Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Lijepo subotnje jutro, okupano toplim sunčanim talasima nakon obilnih kiša, 23. novembra 2024. godine, mamilo me da posjetim drevni grad Ulcinj. Taj čarobni kutak Mediterana, čije su legende, priče i istorija utkani u svaki njegov kamen, zvao me da se sretnem sa dragim prijateljima – ulcinjskim slikarima, da oslušnem odjeke prošlosti i osjetim duh tog jedinstvenog prostora. Ulcinj, grad bogate kulturne baštine i susreta civilizacija, sakrivao je svoje priče kroz uske kaldrmisane ulice, kroz ribarske mreže i predanja o gusarima, kroz zvonike crkava i ezane džamija, tu đe džamija i crkva stoje jedna pored druge u tihom skladu među bedemima. U tom jedinstvenom prostoru, đe su vremena spojila Šasko jezero i drevni Svač, uvalu Valdanos, Kruče rijeku Bojanu i beskrajne bedeme koji su odolijevali najezdama Avara, Mongola, Slovena, Osmanlija i Mlečana, istorija puna kontrasta i ljepote.
U istorijskim izvorima sačuvano je vrlo malo podataka o antičkom Olciniumu. Međutim, ovaj drevni grad pominju rimski istoričari Tit Livije i Plinije Stariji. Tit Livije, opisujući posljednji ilirski rat protiv Rima (168. p.n.e), spominje njegove stanovnike, dok Plinije Stariji (14–79) u svom djelu Naturalis Historiae navodi Ulcinj kao utvrđeni grad rimskih građana (oppidum civium Romanorum). Prema njegovim zapisima, grad je prvobitno nosio ime Colchinium, jer se vjerovalo da su ga osnovali Kolhiđani. Ova teorija je dodatno podgrijavala legendu o vezi Olciniuma s mitom o Argonautima. Gruzijski naučnici smatraju mogućim da naziv Olchinium potiče od Colchinium, povezujući ga sa Colchis (grčki naziv za Kolhidu), te urartskim Qilha ili Qulha, čime dodatno osnažuju ovu zanimljivu etimološku hipotezu.
Na svakom koraku osjeti se trag prošlih epoha, priče o Servantesu i Trgu robova, đe su se ispreplitale sudbine ljudi, kulture i narodi. Na gornjem, najvišem platou uzdiže se Citadela sa moćnom kulom, Balšića koja dominira ne samo Starim gradom, već čitavom okolinom. Tradicija je pripisuje posljednjim Balšićima, moćnoj porodici iz okoline Skadra, čija je prijestonica Ulcinj bio krajem 14. i početkom 15. vijeka. Osmanlije su preuredili i podigli treći sprat Kule Balšića i kuglasti svod u prizemlju.Ulcinj je u svojon prošlosti postao privlačan čak i za samozvane mesije, kao što je to bio jevrejski „posljednji kralj“, Šabetaj Cevi (1626-1676.), koji je ovđe proveo posljednje godine svoga života. Ulcinj je bio i ostao simbol multikulturalnosti, mjesto đe Iliri, Sloveni, Vizantinci, Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, Srbi, Hrvati i drugi i danas grade svoj međuetnički sklad i poštovanje. O tome je pisao i veliki albanolog, Hrvat Milan Šuflaj (1879–1931), koji je u svojim djelima istakao da se na ovom prostoru ostvarila jedinstvena slovensko-albanska simbioza. Ulcinj, sa Malom i Velikom plažom, maslinjacima i plantažama mandarina i narandži koje su još od vremena drevnih Ilira krasile ove prostore, priča i legende o gusarima i jedrenjacima o strahu i trepetu koji su izazivali širom Mediterana. Turizam ovog grada bio je prestižan i za tadašnju ovovremensku Evropu, sa početka 80. godina dok je njegov položaj na kapiji Jadrana činio Ulcinj nezaobilaznim mjestom trgovine, kulture i susreta naroda. A magija Mediterana na kapiji Otranta, đe su nastale neke od najljepših priča i tajni, krije u sebi barem 99 neispričanih čuda. Ulcinj je poput bajke pretočene u stvarnost, čaroban i neiscrpan a prostor da opišem sve što bih želio o ovom drevnom gradu uvijek će biti premalen za njegovo veliko srce i bogatu dušu.
