Pogledi

POGLED IZ AMERIKE: ZAROBLJENI U PROŠLOSTI

banner

Budućnost je plod prošlosti i sadašnjosti, kao sjeme posijano u proljeće, poniklo i obrađeno ljeti (sadašnjost), a dospjelo i brano u jesen (budućnost). Šta posiješ, to ćeš i brati, ti ili onaj ko će te nasljediti. 

A ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. 

Sarajevski post skriptum

Nakon sarajevskih protesta protiv neustavnih i anticivilizacijskih promjena Izbornog zakona BiH, sa kojima se u izbornoj noći 2. Oktobra oglasio Visoki međunarodni predstavnik Christian Schmidt, nije trebalo dugo čekati da se slavodobitno oglase vodeći neprijatelji BiH prvo Čović a onda Dodik, kojima međunarodna zajednica ide na ruku, uprkos njihovoj kriminalnoj prošlosti, zlu, pakosti i mržnji koju u sebi nose i šire protiv Bošnjaka, mira i stabilnosti, ne samo u Bosni i Hercegovini, već na Balkanu, Evropi pa i šire. 

Svojim odlukama od 2. Oktobra Visoki predstavnik nije pogriješio, kako neki misle ili ga pokušavaju opravdati; uradio je to svjesno po zahtjevu bolje reći diktatu Hrvatske i asistenciju Srbije, uz podršku SAD, V. Britanije, dijela EU, suprotno Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i Ustavnim odredbama postavljenim Dejtonskim ugovorom.

Po završetku Opštih izbora u BiH već danima se ponovo prebrojavaju glasački listići i traže dokazi o krađi izbora, a najveći “kradljivac” ovih izbora je Christian Schmidt, koji je samo sat po završetku glasanja obznano protuzakonite odluke o izmjeni Izbornog zakona BiH, kojim je ne samo  udovoljio svim zahtjevima Hrvatske i neprijateljskoj hordi Dragana Čovića okupljenoj oko HDZ BiH u HNS-u, već ozbiljno ugrozio izbornu volju građana i obismislio izborni proces. Time je svjseno ili ne u drugi plan potisnuo i neke pozitivne efekte nametnutih promjena. Zbog toga za građane BiH nije bilo izbora. Morali su reagovati. Morali su izići na ulice, jer uzalud su bila sva upozorenja i zahtjevi da se Međunarodni predstavnik ispravno postavi. A zna se i zašto! Schmidt je morao isporučiti narudžbu koju mu je naručila Hrvatska za HDZ BiH i Dragana Čovića.

To nam rječito  govori da su Sarajevski protesti upozorenja upućeni Međunarodnoj zajednici i Međunarodnom predstavniku Schmidtu bili iznuđeni odnosom Međunarodne zajednice prema BiH i jedini preostali način da im kažu da ne mogu raditi kako rade. 

U prvom istupu nakon drugog izlaska Sarajlija na ulice Čović je nekoliko hiljadua Sarajlija i drugih koji su prisustvovali ovim protestima nazvao “zarobljenim u prošlosti”. I ne samo njih. Neki su to prečuli, neki i zaboravili, a većinu je to teško povrijedilo. Naravno, zarobljeni su, ali u drugom smislu, svi oni kojima bolna prošlost struji u njihovim glavama, kola njihovim mislima, odzvanja u njihovim ušima…svi oni koji noćima ne spavaju, ulaze u san budni i bude se sa slikama svojih mrtvih, svoje djece, majki i očeva, svoje braće i sestara…

i nakon 30 godina traže svoje najmilije po masovnim grobnicama razasutim širom Bosne i Hercegovine, da ih dostojno sahrane.

A Draganu Čoviću bi bilo uputnije da Bošnjake ostavi na miru i razmisli o svojoj prošlosti, koja kada tad mora doći na naplatu. Jer strah i nemir su sve vidljiviji u njegovom bolesnom pogledu, u njegovom ironičnom osmijehu, vire i vrište iz njegove prošlosti…Nanio je toliko zla drugima i svom narodu, ulio toliko mržnje, da ih ni “mostarske kiše” nikad neće moći oprati. 

Sarajevski protesti se od strane nekih i danas pokušavaju predstaviti kao kontraproduktivni i štetni. A samo par dana iza toga, Čovićevi saradnici Milorad Dodik i Željka Cvijanović su sa himnom Srbije na Banjalučke ulice izveli preko 30.000 svojih sljedbenika i održali miting sa kojeg su napali Centralnu izbornu komisiju (CIK), a Međunarodnoj zajednici i građanima BiH poslali prijeteće poruke “Mi nećemo da živimo u državi koja nas guši” i “ovo su posljednji izbori na nivou države, a za sljedeće izbore imat ćemo svoju CIK-u i sami brojati glasove svojih građana”. A kao i uvijek, odgovorni iz MZ-e su se na ovo oglušili.

