Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Draga braćo i prijatelji – Bošnjaci, Albanci, Muslimani i svi pripadnici islamske vjere, bilo da ste u Crnoj Gori, širom Evrope ili daleko od domovine, na muhadžirskim putevima, u tuđini đe vas srce uvijek vuče nazad.
Kao vaš brat, etnički Crnogorac, koji s vama dijeli sve ljepote islamskih vrlina koje vas krase, iz dubine srca vam želim da ovaj sveti mjesec Ramazana provedete u miru, slozi i blagostanju. Neka vas vaše dove i misli ujedine u dobru, neka vam srca budu blaga i ispunjena milošću, a vaši domovi obasjani ljubavlju i spokojem.
Ramazan nije samo post i odricanje, već i vrijeme kada duše nalaze svoj put do svjetlosti, kada ruke pružamo jedni drugima, kada pokazujemo koliko smo kao ljudi veliki u svojim djelima i plemeniti u svojim namjerama. Neka vam svaki iftar bude trenutak zahvalnosti, neka svaki suhur bude podsjetnik na snagu vjere, a svaka dova most koji nas povezuje sa Stvoriteljem i jedne s drugima.
U ovim vremenima iskušenja, dok proživljavamo izazove svakodnevice, neka nam Ramazan bude svjetionik nade i podsjetnik da smo najsnažniji kada smo zajedno. Neka naše misli i dove-molitve budu upućene svoj braći i sestrama u Palestini i svuda đe nevini stradaju, đe se suze prolivaju, đe se nepravda čini. Sjetimo se onih koji su kroz istoriju trpjeli patnju samo zbog imena i vjere, sjetimo se svih stratišta Zapadne Evrope i daleko šire, đe su vaši preci ostavili svoje živote, ali nikada nisu izgubili dostojanstvo. Neka nas Ramazan ne dijeli, već sjedinjuje. Neka nas nauči da budemo bolji, da budemo snažniji u vjeri, dostojanstveniji u postupcima i milostiviji jedni prema drugima. Jer samo kroz ljubav, razumijevanje i zajedništvo možemo graditi svijet dostojan naših snova. U to ime vam poklanjam svoju pjesmu. Ramazanska svjetlost.
Ramazan Šerif Mubarek Olsun!
RAMAZANSKA SVJETLOST
U tišini noći, dok ezan šapuće
iz džamija na obroncima Pešteri
dok rijeka Lim odnosi misli
onih koji poste u sjenci minareta
Ramazan dolazi kao svjetlost
ne kao prolazan plamen, već
kao Nur što obasjava duše.
U Sandžaku,
među kamenim kućama
đe su stope deda još uvijek žive
u Crnoj Gori
među planinama koje pamte
molitve izgovorene u vremenu progona,
Ramazan ne donosi samo odricanje
već i sjećanje.
Sjećanje na muhadžire,
na one što su ponijeli vjeru u srcu
ostavljajući domove za sobom
kao što je Musa vodio svoj narod
kao što su sufije napuštale malene ulice
u potrazi za beskrajem Istine.
Sjećanje na one što su postili
u danima bez hljeba
na one što su klanjali
na zemlji što pamti njihova staradanja
na ruke što su dijelile
i kada nisu imale ništa do nade.
Ramazan je u očima starca
što pred akšam izgovara šapatom dove
u ruci đeteta što pruža hurmu
neznancu u prolazu
u svjetlu kandilja što treperi
iznad ulica kojima su nekad
prolazili vaši preci,
sve dok ih vjetrovi ne odnesoše
preko mora i daleko od doma.
Ibn Arebi je govorio:
”Post je most između tijela i duše.”
A mi
ostajemo ovđe
da postimo
da čekamo zoru
kao što su je čekale mnoge generacije
da vjerujemo
da svjetlost Ramazana nikada neće nestati
jer ona nije samo u danima posta
već u svakom srcu što zna
da je sabur snaga
da je dova oružje
i da je milost put ka vječnom Svijetlu.
BHDINFODESK