Približavam se polako Ulcinju, tom drevnom i veličanstvenom gradu, đe svaki korak priča priču o Mediteranu. Uz put, vrijedni mještani pored svojih kuća izložili su plodove svog rada – maslinovo ulje koje odiše zlatnom čistoćom, sušene smokve koje kriju u sebi ukus sunca, narandže, mandarine i limun čija svježina ispunjava vazduh, sve miriše na duh Mediterana i na davne priče o bogatstvu ovog kraja. More se u daljini rasipa svojim snažnim talasima o kamenite obale, dok njegov huk donosi melodiju prošlosti, kao da šapuće tajne koje Ulcinj čuva već vjekovima. Svoje vozilo parkirah ispred Lamove džamije, bisera arhitekture u Novoj mahali, koja datira još iz 1689. godine. Već samim pogledom na njene zidove, osjetih duh epoha koje su prošle a ipak ostale uklesane u ovom kamenu. Krenuh polako ka Starom gradu, spustih se vijugavim ulicama koje vode kroz vrijeme. Zidovi tog starog grada sakrivaju priče o vjekovima borbi, trgovine, kulture i običaja. Ulcinj, čije ime nosi tragove drevnih ilirskih korijena, uvodi me u priče koje fasciniraju svakog putnika. Čuveni njemački ilirološki stručnjak Alojz Majer smatrao je da je naziv Ulcinium izveden iz indoevropske osnove ulkas – vuk, totemske životinje grada, dok je hrvatski jezikoslovac Petar Skok je povezivao ime Ulcinja sa albanskom riječi ujk (ilirski ulk) – takođe vuk. Oba mišljenja daju posebnu simboliku ovom gradu, čineći ga mjestom đe legenda i nauka pronalaze zajednički jezik. Zahvaljujući strateškom položaju, Ulcinj je u ilirskoj državi imao važnu ulogu – njegov pogled se pružao ka širokom prostranstvu mora, omogućavajući kontrolu nad njim, dok su kroz grad prolazili značajni trgovački putevi koji su povezivali unutrašnjost sa obalama Jadrana. Kroz vjekove, Olcinium, kako su ga zvali u antičkim zapisima, bio je centar kulture, trgovine i pomorske moći. Dok sam hodao kroz kamene prolaze Starog grada, osjetih duh prošlih vremena, kao da svaki kamen ima svoj glas i priču. Ti drevni zidovi, koji su odolijevali vremenu i najezdama osvajača, postali su simbol trajnosti i bogatstva kulturnog nasljeđa. Ulcinj je mjesto đe se spajaju istorija, mit i stvarnost, čineći ga jedinstvenim kutkom Mediterana u kojem prošlost živi u svakom detalju.
Koračam uskim ulicama Starog grada, đe svaki korak nosi dah istorije i priču o davnim vremenima. Na Trgu robova, mjestu na kojem je, prema predanju, bio zatočen veliki Miguel de Servantes, renesansno-barokni pisac, zadržavam se u mislima. Možda je baš ovdje, među sjenama i pričama ovog trga, pronašao nadahnuće za svoja besmrtna djela. Manje je poznato da se u samom srcu Starog grada, starog oko dvije i po hiljade godina, nalazi fascinantan spomenik kulture – crkva-džamija, simbol složenog prožimanja Istoka i Zapada, njihovih religija, tradicija i umjetnosti. Ovaj objekat, podignut 1510. godine kao katolička crkva Svete Marije, nosi u sebi slojeve istorije koji govore o mijenama kroz koje je grad prolazio. Kada su Turci osvojili Ulcinj, crkva je 1693. godine pretvorena u Gradsku džamiju. Na nju je uz južni zid dozidan vitki minaret, koji se uzdiže kao tihi svjedok tih burnih vremena. Iz muzejske arhive saznajem kako je ova građevina postala simbol duhovnog spoja dviju velikih civilizacija, predstavljajući priču o zajedničkom naslijeđu i kulturnoj razmjeni koja je oblikovala ovaj grad. Dok posmatram ovu crkvu-džamiju, osjećam kako Ulcinj živi na raskršću istorije, đe se susreću različiti svjetovi a svaki kamen čuva uspomene na prolazne vjekove. To je grad u kojem prošlost nije samo mrtvo slovo na papiru već živa prisutnost u svakom detalju.
