BiH dijaspora

Hadžija Hasan Umihanić, Esslingen: Sreća je ono što imate i osmijeh žene koju ste izabrali

Hadžija Hasan Umihanić već 53 godine živi u SR Njemačkoj. Kad priča, priča polahko, smireno, poučno, gospodski. Dok govori, riječima slika pejzaže zajedničkog nam zavičaja ispod obronaka Konjuha, godine i dane života u tuđem svijetu, nekad i sad, u dva različita vremena, u kojima su tekli i teku životi ljudi satkani od borbe za bolji život.

ČARI DJETINJSTVA I MLADOSTI U BAŠIGOVCIMA

Dobro je upoznao Zapad i njemačku radnu disciplinu, rad i red koje poštuje, baš kao i druge ljude, narode i običaje, ali ono svoje, nikada nije dovodio u pitanje. Niti krio. Iako je dugo u pečalbi, njegovo biće prosto odiše sredinom iz koje je ponikao, onom lijepom čehrom vrijednog i poštenog Bošnjaka i Bosanca iz patrijarhalne muslimanske porodice u kojoj je (nekada) sve bilo poredano i u kojoj se dobro znalo svačije mjesto. Volim tu patrijarhalnu crtu u Hasanu koju zadnjih godina sve više podebljanu pronalazim i u samome sebi. Od hadžije Hasana Umihanića uvijek nešto i naučim.

U razgovoru za Plimu, otkrivamo samo dio bogate životne priče Hasana Umihanića.

– Rođen sam 11. januara 1946. godine u selu Bašigovci, opština Živinice. Djetinjstvo sam proveo u rodnom selu i rado ga se sjećam. Niko od mojih Umihanića tada nije radio u preduzeću niti u državnim institucijama tako da nije bilo redovnih mjesečnih primanja. Bavili smo se poljoprivredom i zemljoradnjom i od toga živjeli.

Kao dječak, do polaska u školu, rado sam pomagao amidži Mujki Mustafi Umihaniću oko stoke. Amidža Mujko bi me svuda vodio sa sobom. Kad smo ih pojili, oko podne, obavezno smo se kupali na rijeci Spreči. Amidža sa odraslima, a ja u plićaku. Bilo je to vrijeme poslije Drugog svjetskog rata. Kada su počeli tečajevi za opismenjavanje i oformljena prva dvogodišnja škola, u kojoj su se završavala četiri razreda, nekoliko nas iz moje generacije je išlo u tu školu sa odraslima. Voljeli smo ići u školu. Jednog dana nama mlađima učiteljica koja je stanovala u familiji Umihanić je saopštila da ne možemo više ići u tu školu, nego da moramo ići u novu četverorazrednu školu koja je otvorena u Bašigovcima. Nakon te škole, samo nas trojica iz Bašigovaca, sin hodže, Sejfulah Hodžić, sin mujezina, rahmetli Husein Muratović i ja, nastavili smo školovanje u Živinicama u školi “Vladimir Nazor”. Kasnije sam završio tehničku i višu metalsku školu.

Nakod odsluženja vojnog roka u Ljubljani i dolaska kući, pomagao sam roditeljima, momkovao, bavio se povremeno popravkama kuća i stanova i tražio zaposlenje u nekoj firmi. U to vrijeme bio je običaj da roditelji i familije mladića mojih godina sinovima pričaju o potrebi ženidbe i promjeni načina života. Nas nekoliko je podobro zagrizlo za tu priču i oženilo se. Bilo je to drugačije vrijeme. Nije se razmišljalo o tome da mi je kuća, par hiljada maraka, posao, pa, onda, ženidba. Ljudi su tada bili sretni sa onim što su imali i osmijehom žene koju su izabrali, kaže Hasan Umihanić.

SUDBINE GASTAJBAJTERA

BREŽULJKE, RODNA POLJA I LIVADE, IPAK, ODLUČUJETE OSTAVITI I OTIĆI U NJEMAČKU?

– Nije bilo posla, a ja sam želio više pomoći roditeljima, više i bolje za sebe i svoju Hanifu kojom sam se tek bio oženio. Među nama mladima se već 1968. godine počelo pričati o odlascima u Njemačku. Posredstvom tadašnjeg Biroa za zapošljavanje iz Tuzle i meni je to bilo omogućeno. Kad sam svoju odluku saopštio roditeljima i supruzi, nije bilo puno reakcije. Podrazumijevalo se, idem raditi, zaraditi i vratiti se. Sjećam se, samo je mati rekla, gdje ćeš tamo, evo ti njiva, radi. Mati k‘o mati.

image
Hasan Umihanić, u razgovoru sa autorom teksta Harisom Halilovićem

U Njemačku, u grad Rastatt, u fabriku vagona, stigao sam 17. aprila 1969. godine. Smjestili su nas u barake, u krugu fabrike. Bilo nas je 34 iz BiH, većinom sa atestom varioca. Nismo imali nikakve prakse. Sutradan su došli rukovodioci firme i nakon kontrole dokumenata i dobrodišlice podijelili nas u grupe i dali nam bonove za ručak. Bio sam u grupi za bravare. Počeli smo raditi sa zadovoljstvom. Brzo smo naučili šta je posao i radna disciplina. Radili smo poštanske vagone, dijelove za NATO pakt i američku vojsku. Radilo se po 10-12 sati dnevno. Nekada sam radio i prekovremeno, subotom i nedjeljom. Tih 70-ih godina Njemačka je trebala radnu snagu. Dolazilo je sve više ljudi iz bivše Jugoslavije, Turske, Italije. Vrijeme je prolazilo, družili smo se, počeli izlaziti. Nisu to bili izlasci kao danas. Tada smo izlazili u grupama. Važno je bilo doći do željezničke stanice, popiti kahvu, neko pivo, uzeti neophodne namirnice.

