Slavimo godišnjicu Dejtona
a u Bosni još uvijek
na uzbunu zvone zvona.
Dvadeset četiri godine kasnije
ništa nije bolje ni jasnije.
Krv se više ne proljeva,
al’ svaki dan grmi i sijeva,
“puca” se s desna i s lijeva,
Bosna sve teže odoljeva.
Sve više je boli i jada,
narod sve više strada,
nema čemu da se nada.
Dejtonski sporazum je trebao biti
temelj sigurnosti i mira,
a svaki dan proizvodi,
sve više nesporazuma i nemira.
U Dejtonskoj BiH
nikad svi zajedno,
svako protiv svakog,
ili jedan protiv dva.
Jedna od najvrednijih tekovina Dejtona
je luđačka košulja
od debelog najlona,
skrojena i sašivena u Dejtonu Bosni,
dok ne dođe pameti mora da je nosi.
Sve što smo našli
u Dejtonskom paketu
Bosancima i Bosni
bilo je na štetu.
Podijelili zemlju,
nagradili agresore,
dali im republiku
eure i dolare.
Sve što je Dejton
Bosni i Hercegovini trebao dati
dobili su Srbi i Hrvati.
Ciljano spojili Srbe i Hrvate
dali im oružje
da nas opet mlate.
UN,MZ i Ameriku
neka bude stid,
nepravednim Dejtonskim ugovorom
podržali su agresore na BiH
i formiranjem Rs
nagradili genocid.
Dok Dejton u Bosni traje
ni koka neće snositi jaje.
Porazan bilans Dejtona
je sve manja ulazna,
a sve duže izlazna kolona.
Sa Dejtonskom kartom
se kući ne vraća,
a iz nje se u svijet svaki dan ispraća.
Dok je bio živ naš Tito
i narod se za nešto pit’o.
Od kad smo sahranili druga Tita
narod se više ni za što ne pita.
Kultura, sport, obrazovanje
zdravstvo i socijala
ostali su samo kao eho
naših ideala.
Nema više radničke klase,
žitnih polja ni fabrika,
sve je uništila
stranačka privatizacijska politika.
Državom neprikosnoveno vladaju
kriminal i korupcija,
obezglaviti ih srušiti ne može
ni vulkanska erupcija.
Od bešike pa do groba
U Dejtonskoj BiH će trajati korupcijsko doba.
UN od Bosne oči kriju
jer grešku svoju
opravdati ne mogu i ne smiju.
A iz Holandije,
od holanskog bataljona,
i sada nude samo kesice bombona.
Ograđena žicom entitetskog zida
RS 9. janauar slavi
kao Dan početka genocida.
Pola je Bosne
rasuto po svijetu,
u 100 zemalja,
na cijelom planetu.
Sa dejtonskom kartom u Bosnu se ne dolazi
al’ zato sve živo iz nje u svijet odlazi.
Uzeli nam zemlju,
oteli, opljačkali i uništili firme
odveli sebi naše mlade,
da im služe i za njih trade.
Napuštene kuće, gradovi pusti,
prosijaci i psi lutalice
zaposjeli gradske trgove i ulice.
Glavne etničke partije i grupe
što nemaju mogu da kupe,
ni glave poslanika im nisu skupe.
U Bosni nema i neće biti,
po Dejtonskim sporazumu
obećane sigurnosti i mira,
dok nacionalistilčka klika
političkim životom dominira.
Nad Bosnom još vlada mrkli mrak,
agresori kontrolišu zemlju i zrak.
Manjinski narodi trpe i strahuju,
nemaju nikakvih prava,
ko samo malo podignu glavu,
zna – ode mu i glava.
A ljudi se se više mraka plaše,
jer ni nebo još uvijek nije naše.
BiH je ptica u kavezu,
logoraš u logorskoj žici,
za OHR i Valentin Inzka
poslušan psić na uzici.
Troglavo državno Predsjedništvo
ko rogovi u vreći,
što god odluče dvojica,
protiv toga je treći.
Zbog Programa reformi za NATO
Predsjedništvo opet posvađato.