Pogled mi se pruža ka veličanstvenoj Sahat-kuli, simbolu trajanja i prolaznosti, koji dominira nad gradom i čini se kao da prkosi vremenu. Još davno je rečeno, a i zapisano: „Dok bude vijeka i svijeta, ljudi će mjeriti vrijeme.“ To drevno obećanje odzvanja u meni dok čekam mog domaćina, prijatelja i vodiča – izuzetnog intelektualca, hroničara i pisca blistavog uma, Mustafu Canku. Dok misli lutaju, kroz glavu mi prolazi stih (odlomak) barskog pjesnika Rajka Joličića, čije riječi savršeno oslikavaju dušu Ulcinja:
Ima jedan grad na jugu
đe caruju vedre note,
đe bisere školjke nižu,
đe se živi od ljepote.
Skrivena je luka bio
gusara i silnih paša,
u Ulcinju voljeli se
Servantes i lijepa Ajša.
Sahat-kula, podignuta 1754. godine zahvaljujući dobrovoljnim donacijama građana Ulcinja, ima posebno mjesto u srcima mještana. Njena namjena nije bila samo da pokazuje vrijeme, već i da podsjeća ljude na rad, građanske dužnosti i prolaznost života. Kula je osmišljena kao svjetovni simbol vremena, gradeći među stanovnicima svijest o značaju trenutka. Njena brižljivo odabrana lokacija omogućava da se iz svih dijelova grada može vidjeti ili čuti otkucaj njenog sata. Građena je na kvadratnoj osnovi od prelijepo klesanog kamena, čija postojanost svjedoči o umijeću majstora i o bogatoj kulturnoj tradiciji ovog grada. Kroz vijekove, Ulcinj je imao muvekite – posebne osobe zadužene da svakodnevno vode računa o tačnosti sata na Sahat-kuli. Ta praksa, tako jednostavna a tako značajna, svjedoči o poštovanju prema vremenu i redu koji su Ulcinjani njegovali. Dok stojim ispred Sahat-kule, osjećam njenu tihu snagu i simboliku. Ona nije samo arhitektonsko remek-djelo, već i spomenik kulturi, tradiciji i duhu Ulcinja – grada đe se svaki kamen i svaki zvuk stapaju u melodiju prošlih i sadašnjih vremena.
LIKA CENI OD GUSARA DO SULTANOVOG KAPETANA
Ulcinj, poput mnogih drugih gradova na Mediteranu, čuva u svojim starim kulama i obalama neispričane priče i drevne legende. Ove priče, ispunjene herojima, gusarima i sudbinskim preokretima, odraz su bogate istorije i tradicije grada. Svaka legenda, bilo da je riječ o gusarima poput Lika Cenija ili o misterioznim događajima na moru, nosi u sebi duh prošlih vremena, čineći Ulcinj mjestom koje nosi duh, dušu i eho prethodnih vjekova.
Među mnogim pričama koje Ulcinjani prenose sa koljena na koljeno, jedna se izdvaja kao najčuvenija – legenda o piratu Lika Ceniju. Ovaj Ulcinjanin bio je glasoviti gusarski starješina, poznat po smjelosti i nemilosrdnim napadima na trgovačke brodove i flote. Njegovo ime bilo je strah i trepet na moru. Jednom prilikom, Lika Ceni je sa svojom družinom napao i potopio brod prepun hadžija koji su putovali na hodočašće u Meku. Taj tragičan događaj odjeknuo je daleko izvan granica Ulcinja. Čuvši za nesreću, turski sultan je naredio da se Lika Ceni uhvati i kazni, obećavši bogatu nagradu onome ko ga uhvati ili ubije. U isto vrijeme, na moru se pojavio drugi opasni gusar, Lambro, poznat i kao Aralampija. Grk porijeklom, Lambro je bio vješt i neustrašiv pirat, čija su djela izazivala strah širom mora. Njegova družina nanosila je ogromne štete trgovačkim flotama, pa je i za njegovu glavu sultan raspisao bogatu nagradu. Međutim, vrijeme je prolazilo a Lambro je i dalje bio nedodirljiv. Tada se sultan dosjetio neuobičajenog rješenja – poslao je poruku Lika Ceniju, obećavši mu oprost za sve zločine ako uspije uhvatiti ili ubiti Lambra. Lika Ceni je prihvatio izazov i zakleo se da će ispuniti sultanovu volju ili poginuti. Nakon brojnih potjera i borbi, dvojica gusara napokon su se sukobila. U napetom dvoboju, Lika Ceni je uspio nadvladati Lambra. Za ovu hrabrost i vjernost, sultan mu je poštedio život i dodijelio mu titulu kapetana. Legenda o Lika Ceniju živi i danas, prepričava se kao primjer kako sudbina može preokrenuti život. Njegovi potomci postali su ugledni kapetani a priča o gusaru koji je postao kapetan ostaje neizbrisiv dio ulcinjske kulturne baštine.
