Mostarac istočnohercegovačkih – bilećkih korijena, protjeran poganog ljeta 1993. godine kao srednjoškolac, iz rodnog grada i tek započete mladosti
Porodica Kreso živi u Kresinoj ulici u Mostaru skoro pa pet stotina godina. Oni najstariji bilećki korijeni, po majci ili ocu, dedi ili neni, nanovo sežu od Mostara do Konjica, od Cernice do Vojvodine, od sjeverne Bosne i Modriče do Kukeša u sjevernoj Albaniji. Ovi što danas malo znaju a puno vladaju o multietičnosti i zajedničkom životu mogli bi učiti, a neće, od Kresinih.
Dr. Ermin Kreso se često smije, voli da priča, govori čak šest jezika, ne računajući onih još nekoliko s prostora Balkana.
Rat i izbjeglištvo
„Moj otac je proveo tačno stotinu dana u logoru Heliodrom, kojim je južno od Mostara upravljao HVO, iako je i sam bio pripadnik HVO-a sve do 30. juna 1993. godine. Nakon što je oslobođen iz logora u okviru sporazuma o primirju, morali smo napustiti svoj rodni Mostar. Prijatelji Hrvati su nas prokrijumčarili preko granice u Hrvatsku, gdje smo se u javnosti predstavljali pod hrvatskim identitetom koristeći se imenima koja su zvučala hrvatski“, priča Kreso.
Sve te izbjegličke dane nije bio Kreso nego Krešo iz Mostara, pokazujući da ime ne mijenjaju samo matičari, već i ratne (ne)prilike. Tako je bilo dok nije, preko bare, doplovio do SAD-a.
U Splitu, četiri i po mjeseca, pronalaze utočište kod dobrih prijatelja – Dalmatinaca, koji su bili mješovitog srpskog i hrvatskog porijekla. Tu upoznaje prelijepu mladu ženu, Emilu, koja je studirala na lokalnom medicinskom fakultetu u Splitu. Emila mu poklanja knjigu iz fiziologije američkog autora Guytona. Uživao je sedamnaestogodišnji Ermin u svakom poglavlju te knjige, knjige koja će mu i u SAD-u odrediti životni put i karakter. Dok je kao izbjeglica boravio u Splitu, zbog hemangioma, morao je u vojnu bolnicu Firule. A tamo mu je dr. Arči, nadasve ljubazan i saosjećajan hirurg, uklonio tu izraslinu.
Foto: Ermin sa porodicom
„Dok sam čekao da me primi, sjećam se koliko sam se bojao da će ljudi oko mene saznati da sam musliman iz Bosne i Hercegovine, uplašeno gledao ranjene hrvatske vojnike s linije fronta kako ih unose na liječenje u bolnicu. Srce mi je, činilo se, htjelo iskočiti iz grudi. To iskustvo ostavilo je dubok trag na meni. U Splitu smo imali sreću stupiti u kontakt s lokalnom Jevrejskom općinom, koja nam je pomagala slati novac i pisma našoj porodici koja je ostala u Mostaru iza linija fronta. Bio je to prvi put da sam upoznao ljude za koje sam saznao da su Jevreji, i komentarisao sam da izgledaju potpuno isto kao ja i moja porodica. Velikodušnost te zajednice pomogla nam je da izdržimo boravak u ratnoj Hrvatskoj, gdje su moj narod mnogi lokalni stanovnici smatrali nepoželjnim.“
Medicina i iskustva dr. Krese u SAD-u
Nerijetko nesreće i porazi, rat u Bosni i Hercegovini i izbjeglištvo postanu pobjede, što je tamo daleko, preko bare, potvrdio i dr. Kreso.
„Moja porodica i ja bili smo prve izbjeglice iz Bosne i Hercegovine koji su stigli u Colorado Springs. Sponzor nam je bila Prva luteranska crkva u Colorado Springsu – jedni od najljubaznijih ljudi koje smo ikada susreli. Tu sam upoznao lokalnu novinarku Pamelu Zubeck, koja je došla u kuću u kojoj smo boravili da napiše članak o nama za lokalne novine Gazette Telegraph. Pošto sam završio samo treći razred Stare gimnazije (Gimnazije Aleksa Šantić) u Mostaru, rekao sam Pameli da sam završio treći razred srednje škole. Kada je članak konačno objavljen u novinama, bio sam šokiran ali i zabavljen čitajući sljedeću rečenicu: ‘Ermin Kreso, bistar mladić od 18 godina iz Bosne, stigao je kao izbjeglica u Colorado Springs i nada se da će jednog dana postati ljekar iako je završio tek treći razred.’ Naime, srednja škola u Sjedinjenim Američkim Državama naziva se ‘high school’, (to jest ‘visoka škola’), razredi u srednjoj školi nisu 1, 2, 3. i 4, nego 9, 10, 11. i 12, pa je Pamela potpuno pogrešno razumjela šta sam joj rekao.
Imao sam sreću da nakon završetka srednje škole budem primljen na univerzitet po svom izboru, te sam naredne četiri godine pohađao Colorado College u Colorado Springsu. Nastavio sam učiti i strane jezike (njemački, hebrejski i sanskrt), historiju, psihologiju, književnost i religiju (judaizam i islam). Nakon samo tri godine završio sam i jednogodišnji program za obrazovanje nastavnika prirodnih nauka u srednjim školama. Vratio sam se u Palmer High School u Colorado Springsu i predavao fiziku i biologiju učenicima koji su tada bili samo četiri ili pet godina mlađi od mene.