Ko su zarobljenici prošlosti?

Da li oni koje je prošlost pokušala istrijebiti, razorila im porodice, uništila domove, gurnula ih u očaj i beznađe, ali se ponovo dižu iz pepela i izrastaju ili oni koji su svojom prošlošću okrvavili ruke, okamenili srce, otrvovali svoju dušu, pa se boje i kriju od svoje sjene i pokušavaju svoj nemir prikriti od svoga potomstva, kojem u nasljeđe prenose i ostavljaju osjećaj odgovornosti i krivice, koja se ničim i nikad ne može oprati??? A Dragan Čović neka sam sebi odgovori kojoj od ove dvije skupine pripada.

Naravno, ima prošlosti koju zaboravljamo, ima prošlosti koju želimo i pokušavamo zaboraviti, ali i prošlosti koju ne smijemo zaboraviti. A Čović i takvi kao on, koji ga podržavaju i štite, upravo traže da tu prošlost zaboravimo. Da zaboravimo šta su nam sve radili, uradili i ostali nekažnjeni. To im nećemo dozvoliti. Nećemo se okrenuti budućnosti dok njega i takve ne vratimo u prošlost u kojoj treba da ostanu dok ne istrunu. A nepovratna prošlost si ti Čoviću, ti Milorade, ti Bakire…prošlost koja vas nepovratno guta. I ne daj Bože da bilo kome budete putokaz budućnosti.

I umjesto da leže u zatvoru za kriminal, korupciju, antidržavno djelovanje, kršenje Dejtonskog ustava i pišu memoare Čović i Dodik proširuju i vrbuju saveznike, jačaju veze sa Rusijom i preko dobro plaćenih lobija iz Srbije i Hrvatske grade mrežu podrške za podjelu BiH, izdvajanje etnički očišćenih područja i pripajanje Srbiji i Hrvatskoj. EU, SAD, V. Britanija i drudge zemlje MZ-e imaju priliku kroz sve ovakve ozbiljnije nagovještaje i prijetnje srpskih i hrvatskih separatista da vide šta to znači i dokle može dovesti to kad agresor umjesto da bude zaustavljen i kažnjen bude nagrađen. 

A ovaj će narod, Čoviću, moći da “dahne dušom” kad vi budete davno prošlo vrijeme – aorist. A bićete, već jeste. 

Ti, Dodik, Bakir…ste prošlost..Ne daj Bože da bilo kome budete putokaz budućnosti.

Kako zaboraviti prošlost, a trpiti nepravdu sadašnjosti, radi neizvjesne budućnosti?

Već godinama se iz Srbije i Hrvatske, ( koje su se agresijom na BiH debelo okoristile), ali i od desno orjentisanih predstavnika MZ-e, Bošnjacima upućuju zahtjevi, u nekim fazama ultimativni, da zaborave prošlost, prihvate nepravdu sadašnjosti i okrenu budućnosti. Pri tome se ne pominje da su agresori dobili skoro sve što su htjeli, a Bošnjake, koji čine preko 50% bh populacije, kao Palestince, sabili na trećinu bh teritorija, pa ni s tim nisu zadovoljni već i dalje pritišću i uz pomoć MZ-e sile na nove ustupke. 

A ne može i ne smije biti zaboravljeno da su agresori na BiH prvo Srbija a po tom i Hrvatska, slijedom sporazuma Milošević- Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine, tokom agresije 1992-1995. ostvarili veći dio postavljenih ciljeva. Bosanski Srbi uz aktivnu podršku Srbije za počinjene zločine nad Bošnjacima- ubistva, silovanja, pljačku, progon i genocid nagrađeni od Međunarodne zajednice sa 49% etnički očišćenog teritorija na kojem su formirali Republiku srpsku, u kojoj sada živi svega desetak procenata Bošnjaka i nekoliko procenata Hrvata, a Hrvatska je za Udruženi zločinački poduhvat (UZP) počinjen nad Bošnjacima dobila kontrolu na pola teritorija na kojem je po Dejtonu uspostavljena FBiH i trećinu svih drugih prava. 

Od Bošnjaka se traži da okrenu glavu i zaborave što im uradiše od 1992. do 1995., da zanemare sve što im se događa svih ovih 27 postDejtonskih godina, a oni sebe i svoje narode svakodnevno podsjećaju na Kosovski boj i svoje kontraverzne vođe kneza Lazara, Obilića, Karađorđa, Gavrila Principa…promovišu u uzore novog vremena i podstiču na nove ratne sukobe.

Može li se zaboraviti, smije li se halaliti?