ULCINJ NA KAPIJI OTRANTA (II)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Sa starog grada Ulcinja, pored impozantne kule Balšića, pruža se nezaboravan pogled koji očarava svakog posjetioca. Pogled se proteže ka Draču, obalama Valone i dalje, sve do Albanije. Nije slučajno što ljepota Ulcinja započinje upravo na vratima Otranta, đe se Mediteran i Jadran stapaju u jedno, ostavljajući utisak beskrajne širine i slobode. Stare kamene stepenice, naizgled tihe i mirne, kriju tajne stoljeća. One vode ka izlazu na legendarni Pristan – mjesto susreta koje su gradili vjekovi. Ovđe su pristajali ribarski čamci, trgovačke galije, ali i gusarski jedrenjaci, noseći sa sobom ne samo robu, već i priče o avanturama, trgovini i sudbinama mornara, robova i putnika. Tog subotnjeg dana more je bilo valovito, sivo i moćno. Talasi su se neumoljivo razbijali o hridine Ulcinja, podsjećajući na surovu snagu prirode, koja uprkos svojoj divljini odiše neodoljivom ljepotom. Zvuk talasa, miris soli i vjetar što nosi tragove minulih vremena stvarali su ugođaj koji riječi teško mogu opisati. Moj vodič, Mustafa Canka, hroničar i prijatelj, bio je poput žive enciklopedije. Svaka njegova priča oživljavala je skrivene detalje i istorijske niti ovog grada. Njegovo znanje i ljubav prema Ulcinju bili su očaravajući – dar kakvim bi se ponosila svaka evropska destinacija koja zna cijeniti svoju kulturnu i turističku vrijednost. Njegove riječi nisu bile samo fantastično putovanje kroz vrijeme, đe se legende, istorija i ljepota stapali u jedinstven doživljaj.
POMORSKA DŽAMIJA-SVETIONIK DUHOVNOSTI NA OBALI JADRANA
Nastavih svoje putovanje pored Male plaže, tog pravog dragulja Ulcinja, đe se more i nebo stapaju u nijansama plave i zelene. Svaki korak bio je kao listanje stranica knjige ispunjene pričama o vremenu, ljudima i tradiciji. Prolazim pored starih kapija i avlija koje pričaju o životu u ovom gradu – agrumi koji krase dvorišta odišu mirisom, a poneki orijentalni ukrasi na kapijama pričaju o prošlosti koja seže daleko u istoriju. I tada, pred sobom ugledah prelijepu Pomorsku džamiju. Njena skromna, a opet uzvišena arhitektura odražava duh pomorstva i vjere, povezujući nebo i more, dušu i horizonte. Godina njene izgradnje ostaje tajna, ali zna se da je porušena 1931. godine i potom obnovljena u periodu od 2008. do 2012. godine. Pomorska džamija, kako ime kaže, bila je mjesto đe su mornari i putnici izgovarali dove (molitve) prije nego što bi krenuli na daleka i neizvjesna putovanja. U islamu, dova pred putovanje nije samo čin molitve, već i izraz povjerenja i predanosti Bogu.