Iz fabrike vagona u Rastattu, 21. januara 1971. godine prešao sam u Gaggenau, u poznatu tvornicu automobila Daimler. Sjećam se, na prijemu u Daimleru pregled je bio strožiji nego na regrutaciji za armiju. U Gaggenau je tada radilo stotine radnika iz bivše Jugoslavije. Poslije velikog štrajka u Deimleru, 1984. godine, kada je punom parom krenula proizvodnja popularnog mercedesa 190, prešao sam u Unterturkheim i Mettingen, bliže Stuttgartu. Punih 38 godina radio sam kao frezač i narezivao tanjuratske zupčanike i vreteno koje se ugrađuje u diferencijal za sva vrsta vozila i tenkove. Od 2011. godine sam u penziji.

KAKO DANAS U PENZIJI GLEDATE NA GODINE KOJE STE PROVELI I PROVODITE U NJEMAČKOJ? JESTE LI SE IKADA POKAJALI ŠTO STE OTIŠLI IZ BIH?

 Mi iz BiH smo vrijedni ljudi. Svi su nas željeli za posao u njemačkim firmama. U početku je bilo teško. Trebalo je sticati nova znanja, doškolovavati se. Većina nas je bila bez familija koje su ostale u domovini, u koju smo išli jednom-dva puta godišnje. Žene i djeca su nam dolazila samo za vrijeme školskih raspusta. Tek od 1984. godine krenuli su vikend autobusi za Bosnu. Bilo je to drugo vrijeme. Većina nas koja je tada došla u Njemačku pobjegla je od neimaštine. Danas ljudi odlaze da bi imali i stekli više. Nama je u glavi tada bilo samo jedno – da treba raditi, zaraditi i u Bosni graditi. Sve zarađeno ulagali smo u popravku i izgradnju kuća u rodnim krajevima, pomoć porodicama, sanjajući dan kada ćemo u penziju i vratiti se u mjesta iz kojih smo došli i useliti u te izgrađene kuće. Sjećam se da sam za svoju kuću, čak i posteljinu i zavjese donio iz Njemačke. Zarađene marke donosili smo u svoje rodne krajeve, davajući i pomagajući, ne gledajući kome. Često smo preplaćivali sve usluge koje su nam trebale. Gledajući sa ove distance. bila je to zamka u koju smo upali.

Agresijom na BiH mnoge kuće su porušene, a veliki procenat nas nije ispunio obećanje: nije se vratio u sagrađene kućerke u rodnim krajevima. Lično, nikada se nisam pokajao što sam otišao. Tada u Bosni nisam mogao dobiti posao. Ovdje sam zaradio penziju i osigurao svoju starost, a djeci omogućio bezbrižnije djetinjstvo, odrastanje i školovanje. Sretan i zadovoljan sam čovjek. Sa svojom hanumom Hanifom imam troje djece, sina Fahrudina i kćerke Rahimu i Nerminu. Imamo i petero unučadi. I svi su, hvala Bogu dobro. Kad bih ponovo kretao na isti put, sve bih uradio da suprugu i djecu ranije dovedem kod sebe. Porodica čovjeka čini kompletnim. Ona je kompas koji nas vodi, inspiriše da radimo i stvaramo i tješi kada smo tužni i kada nam ne ide dobro u životu.

IAKO STE VIŠE OD DVIJE TREĆINE SVOGA ŽIVOTA PROVELI U NJEMAČKOJ, VEOMA STE VEZANI ZA DOMOVINU I SVOJ RODNI KRAJ. KAKO GLEDATE NA TRENUTNU SITUACIJU U BIH I ŠTA BI PORUČILI GRAĐANIMA I GRAĐANKAMA BIH U DIJASPORI?

– Ljubav prema domovini i mjestu gdje je čovjek rođen nikad ne prestaje. Ja sam uvijek rado išao i idem u svoj rodni kraj. Kad god se vratim u Njemačku, jedva čekam da ponovo odem u BiH. Loše podnosim trenutnu situaciju u našoj domovini i za nju krivim naše rukovodioce. Protiv sam politika zavađanja i podjela. Previše se loše priča, piše i plaši narod. Nama treba mir, stabilnost, razvoj i sloga. Mi Bošnjaci moramo biti bolji, jedinstveniji. Mora se vidjeti gdje je zapelo i to riješiti. Mi smo mali, ali vrijedan narod. Zaslužujemo mnogo bolje nego što je trenutno. Onima koji su otišli u svijet bih poručio da budu čvrsti u ostvarivanju ciljeva zbog kojih su otišli i da nikad ne zaborave ko su, odakle su i kome pripadaju.

Haris Halilović

Related posts

FC Bosna i Hercegovina iz Heilbronna proslavio 25 godina postojanja

Norveška: U Dramenu obilježeno sjećanje na genocid u Srebrenici

Šeher Banja Luka -Broj 58.

Leave a Comment