U Bosni i Hercegovini nije bio građanski rat, već agresija iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Od Prijedora do Srebrenice, širom Bosne i Hercegovine ubijani su muslimani – Bošnjaci…Naše najmilije nismo izgubili u šumi, na putu, već su ubijeni na kućnom pragu, ubijeni i bačeni u provalije i masovne grobnice, koje se već 30 godina otkrivaju i otkopavaju.

Sile nas da se pomirimo sa onim što nam se dogodilo, da prestanemo tragati za nestalim i okrenemo se budućnosti koju nam nude Dragan Čović, Milorad Dodik i njihovi sljedbenici sa nekima iz Međunarodne zajednice…Može li se oprostiti, smije li se halaliti? Nije li to samoubistvo? Kakvu budućnost da očekujemo kada nam iz Rs, Srbije, Hrvatske otvoreno poručuju da se  nisu odrekli politike 90-ih, nisu odsustali od svojih ratnih ciljeva, već odbijaju priznati krivicu, potstiču i obučavaju mlade da završe ono što su oni započeli. Dok Čović najavljuje teritorijalno preustrojstvo BiH, Dodik poručuje da je Rs država, da je BiH loše mjesto za Rs, proglašava je nemogućom zemljom i nagovještava odvajanje 49% bh teritorija, uključujući i Distrikt Brčko.  

Prošlost i budućnost su povezani i uslovljeni?

Svi mi i sve oko nas ima svoju prošlost i sadašnjost i budućnost, međusobno uslovljene i povezane. Sadašnjost je veza između prošlosti i budućnosti. Mada je izvjesno da je prije sadašnjosti postojala prošlost i da nam je izvjesna neka budućnost, koja znači opstanak, napredak ili nestanak, istrgnuti samo jedno iz tog vremenskog okvira nije moguće bez posljedica.

Naravno, svima koji ne nose tugu u srcu i bol na duši najlakše je reći ostavite prošlost iza sebe i počnite živjeti. U prošlost se ne možete vratiti, niti je promijeniti. Živite u sadašnjosti, učite iz prošlosti. Ne treba se grčevito držati prošlosti, da ne ostaneš u njoj, ali je moraš zapamtiti i prihvatiti ono što si iz nje naučio. Jer ako zakopaš prošlost, nećeš naučiti ništa iz svojih i tuđih grešaka…Prošlost uvijek oblikuje našu sadašnjost i budućnost čini manje ili više izvjesnom. Zato čuvajmo u sebi spoznaje prošlosti i neka nas one učline boljom osobom, koja ne mrzi već voli.

A suočavanje sa ratnom prošlošću mora biti jedan od privih preduvjeta pri pristupu budućnosti, jer ratna prošlost u značajnoj mjeri upravlja našim životima.

Žrtve rata u BiH još nisu exhumirane, prebrojane i dostojno sahranjene, a počinioci najtežih zločina slobodno šetaju Bosnom i okićeni ordenima svojim žrtvama prkose.

Nikad nisam mrzio, niti mrzim.. Ali kako da zaboravim privođenja, saslušanja, prijetnje i ucjene, kućne posjete, otetu ušteđevinu stečenu kroz cijeli radni vijek, progon rodbine i prijatelja, konvoje suza sa hiljadama prognanih, oduzimanje pokretne i nepokretne imovine u korist srpske opštine, plutanje ljudskih leševa i rušenje mostova na Uni, miniranje i palenje kuća u susjedstvu, hapšenje i odvođenje komšija u logore -Manjaču, spaljene poslovne bošnjačke objekte, bošnjačke kuće, vakufske objekate i džamije…

Da li insistiranje srpskog i hrvatskog agresora, koji su agresijom stekli pozicije koje im ni po čemu ne pripadaju, podržano od MZ-e, da se okrenemo budućnosti znači da bezuslovno prihvatimo kao konačno i nepromjenljivo stanje da ono što je bio samo naše ili je bilo naše i njihovo zajedničko treba u toj budućnosti u koju nas guraju da bude samo njihovo? Da li to znači da svako dalje uslovljavanje polazi od faktičkog stanja koje su stekli pljačkom otimačinom, progonom preko milion Bošnjaka, čiji su napušteni domovi i sada prazni, prepušteni okupatorima ili zubu vremena? Da li to znači da trebamo prestati tragati za našim nestalim, ubijenim i bačenim u masovne grobnice i prepustiti ih da istrunu, a da nikad ne budu dostojno sahranjeni? Da li je to budućnost koju nam nameću kao grivu, sa kojom i naša djeca i unučad koja još odrastaju i stasaju treba da zaborave da su ikad imali očeve, braću i sestre, da srebreničke i druge bosanske majke jedna po jedna umiru u grču samoće, bez muževa, kćeri, sinova?…

Da li okretanje budućnosti po diktatu naših dželata i međunarodnih stratega znači da sinovi i kćeri Bosne treba da se pomire s tim da ubice i izvršioci genocida ne trebaju odgovorati za počinjeno i treba ih pustiti i gledati kako prkosno i nadmeno prolaze kraj nas, pored naših kuća i nastavljaju u istom smjeru, okićeni medaljama za “herojstvo” koje su počinili?!