Pomorci su, prije nego što bi krenuli na svoja duga i često neizvjesna putovanja, praktikovali čin molitve – dove – kao izraz zahvalnosti i molbe za siguran povratak. U islamskoj tradiciji, dova je intiman trenutak komunikacije sa Bogom u kojem vjernik traži zaštitu, smirenost i blagostanje. Za mornare, more je uvijek bilo simbol i prilike i opasnosti a molitva pred putovanje značila je prepuštanje sudbine u Božje ruke. Dova nije bila samo ritual, već način da se pronađe unutrašnji mir i sigurnost. Mornari bi prije odlaska na put stajali u krugu svojih porodica ili u krugu džamije, đe bi zajednički prizivali blagoslove za sebe i svoju posadu. Ovaj čin je odražavao duboko ukorijenjenu svijest o prolaznosti života i povezanosti čovjeka s višim ciljem. Mornarska džamija u Ulcinju, smještena blizu obale, bila je posebno mjesto đe su se ove molitve učestalo izgovarale. Njena lokacija nije bila slučajna – blizina mora simbolizovala je povezanost svakodnevnog života pomoraca sa njihovim duhovnim svijetom. Tako je džamija bila i utočište za molitve i prostor đe su se mornari pripremali za suočavanje sa izazovima koje im je priroda donosila. Ove molitve, prepune nade i zahvalnosti, pratile su ih tokom cijelog putovanja, podsjećajući ih na snagu vjere i važnost povjerenja u Božiju volju. Ulcinj je, sa svojom Pomorskom džamijom, bio ne samo luka za brodove već i duhovna luka za mornare. I danas, prolazeći pored džamije, čini se da u njenim zidovima odjekuje šapat tih molitava, dozivajući mir i sigurnost za svakog ko kreće na more ili na put kroz život.
EGZOTIKA ULCINJA KROZ UMJETNIČKI POGLED
Ulcinj se ponosi svojim umjetnicima, čiji radovi predstavljaju suštinu ovog mediteranskog grada, bogatog istorijom, tradicijom i prirodnom ljepotom. Među njima se posebno izdvajaju slikari čija su platna postala simboli Ulcinja – Bilal Nikezić, čija djela odišu snažnim emotivnim nabojem; Naser Hasa, poznat po svojim ekspresivnim prizorima koji oživljavaju duh grada; Edin Kaplani, čije boje šapuću priče o moru. Tu su i Vahida Nimanbegu, koja svojim delikatnim potezima prenosi ljepotu prirode i života, takođe Mersiha Resulbegović-Mavrić, čije stvaralaštvo spaja tradiciju sa modernim pristupom. Jozo Kočović svojim radovima istražuje dubine ljudskih emocija, dok Brigita Antoni donosi jedinstven pogled na Ulcinj kroz vibrantne boje i oblike. Jetmira Hodža unosi savremeni duh u svoje kreacije, dok Emina Nimanbegu u svojim djelima oslikava poetsku viziju prošlosti i sadašnjosti. Allmi Suka, sa druge strane, istražuje apstrakciju, kreirajući djela koja nadilaze vrijeme i prostor. Ova imena nisu samo reprezentativni umjetnici – oni su čuvari duše Ulcinja. Svaki od njih svojim radom doprinosi očuvanju identiteta ovog grada, prenoseći njegove priče i ljepote kroz različite stilove i umjetničke izraze. Njihova djela ne krase samo galerije, već i srca ljudi koji prepoznaju njihovu vrijednost i snagu. Pored pomenutih, Ulcinj je iznjedrio i mnoge druge talentovane umjetnike, čija djela svjedoče o bogatstvu duha i nepresušnoj inspiraciji ovog grada na obalama Jadrana. Tu su i brojni pisci, publicisti, pjesnici, hroničari koji ispisuju neke od naljepših priča Ulcinja.