Nakon toga slijedi medicina i interna specijalizacija, jer je ta specijalizacija u Sjevernoj Americi (uključujući Sjedinjene Američke Države i Kanadu) veoma široka i obuhvata ne samo klasičnu internu medicinu kakva je poznata u Evropi već i određene aspekte psihijatrije, neurologije, dermatologije, ortopedije, ginekologije, adolescentske medicine i gerijatrijske medicine. U maju 2003. godine završavam studij medicine, a u junu 2006. godine specijalizaciju iz interne medicine, kada počinjem samostalno raditi kao ljekar.“
I tako, od univerziteta do univerziteta, od certifikata do specijalizacija, od stalnog usavršavanja do onog najvažnijeg – rada s pacijentima. Njegovi pacijenti su ljudi svih vjera i nacija, mehaničari i penzioneri, oni ukočenih leđa što ih je kompjuter zašarafio, Jevreji porijeklom iz Rusije, pacijenti iz Afrike, Bosanci i Hercegovci i ostali Balkanci svih nacionalnosti, Ameri iz Detroita i Colorada, gospođa od 98 godina, Etiopljani, Tadžikistanci…
I ljubav se uči. Nauči i prenosi na one koje svakodnevno liječi. Ispričao mi je doktor Kreso desetine priča za jedan čitav roman o svojim pacijentima, prenosim jednu od njih.
Foto: Medicinski tim
„Jedan od slučajeva koji mi je tokom studija medicine najviše slomio srce bio je slučaj starije žene iz manjeg grada u Coloradu koja je primljena na odjel opće hirurgije zbog bolova u stomaku i kojoj je bila zakazana hirurška eksploracija abdomena. Odmah nakon što je napravljen rez, postalo je jasno da je bolest metastatička. Dijagnosticiran joj je rak gušterače. Hirurg je duboko udahnuo i rekao: ‘Uredu, zatvorimo je’, i to je bio čitav obim njenog hirurškog liječenja. Ova pacijentica, i pored svega, toliko je cijenila svoju zdravstvenu njegu i moju pažnju prema njoj, nakon otpusta iz bolnice pozvala me u svoj i suprugov dom na večeru.
Nikada se nisam odazvao pozivu jer nisam želio da se ona osjeća nelagodno u ulozi moje bivše pacijentice, ali sada znam da sam trebao prihvatiti njen poziv. Ta mala grižnja savjesti pomogla mi je da shvatim da je granica između ljekara i naših pacijenata veoma tanka i često samo zamišljena, jer smo prije svega ljudi, a sve ostalo je manje važno. Ideja da smo mi, kao zdravstveni radnici, doktori i ljekari, nekako u posebnoj kategoriji u odnosu na naše pacijente zapravo je zabluda. Mi ljekari zaista znamo više o detaljima dijagnosticiranja i liječenja zdravstvenih stanja, ali smo često manje svjesni i manje emotivno povezani s onim kroz šta naši pacijenti zapravo prolaze i zbog čega pate.“
Nakon što je završio američki sistem školovanja, koji je nama malo poznat, stekao bogato ljekarsko iskustvo, u Denveru od 2013.godine, zajedno sa svojom suprugom Sabinom, vodi kliniku primarne zdravstvene zaštite iz interne medicine gdje pružaju i usluge urgentne medicine.
Supruga Sabina i desetogodišnja kćerka Amna, zajedno s Erminom, volontiraju na karate takmičenjima, lokalnom Afričkom sajmu zdravlja, doniraju i pomažu ljudima. A šta bi drugo radio Mostarac Kreso i Zeničanka Sabina, koji ne zaboravljaju sve ono što su im donijele nesretne devedesete godine.
Mostar
Mostaru se stalno vraća, iz njega ponese svoje najljepše zablude i dašak one hercegovačke have, pa u Denveru iznova doktorski začeprka. Kao kada je tek počinjao. Zna doktor Kreso da nam život vraća samo ono što drugima damo.
Eh da su tu, u Mostaru, doktorice Mahira Tanović, Svjetlana Tišma Dupanović, doktor Adnan Pintul, najbolji ugostitelj Zdravko Ivanišević, sudija Željko Šupljeglav, slikar Miro Brešić, pa udruženi s Minjom Bojanićem, Draganom Markovinom, Nedžadom Maksumićem, Selmom Jakupović, Dijanom Šoše, profesorom Domljanom, Elvedinom Nezirovićem, Mustafom Hadžajlićem, Senadom Kuštrić i Zejnom Šanjević, Goranom Popovićem, rijetko dobrim čovjekom Goranom Karanovićem…, Mostar bi učinili najboljim gradom na svijetu. A ovako samo je grad slučaj. I pred i poslije izbora.
Biti čovjek danas nije nimalo lako, bilo to u Coloradu ili Mostaru.
Dokor Ermin Kreso jedan je od njih.
Izvor: Ermin Kreso, doktor u Coloradu s hercegovačkom dušom – Tacno.net