Da li okretanje ka budućnosti po diktatu agresora i strategiji MZ-e znači da porobljena i oteta, krvlju natopljena bosanska zemlja, zemlja naših pradjedova, djedova i očeva, na kojoj je izvršeno 10 genocida, treba da ostane u vlasništvu agresora i okupatora, da se okupirani teritorij i dalje zove Rs i tzv. Herceg Bosna, u koju će bošnjački vlasnici i suvlasnici dolaziti samo kao turisti? Da li to znači da Dodikovcima, Ćovićima, Vučičima, Milanovićima, Plenkovićima… treba dopustiti da razore i raskomadaju našu babovinu, da sruše hiljadugodišnje stablo bosansko, koje je sviju nas natkrivalo, hranilo, pojilo?…Da li to znači da žrtve treba da ostanu ponižene, a njihovi katili uzdignuti i nagrađeni?! Zar nije vrhunac demokratske ironije, kojom se kite i zaklinju UN i Evropa, to da najveći zločinci, koji na duši nose najviše duša, uživaju najvše penzije, a majke ostale bez muževa i sinova žive od socijale i crkavice?…Da li to okretanje ka budućnosti treba da znači da pustimo Dodika da ide u Srbiju i odnese u miraz 49% bosanske zemlje, da ovlastimo Čovića da proširi tzv. Herceg Bosnu na svaku stopu gdje žive i gdje su nekad živjeli Hrvati i daruju ih Plenkoviću i Milanoviću, a mi Bošnjaci da se uvučemo u svoje ljušture sretni što i mi nismo u nekoj od masovnih grobnica kojoj se još uvijek ni mjesto ne zna? Da li to znači da u našu Bosnu više neće doći proljeće, već samo hladne snježne zime?…Da li to znači da će na našim gruntovima i kućama koje se i dalje prazne i obrušavaju, otetim ili otkupljenim u bescijenje, ratni pljačkaši i profiteri podizati svoja zdanja i proširivati imanja?!

Put iz prošlosti ka budućnosti

U budućnost se može samo sigurnim korakom i široko otvorenih očiju, a oni nas tjeraju da zatvorimo oba oka, da im pustimo da nas vode kao slijepce i prepustimo plimi prošlosti da nas nosi u nepovrat…A to što oni hoće, što poržavaju neki iz MZ-e nije okretanje ka budućnosti, već guranje glave u pijesak i zatiranje sadašnjosti.

Mogu li, kako i kada, Prijedorčani, Sanjani, Srebrenčani, Fočaci, Zvorničani…, ma gdje da žive, iz sebe odagnati duh prošlosti? Ne mogu, jer on je duboko u njihovim dušama, jer bdije nad bosanskim gradovima, osjeća se svuda na zemlji, u zraku…Bošnjake pokriva kao mora i javlja se kao krik istrgnut iz grudi, a na naše komšije i susjede se hvata kao hrđa, koju pokušavaju sakriti umjesto časno skinuti, ali za to nema efikasnog sredstva bez bez priznanja i traženja oprosta.

Može li i kojim pravom bilo ko u svijetu tražiti od bošnjačkih majki da se okrenu od prošlosti prije nego otkopaju sve primarne, sekundarne, tercijalne grobnice, koje su izvršioci genocida posijali širom BiH, dok se ne pronađu nestali, a ubijeni dostojno sahrane?

Znamo da je prošlost prošla i da prednost treba dati budućnosti, ali nam je ostavila u nasljeđe sadašnjost i pravo na budućnost u kojoj je “za mudre putokaz, za neodlučne raskrsnica, a za lakomislene i sklone zaboravu krivudav put ili stramputica”.

Zato od MZ-e tražimo i očekujemo da se prošlost pažljivo razmatra, poučava i priznaje onakva kakva je bila i sa njom otvoreno i objektivno upoznaju aktuelne i generacije koje dolaze, kako im se ne bi ponovila, dogodila i razbila o glavu kao njihovim prethodnim generacijama.

“Uvijek će biti olovaka za pisanje budućnosti, ali nikada neće biti gumice za brisanje prošlosti”.

Burlington, 2.11. 2022          Zijad Bećirević

Related posts

ANALIZA: KO JE “SMISLIO” BANJALUČKI “TIANANMEN”

BHD Info Desk Administrator

POGLED IZ FRANCUSKE: RATOVI NAJVIŠE VOLE UBIJATI DJECU

Copo Sejo

Božidar Proročić, književnik i publicista: SREBRENICA 1995-2021

Editor

Leave a Comment