Ulcinj, sa svojom bogatom istorijom, jedinstvenom prirodom i neiscrpnom inspiracijom, oduvijek je bio utočište za umjetnike i stvaraoce. Smješten na raskršću kultura, ovaj mediteranski grad postao je umjetnička meka đe se ljepota prirode i duha pretače u različite forme umjetničkog izraza. Njegove prelijepe plaže, raskošne palete boja koje pružaju zalasci sunca, i neponovljiva atmosfera starog grada inspirisali su brojne umjetnike da kroz svoja djela ovjekovječe ovu jedinstvenu oazu. Ulcinjska egzotika nije ostala neprimijećena ni na filmskom platnu. Poznati režiseri poput Živka Nikolića i Dušana Vukotića, prepoznali su njegovu posebnost i ukomponovali je u svoja ostvarenja. Filmovi poput “Dugi brodovi”, “Sedmi kontinent” i kultne “Ljepote poroka” ne samo da su prenijeli ljepote Ulcinja publici širom svijeta, već su dodatno učvrstili njegov status kao idealne lokacije za umjetničko stvaralaštvo. Pješčane plaže, sa svojim zlatnim nijansama i mirisom soli u vazduhi, postale su simbol Ulcinja, prepoznatljive širom regiona. One nisu samo pejzažni ukras, već i srž njegove izuzetnosti, mjesto đe priroda govori svojim posebnim jezikom. Ujedno, one su i prizori koji ne samo da osvajaju turiste, već i otvaraju nove horizonte umjetnicima – od slikara i pisaca, do fotografa i filmskih stvaralaca. Ulcinj tako i danas ostaje prostor đe se umjetnost i priroda neprekidno nadopunjuju, stvarajući priče koje traju vječno.
NA PRIJEMU KOD PREDSJEDNIKA OPŠTINE GENCIJA NIMANBEGUA
Dok pripremam serijal i monografiju o ulcinjskim slikarima, imao sam izuzetnu čast i privilegiju da me ugosti Genci Nimanbegu, prvi čovjek opštine Ulcinj. Poseban značaj ovom susretu dala je i činjenica da je njegova supruga, Vahida Hasanagić-Nimanbegu, prepoznata kao jedna od najistaknutijih umjetnica na prostorima Zapadnog Balkana. Njena djela odišu autentičnošću i mediteranskim duhom, a njihovo porodično zalaganje za umjetnost i kulturu Ulcinja dodatno potvrđuje koliko cijene kreativnost i identitet ovog grada.
Sam prijem bio je topao, iskren i prožet velikim poštovanjem, odišući jedinstvenim duhom Mediterana i kulture koju Ulcinj nosi u svom biću. Iako je bila subota, što samo po sebi svjedoči o predanosti prvog čovjeka opštine, Genci Nimanbegu je priredio susret koji je bio pun pažnje, iskrenosti i srdačnosti. Njegova otvorenost i spremnost da razgovara o širokom spektru tema ostavili su snažan utisak. Predsjednika opštine Ulcinj doživio sam ne samo kao političara, već kao istinskog vizionara. Njegovo poznavanje politike je impresivno, ali ono što ga čini posebnim jeste sposobnost da sagleda širu sliku – da razumije potrebe ne samo građana Ulcinja, već i šireg regiona. Njegovi stavovi, prožeti ljubavlju prema Ulcinju i težnjom ka napretku, jasno pokazuju da se vodi idejom dugoročnog razvoja, pri čemu kulturu i umjetnost vidi kao ključne tačke identiteta. Posebno me oduševila njegova ljubaznost, iskrenost i gostoprimstvo. Tokom razgovora koji je trajao 90 minuta, stekao sam utisak da pričam sa liderom koji je istovremeno i čovjek – toplog srca, širokih pogleda i neiscrpne energije za rad u korist zajednice. Genci Nimanbegu, kao prvi čovjek opštine Ulcinj, predstavlja spoj političke mudrosti, strateške vizije i istinske posvećenosti građanima. Njegova politička karijera, obilježena dugogodišnjim iskustvom i neumornim radom, čini ga jednim od najprepoznatljivijih lidera na jugu Crne Gore. Ono što ga izdvaja jeste njegova sposobnost da prepozna ključne potrebe zajednice i da ih pretoči u konkretne projekte koji doprinose razvoju grada. Pod njegovim rukovodstvom, Ulcinj nije samo turistički centar, već grad koji se dinamično razvija u različitim sferama – od turizma i kulture do infrastrukture i zaštite okoline. Genci Nimanbegu posebno se zalaže za očuvanje identiteta Ulcinja kao mediteranskog bisera, đe se tradicija i modernost skladno prepliću. Njegov rad je uvijek prožet idejom inkluzivnosti i poštovanja različitosti, što je prirodan odraz multikulturalnog karaktera ovog kraja. Osim što vodi brigu o lokalnoj zajednici, Nimanbegu je poznat i kao političar čije ideje imaju širi značaj za Crnu Goru. Njegov angažman u promovisanju manjinskih prava i unapređenju odnosa između različitih zajednica potvrđuje njegovu ulogu mosta između ljudi, kultura i tradicija. Posebno se ističe njegova sposobnost da jasno komunicira kroz viziju razvoja, balansirajući između očuvanja kulturno-istorijskog nasljeđa i težnje ka modernizaciji.