Presude Ustavnog suda
su za podsmjeh i sprdačinu,
jer s njima se
vlast ne dodiče,
vlastodršci ne načinju.
Dok Bosna tone, u ponor plovi,
Valentin Inzko se sladi i tovi.
Umjesto da ide u EU i NATO
Bosna sve dublje tone u blato.
Dejtonska demokratija i sloboda
su samo luk i voda.
Isti ljudi na političkoj sceni,
a narod u mraku beznađa u njihovoj sjeni.
Dodik, Čović, Izetbegovič, Radončić,
Ivanić..
svađaju nas i mire,
doživotno s nama vladaju i traju,
maglu nam stranačku sve skuplje prodaju.
Glasamo za njih,
oni su naše vođe,
a ne zna koji nas više guzi i glođe.
Na državnom nivou, u entitetetima i kantonima,
imamo svih nivoa vlasti,
a svako kome se prohtje
i zrno iz puške može ukrasti.
BiH je sve dalje od Dijaspore,
voli je samo kad daje pare.
Dijaspora iz cijelog svijeta
dođe kući svakog ljeta,
da obespravljenim i gladnim ublaži rane,
obiđe mezare i ode na sahrane.
Hoćemo u Evropu,
Evropa nas neće,
ko nam je kriv
kad smo hude sreće.
Nije nam dosta naše muke,
doveli nam očajnike sa Bliskog Istoka
i pustili ih na livede
da žive kao stoka,
čekaju zimu u Vučjaku
i proklinju svoju rođenu majku.
Po Dejtonskom Ustavu,
uz Dejtonska rješenja,
ne može se zajedno
sadjeti ni plast sijena.
Bilans Dejtona je Bosna cijela,
al’ podijeljena na tri dijela.
Tri naroda u dva eniteta
osuđena da žive ko ukleta.
Međunaroda zajednica je
formirala organe
da nas prate, štite i brane
a kako pošteno rade
brzo će da je sahrane.
Sa agresorima šuruju,
ljube im ruku,
državu ruše i u zemlju vuku.
Haški sud pobrkao lončiće
izjednačio branioce i zločince.
Branioce Bosne šalju na robiju,
a zločinci ordene i odlikovanja dobivaju.
O Mladiću… i Kararadžiću
još nisu završili davno započetu priču.
A i Udruženi zločinački poduhvat
ostat će zaboravljen i opravdat.
Ostao je nepriznat genocid
u
Bratuncu, Foči, Ključu,
Prijedoru, Sanskom Mostu
Vlasenici i Zvorniku,
negiran
genocid u Srebrenici,
a u svakom tom gradu stotine su ubijene u logorima
i gomile leševa ležale na nekoj gradskoj ulici.
Izvršioci i negatori genocida
genocidna slave djela,
a porodice žrtava,
u mezarja nišana bijela,
svojih najmilijih,
ukopavaju dijelove tijela.
Vijeće za provedbu mira,
koje čine SAD, Japan,
veće evropske zemlje
i Rusija
u Bosni već 24 godine
samo statira.
Susjedi se naoružavaju
i prijete
odlučni da sebi pripoje bh kantone i entitete.
Laž im je oružje sve opasnije i jače
ruši istinu i Bosnu rastače.
Istina treba svima nama,
ali ni istina ne dolazi sama.
Dok se u BiH i danas govori o pomirenju,
u Hrvatskoj i Srbiji rade na proširenju.
Sa mržnjim nacionaliste hrane,
u težnji da ljubav i zajedništvo sahrane.
A ko se mržnjom hrani
čekaju ga crni dani.
Ko u mržnji skuplja snagu
prodao je dušu vragu.
BiH sad ima
zajedničku armiju
sa 10.000 vojnika,
a deset puta više
ima ih srpska republika.
Republika srpska genocidna
sve bolje naoružana
i mobilna,
četnički pokret širi
da policijski sastav
podupre i podmiri.
A samo naivan i ludi
ne vidi da se i Herceg Bosna
obnavlja i budi,
spremna da legne
Hrvatskoj na majčine grudi.
