, Božović nastavlja: Većinom su gosti sa inostranih tržišta Evrope.  Današnje društvene mreže puno u tome pomažu mogu da se pohvalim da sam među deset najboljih u Crnoj Gori na prestižnom sajtu ,,Triper Vajzer.” Pedest posto su gosti koji vole prirodu, pješačke ture, džip safari, kanjoning. Rijeka Drenvoštica ima jedan od ljepših kanjona u Crnoj Gori koji polako postaje da bude atrakcija za naše turiste. U gastronmiji se nude domaći proizvodi krap, jegulja, domaci poborski pršut, sir, domaći hleb, maslinovo ulje sve se otkupljuje iz okoline. Sir je od Martinovića koji izdižu na Lovćen pršut Poborski domaći imam svoju baštu bogatu povrćem imam svoj vinograd sa 300 čokota loze kao i preko 200 korijena zasađenih maslina a imamo 100 korijena starih maslina. ” Dok vrijedni turistički poslenici spremaju ručak da nas ugoste, prelistavam knjigu utisaka koja je puna pohvala na račun samog etno sela i restorana Krapina. Razmišljanja sam da su zaista vile sa Lovćena vjekovima sakrivale ovo mjesto da bi u ljepotama Krapine uživale, kako u izvorima i vodama tako i u prelijepoj vegetaciji a tu nedaleko je i Soldatska pećina koja je bila spas za brojne vojnike od Mletačke Republike i Venecije pa do II Svjetskog rata o čemu je sačuvana i drevna legenda. Uloga opštine Budva u promociji etno sela Krapina mora da je veća i značajnija kako bi ovaj sakriveni dragulj južnih padina Lovćena, Kolovijerskih strana i Stanjevića bio dostupan za sve one koji žele da uživaju u bogatoj gastronomskoj ponudi ovog sela. 

Ručak je pripremljen naš ljubazni domaćin Božović nas poziva da zajedno ručamo da pokaže tradicionalno gostoprimstvo kako će te rijetko gdje sresti. Iskren da budem nikada ukusniju ali ni veću pastrmku ali ni salatu nisam okusio kao tog dana uz vrući hleb tek pripremljen ispod sača. Dok uživamo u ovim prijatnim trenucima Gojko Božović sumira crtice iz svog dosadašnjeg života pa kaže:

,,U mojim godinama sam mišljena da je život sličan krugu ili je čak krug što nam život svaki dan  i dokazuje. Svi ljudi gdje god otišli na bilo koju stranu i kraj planete se kad tad vraćaju zovu svog ognjišta i svoga zavičaja. Moja Krapina je i moj život. Srećan sam što moja đeca to prepoznaju pomažu mi u turizmu. Marko je u Austriji radi za NVO, Jovana je šesta godina medicine u Beogradu Marija, turistički menadžer, baviće se turizmom,  a Ivana još razmišlja jer je namlađa. Imam podršku punu od Supruge Nataše koja je odiva Krunića iz Zete. Pravilo dočeka turista mojih gostiju ali prijatelja nijesam ja izmislio nego moji preci da su dobro došli od prijatelja do putnika namjernika a pošto smo u turizmu ni tu ne treba puno izmišljati, dočekati ga kao prijatelja u kuću raširenih ruka i dobre volje i taj gost će se ponovo vratiti ne samo u Krapinu i Božoviće već i u našu jedinu Crnu Goru. Stranci su uvjek oduševljeni da provedu jedan dio odmora ovdje. Priroda nam je darovala i jedan vodopad kada su najveće budvanske žege gosti imaju mogućnost da se okupaju u prirodni bazen i vodu koja ne ptelazi 17 stepeni. Sve moje aktivnosti se mogu ptratiti na stranici ,,Etno-Krapina”, i ,,Montenegro Holideys” kako sam već pomenuo.”

Sumirah brojne lijepe utiske sa Nikom Duletićem o Niku i Gojku Božoviću, kako nas je dočekao tako nas je i  toplo ispratio velikog osmjeha i raširenih ruka. Ponekad se zapitam koliko malo znamo o nama samima i koliko malo znamo o ovakvim gorštacima, neimarima i mjestima koja imaju svoju dušu a Krapina je ima. Sa željom da ovaj dragulj bude dio reprezentativne ponude Budve (koja mora dati punu podršku Krapini) i Crne Gore nastavih svoj put ka Cetinju, čeka me da sve ovo pripremim za knjigu jer ovo nije obična priča ovo je istorija jednog vremena zapisana u genima onih koji su gradili kamen i vode a vode i kamen gradili njih i njihove živote na ovim prostorima.

Smjerokazi za planinarske staze prema Krapini i drugim selima na Južnim padinama Lovćena/B.P.
Izvor u ljutom (klesanom) kamenu krša u Krapini/B.P.
Stric i sinovac Niko i Gojko Božović u etno selu-restoranu Krapina/ B.P.
Sa lijeva na desno Gojko i Niko Božović i Niko Duletić na Veljem Potoku/ B.P.

Related posts

UDIK: Godišnjica zločina u Štrpcima

Editor

Fatima Mehović: Bijelo Polje i Priština zauvijek u srcu

Editor

Godišnjica genocida u Srebrenici: Dubrovnik se sjeća, bacali ljiljane u more

BHD Info Desk Administrator

Leave a Comment