Ovaj susret bio je prava privilegija, ali i podsticaj za moj rad, jer je u Genciju Nimanbegua sadržana ona posebna nit koja čini Ulcinj gradom kulture, tradicije i vizije. Monografija, koja će biti rezultat ovog opsežnog rada, izaći će u izdanju CEKUM-a (Centar za razvoj i očuvanje manjina), pod rukovodstvom Ulcinjanina Gzima Hajdinage, što dodatno osnažuje njen kvalitet i značaj za promociju umjetnosti i identiteta ovog jedinstvenog grada.
MUSTAFA CANKA-HRONIČAR, VODIČ I ČUVAR ULCINJSKIH PRIČA
Jedan dan u Ulcinju jednostavno nije dovoljan da se sve obiđe, vidi i doživi na pravi način. Vrijeme je brzo prolazilo, neumitno klizilo poput morskih valova, dok smo uz priče i šetnje pokušavali dotaći bogatstvo ovog čudesnog grada. Sunce se već lagano spuštalo ka horizontu, kao da polako tone u tajne mora i mornara, ostavljajući za sobom zlatni trag na nebu i u našim mislima. Za naredni put ostavili smo priče o Valdanosu i njegovim stoljetnim maslinama, čarobnoj Adi Bojani, Port Mileni sa svojim kanalima i ribarskim pričama, Sabornoj crkvi Svetog Nikole, Kručima, beskrajnoj Velikoj plaži, misterioznom Štoju, drevnom gradu Svaču, velikim turističkim kompleksima i još mnogim čarima koje Ulcinj čuva u svojoj riznici. Koliko samo tajni, ljepota i istorije nosi ovaj grad! Njegova različitost i prožimanje kultura prenose priču o ljubavi, poštovanju i zajedništvu koje ovdje opstaje vijekovima.
Naš domaćin, izvanredni Mustafa Canka, pravi hroničar i čuvar ulcinjske duše, odlučio je da nas povede na kasni popodnevni ručak. U opuštenom ambijentu, prezentovao nam je ukuse i mirise Mediterana, ispunjene duhom Ulcinjske kuhinje. Svako jelo, od predjela do deserta, bilo je priča za sebe – priča o moru, maslinama, začinima i tradiciji koja se pažljivo čuva u svakom receptu. I baš dok smo se uputili prema mjestu gdje ćemo uživati u ovim čarima, uz sami put kao u nekim starim, dobrim vremenima, naišli smo na mještane Ulcinja koji su prodavali domaće nerandže, masline, maslinovo ulje, limune i suve smokve. Njihovi osmijesi i ponos dok nude plodove zemlje i truda, dodali su toplinu našoj šetnji. Ovo nije bila samo popodnevna trgovina, već prizor koji podsjeća na jednostavnost i autentičnost života u ovom kraju – trenutak koji spaja generacije u jedinstvenom ritmu.
