Dvadesetdvodišnja Maida Džumhur od septembra 2019. godine živi i studira u turskom gradu Izmiru. Kad završi studij sestrinstva, ne planira se vratiti u Livno u kome žive njeni roditelji koji joj puno nedostaju.
– Rođena sam u Mostaru 1. jula 2000. godine. Pošto je moj otac dobio posao na granici u Livnu, svi smo se preselili u taj grad. Nakon završene četiri godine srednje škole za medicinskog tehničara, odlučila sam da nastavim svoje školovanje u Izmiru. Ovdje studiram sestrinstvo, jer je to nešto što volim i što želim da radim, kaže Maida Džumhur.
POČETAK JE BIO TEŽAK
KAKAV JE BIO VAŠ POČETAK U IZMIRU?
– Dolaskom u Izmir prvi put sam se odvojila od roditelja na duži period. Bilo mi je teško napustiti Bosnu i Hercegovinu, svoje mjesto, kuću i svoj narod. Kad sam došla ovdje, smatrala sam da smo kulturno bliski, ali nismo. Turci i mi mnogo se razlikujemo po ponašanju, po načinu razmišljanja, po poštovanju, po pogledima na život, po svemu. U početku sam imala problem jer nisam znala turski jezik, a i Turci ne znaju engleski, tako da sam se teško sporazumijevala s njima. Bilo je teško da se sporazumijevam i sa cimerkama. Posebno jer smo dolazile iz različitih kultura i imale različit pogled na život.
Srećom, već u prvoj godini upoznala sam Fatimu, kolegicu iz Bosne koja je ovdje duže i koja mi je, posebno u početku bila velika podrška. Pomogala mi je u svemu, a posebno pri popunjavanju neophodne papirologije koju sam morala obavljati. Kad god mi je šta trebalo, Fatima je bila uz mene. Nakon prve godine, krenula je pandemija koronavirusa, nastava se odvijala online, nisam išla u školu, nisam upoznala Turke/inje niti svoje profesore/ice. Sve se odvijalo online, tako da ja, zapravo, tek ove godine upoznajem svoje profesore/ice, vidim uživo svoje kolege/ice iz grupe i osjećam se fino i zadovoljno.
KAKAV JE TO, ZAPRAVO, STUDIJ SESTRINSTVA?
– Studij se sastoji od teoretskog i praktičnog dijela. Fakultet sarađuje s jednom bolnicom, gdje uposlenici/e znaju da će učenici/e tu da dolaze i tako su spremni na rad sa njima i njihovo podučavanje. Bolnica i fakultet se nalaze jedno do drugog. U prvoj godini nema prakse, sve je teorija, a praksa počinje u drugoj godini fakulteta. Ovdje je u klasi jednak broj muškaraca i žena, što se razlikuje od situacije u Bosni. Kod nas, dok sam išla u srednju školu za medicinsku tehničarku, u mom razredu su bila samo tri momka. Studij nije težak koliko smo mi smatrali. Smatram da je studiranje u BiH puno teže, ali zbog nepoznavanja akademskog turskog jezika, mi se puno mučimo. Kada dostignem određeni nivo poznavanja turskog jezika, smatram da ću lagano da prolazim.
ŠTA PLANIRATE KADA ZAVRŠITE STUDIJ U IZMIRU?
– Kako sada razmišljam, najvjerovatnije ću da ostanem u Turskoj, ako za to budem imala priliku. Naime, organizacija koja nas stipendira, čim doobijemo diplomu, šalje nas kući, jer nam ističe naša borovišna dozvola. Da bismo produžili boravišnu dozvolu, potrebno je da pronađemo neki posao ili da neka nekretnina bude na naše ime ili da se udamo, što nije moja opcija. Naravno, ako bi mi neko ponudio posao i prihvatio da me osigura, prihvatila bih i rado ostala da živim i radim u Turskoj.
ŠTA VAM SE TO U TURSKOJ VIŠE DOPADA NEGO U BIH, PA SE NE BISTE VRATILI U DOMOVINU?
– Država je sređenija u svakom smislu. Život je ljepši, sve vam je na dohvat ruke. Kao mlada osoba ovdje imam puno više mogućnosti. Izmir je lijep, uređen grad, gradski saobraćaj funkcioniše besprijekorno. U Livnu, naprimjer, to nije slučaj i ako, primjera radi, moj tata nije kod kuće da me odveze, ja ne mogu da idem igrati odbojke, na fitnes i slično. Ovdje se puno nudi mladima. Od raznih kurseva do umjetnosti, a za nas studente/ice sve je jeftinije i veoma pristupačno. U Bosni i Hercegovini mi najviše nedostaju roditelji i brat. Moj otac se zove Senad, mama Azra, a brat Armin. Otac radi na granici kao policajac, brat radi u Sarajevu i tamo živi sam. Mnogo ih poželim, da vam to ne mogu opisati.
JESTE LI I KAKO U KONTAKTU SA SVOJIM VRŠNJACIMA/VRŠNJAKINJAMA U BIH I DIJASPORI I ŠTA BISTE IM POSEBNO PORUČILI?
– Da, u kontaktu sam preko društvenih mreža, čujemo se putem Whatsappaa, nekad preko Vibera, pričamo, pratimo se na Instagramu, razmjenjujemo mišljenja i iskustva. Mladima u BiH koji imaju krug ljudi koji ih podržava, ako su sretni i ako će da rade posao koji njima odgovara, prvenstveno bih poručila da bi trebalo da ostanu u svojoj zemlji, a ako ne mogu da pronađu nikakav izlaz, da jednostavno odu tamo gdje smatraju da će biti sretniji i gdje će im biti bolji život. Željela bih da poručim svim mladima i to da ne zaboravljaju svoju familiju, svoje roditelje, jer su oni naša najveća podrška.
Haris Halilović
