Konceptualni umjetnik Almir Dervišević je ispred Međunarodnog suda pravde u Den Hagu realizovao novu instalaciju. Ona je posvećena embargu UN-a koji je 25. septembra 1991. bio donesen te tokom cijeloga rata u Bosni i Hercegovini bio primijenjen.
Takva jedna odluka u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992.-1995.) pokazat će se već brzo kao pogrešna odluka s obzirom na njene katastrofalne posljedice. Unatoč tome UN je ostao dosljedan primjeni embarga tokom cijeloga perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Genocid, etničko čišćenje, masovna hapšenja, fizička i psihička zlostavljanja, silovanja, ranjavanja, otuđivanje i uništavanje imovine samo su neke od posljedica primjene embarga na uvoz oružja i vojne opreme u Bosni i Hercegovini.
Upravo primjenom embarga, svjesna situacije na terenu, UN će se pokazati da nije bio neutralan faktor. Naprotiv, još od samoga početka agresije na Bosnu i Hercegovinu od strane Srbije i Crne Gore odnosno Hrvatske, UN će svojim odlukama predstavljati bitan faktor podrške agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Sama činjenica da bi u drugačijim okolnostima broj žrtava zločina bio mnogo manji govori o pogrešnoj strategiji koju je UN primjenjivao.
Danas se Bosna i Hercegovina nalazi u nešto drugačijim okolnostima, ali kada su u pitanju aktivnosti i težnje neprijatelja države Bosne i Hercegovine, one su nepromijenjene. Danas smo svjedoci različitih oblika agresije na Bosnu i Hercegovinu: ekonomske i političke agresije, agresije na identitet, agresije na njene prirodne resurse kao i mnoge druge oblike agresije koji za cilj imaju stvoriti etnički čiste teritorije kao i samo uništenje države Bosne i Hercegovine.
Da li je i odnos međunarodne zajednice kada je u pitanju pravo na samoodbranu ostao nepromijenjen?
Da li je nas odnos prema međunarodnom faktoru ostao nepromijenjen?
Da li je naš odnos prema nama samima ostao nepromijenjen?
Realizacijom instalacije ‘’Embargo’’ i sjećanjem na 25. septembar 1991. kada je UN donio odluku za primjenu embarga na prostoru tadašnje Jugoslavije želim inspirisati istraživače da detaljnije utvrde sve posljedice embarga na dešavanja u Bosni i Hercegovini.
Nadam se da će svaki čovjek i svaki narod zaista imati pravo na samoodbranu i da niko neće moći ugroziti to pravo i njegovu primjenu. Uskratiti tako jedno osnovno pravo u budućnosti se ne može više smatrati pogrešnom odlukom i politikom već predstavlja zločin protiv čovjeka i čovječnosti.
Također, nadam se da narod Bosne i Hercegovine neće više nikada biti ovisan o tuđim odlukama već da će pronaći rješenja kako bi vođen vlastitim kapacitetom i vođen ljubavlju prema istini, pravdi, Bosni i Hercegovini bio u mogućnosti čuvati i razvijati Bosnu i Hercegovinu.
Budimo pravedni jer samo istina i pravda predstavljaju put ka istinskome miru. Budimo pravedni i prema drugome. Pravda za sve, svi za pravdu, pravda za Bosnu i Hercegovinu.
Almir Dervišević realizirao je i ranije, u okviru projekta “Pravda za Bosnu i Hercegovinu, autobusko stajalište Internacionalni sud pravde”, mnoge instalacije poput djela ”Pravda za sve, svi za pravdu” koje čini prijevod te rečenice na desetke jezika svijeta.
Na to su ga, kaže, motivirale žrtve nepravde, ubijeni, ranjeni, mučeni, pokradeni, obespravljeni građani Bosne i Hercegovine, žrtve zločina i agresije kako iz prijeratnog, tako i iz ratnog, odnosno poslijeratnoga perioda.
Autor je i projekta “Pozor Mine”, a postavio ga je na istom mjestu 2016. godine s nadom da će taj sud svojim radom doprinijeti da pravda vlada svijetom i da zamijeni mine i minska polja na zemlji i u njoj. Radio je dugo na tom projektu koji ima za cilj doprinijeti jačanju svijesti društva o opasnosti od “mina i minskih polja“, u smislu da ukaže na problematiku čovjeka kao nosioca niz negativnosti unutar sebe. Autor upravo te negativnosti doživljava kao ”mine”, s obzirom na to da je njihovo negativno djelovanje na društvo ogromno.
Konceptualni umjetnik Almir Dervišević rođen je 1972. u Sarajevu, a trenutno živi i radi u Holandiji. Školovao se pri Visokoj školi primijenjenih umjetnosti u Utrehtu i Likovnoj akademiji u Sarajevu, u klasi profesora Mustafe Skopljaka. U periodu 1994. – 2004. studirao je na odsjecima arhitekture, likovne umjetnosti i nastavničkom odsjeku. Diplomirao je 2000. kao likovni umjetnik smjer kiparstvo, a 2004. na nastavničkom odsjeku i stekao zvanje docent likovne umjetnosti.