Ulcinj, sa svojih 2,5 milenijuma bogate istorije, predstavlja raskršće devet velikih kulturnih slojeva. Spoj različitih civilizacija, naroda, religija i običaja oblikovao je ovaj grad u jedinstveno mjesto đe su se susretali pomorci, trgovci i gusari iz svih krajeva Mediterana. Razmjena sa plodnim zaleđem, uz pogodnu klimu i plodnu ravnicu, doprinijela je stvaranju jedinstvene gastronomske tradicije koja spaja bogatstvo okusa i lakoću pripreme. Ulcinjska kuhinja odiše zdravljem, svježinom i lakoćom – prava radost za sva čula. Među specijalitetima koje Ulcinj nudi, izdvajaju se bamije, japrak, riba pripremljena na različite načine poput kapame (u saftu), pita od domaćeg pijetla ili divljači, ćufte u kisjelom mlijeku, dolme, raznovrsni prilozi i svježe salate. Sve to zaokružuju tradicionalne poslastice koje su pravi praznik za nepca. Naš izbor pao je na ono najbolje što more i tradicija pružaju – svježa riba, bogata riblja čorba, mladi kozji sir, masline, salatu sve začinjeno malsinovim uljem a za desert neizostavne delicije poput baklave, tulumbe, urmašice i sočnog kadaifa. Ova kombinacija ukusa ne samo da zadovoljava apetit već donosi priču o mediteranskom životu, tradiciji i ljubavi prema hrani koja spaja ljude i kulture. Uz razgovor, smijeh i zajedničko uživanje u čarima Ulcinja, dan je došao do svog kraja, ali njegovi utisci i priče ostali su duboko urezani u sjećanje. Ulcinj je mjesto koje ne može stati u jedan dan; to je grad za kojeg vam treba cijeli život da biste ga upoznali, razumjeli i zavoljeli na pravi način. Svaka ulica, svaka priča, svaki ukus – svi oni pričaju o gradu koji živi u harmoniji sa svojom prošlošću, svojom prirodom i svojim ljudima.
Potvrđeno je još jednom drevno pravilo da su Ulcinjani nesebično posvećeni svojim gostima, što se i ovoga puta pokazalo tačnim. U tom duhu, naš domaćin Mustafa Canka bio je pravi primjer ulcinjske gostoljubivosti, sa toplinom i pažnjom koja ne ostavlja ravnodušnim. Njegova srdačnost, znanje i spremnost da podijeli priče o Ulcinju učinili su naše putovanje nezaboravnim. Posebno mjesto u tom danu zauzela je jedna simpatična anegdota koju nam je ispričao Gzim Hajdinaga, direktor CEKUM-a čovjek poznat po svom osjećaju za detalje i humor. Pričao je kako su nakon Drugog svjetskog rata postojale male brodice za trgovinu, a budući da tadašnji trgovci nisu dovoljno dobro poznavali srpsko-hrvatski jezik, na brodicama su ispisivali natpise „Trgovina na malo i na DOSTA“. Taj simpatičan spoj nesnalaženja i snalažljivosti nasmijao nas je do suza i uljepšao suton koji je već obojio more i grad u zlatne i narandžaste nijanse. Takve priče, male ali dragocjene, podsjećaju na jednostavnost i šarm života u Ulcinju kroz istoriju. One su dokaz da ovaj grad nije samo turistički, već doživljaj ispunjen toplinom, humorom i ljudskošću. U takvim trenucima osjetite ono što Ulcinj zaista jeste – ne samo grad sa bogatom prošlošću, već prostor koji spaja ljude i gradi uspomene koje se nose zauvijek.
Na kraju zapisah: Ulcinj, grad koji ne broji godine već milenijume, ostaje postojan svjedok neprekidnog toka vremena. Njegove priče nisu samo zapisane u kamenu starih ulica, već su utkane u miris maslinjaka, huk vjetra i šapat valova koji se vječno sudaraju sa njegovim hridima. Ulcinj nije samo grad, već živi testament ljudske upornosti, kreativnosti i suživota sa prirodom i civilizacijama. Svaki njegov kamen čuva uspomenu, svaki zalazak sunca nosi tiho obećanje da ljepota ne blijedi, već se prenosi sa generacije na generaciju. Ulcinj je mnogo više od svojih pomorskih granica, on je simbol mjesta đe se vjekovi susrijeću, đe se razlike prožimaju i pretvaraju u bogatstvo koje nadilazi vrijeme. Njegova ljepota nije samo u pejzažu, već i u duhu ljudi koji ga čine neponovljivim. To je grad koji neprestano traje, priča i budi, vječno ukorijenjen u svojim milenijumima, ali uvijek otvoren za nove stranice koje će tek biti ispisane.