I dok naše drage komšije
kupuju tenkove, rakete, avione
Bosna ne može pokrenuti
ni nove
skupo plaćene željezničke vagone.
Za teške zločine i genocid
nad Bošnjacima,
agresori nisu krivi,
već oni koji su nas branili i ostali živi.
Ni britansko-njemačka inicijativa,
pokrenuta s velikim ambicijama
nije više živa.
U Bosni je sve manje
suvereniteta,
sve manje integriteta,
jer nam je neko uvijek iza peta.
A punije su nam stranaca
državne granice,
nego putnika željezničke stanice.
Sjena majke Rusije
nad Bosnom se širi i klati,
a svaku stopu zemlje,
kontrolišu Srbi i Hrvati.
Najveći zločinci sjede u vladi
a za branioce Bosne
novi zatvor se gradi.
Visoko sudsko sudilačko vijeće
svoj model pravde Bosni nameće.
Tegeltija prkosno sjedi na rudi,
oslobađa krive – nevinima sudi.
Umislio Milan Tegeltija
da su tužilaštvo i sudovi
njegova prćija.
Bili bi sretniji da bh pravosuđe
u nekom restoranu pere suđe,
jer zločince i kriminalce
privija na grudi
a sitne provalnike proganja i sudi.
U svakom bosanskom gradu
sve više bijelih nišana
sve manje dobrih Bošnjana.
Svi spas od ekonomije traže,
a od politike je živjeti sigurnije i draže.
Njive nema ko da ore i sije.
a mladih sve puniji kafići i birtije.
Sve veći broj fabrika
zatvara svoja vrata,
a zaposlenim kasni i minimalna plata.
Dok štrajkuje ispred fabričke kapije,
radnik ima bar gdje da se napije.
jer kafići i restorani
niču kao gljive,
lakše se živi od ekonomije sive.
Ako radnik nema pravo da radi,
osuđen je da umre od gladi.
U narodnim kuhinjama se i danas hrani,
sve veći broj siromašnih i gladnih.
Na ulicama prose penzioneri
a po statistici sve brojniji bh milioneri.
Miniranih područja je svaki dan manje,
a malo malo pa na minu neko stane.
A masovne grobnice
širom Bosne
kosti ubijenih duboko kriju,
dok svi njihovi tvorci ordene dobiju,
umjesto da odu na robiju.
Bijelih nišana punije grobnice
nego živih ljudi bosanske ulice.
Luđačka košulja iz Dejtona,
sašivena od debelog najlona,
na leopardovu kožu navučena Bosni
i dok ne dođe pameti moraće da je nosi.
Dragi Bože Bosni pomozi
od Dejtona se i Bill Clinton grozi.
Bosanac sam i Bošnjak,
svoju Bosnu hoću, želim i volim,
da je sačuva svakog zla i napasti,
dragom Allahu se za nju molim.
I danas u BiH na uzbunu zvone zvona,
jer se različito tumače
i dovode u pitanje
dobre namjere Dejtona.
Pozovimo Srbe, Bošnjake i Hrvate
da se Bosni svojoj vrate.
Bosna vam je uvijek mati,
nigdje takvu nećete imati.
Želimo da se u demokratiji, miru, ljubavi i slobodi
svako novo dijete u BiH rodi,
zemlja bratskom ljubavlju oplodi.
Želimo da se s komšijama
pazimo i obilazimo,
kao sestre i braća draga,
da nas naše drage komšije
više nikad
ne tjeraju s kućnog praga.
Želimo da se u BiH
vrate prognani i izbjeglice
i da se svima vrati
izgubljeni osmijeh na lice.
Prije i poslije Dejtona,
Republika Bosna i Hercegovina,
bila je biće naša jedina domovina.
Krajnje je vrijeme
da u Bosni shvate i prihvate
i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati,
mogu svakog prijateljem zvati,
ali je samo Bosna i Hercegovina njihova rođena mati.
Zijad Bećirević, Burlington, 15.12.2019.g.
