Dr. Fikret Mustafić jedan od onih koje sam najviše volio sretati u nekadašnjem Zvorniku. Bili nekako „svoji“. Pa naši očevi, pa majke Tuzlanke, a bome i radi naaas.
Fotos je išao u kolumni Dragi likovi rodnog grada. Ili sam već prešao na novu „Pod uzgred budi rečeno“. Ne sjećam teksta, a sigurno nisam zaboravio spomenuti anegdotu sa ljetovanja „da nije suncokret i svaki čas okreće i pazi na malešnu ćerku“. Da se zna ko je gazda i što ga se prekida u našem „važnom“ razgovoru na obali mora!
BIOGRAFIJA ZA PRIČU: Uz sve superlative, kao čovjeka i ljekara, prolazi glavom riječ „samozatajan“- pisao lijevom („čitkije“), a umio i desnom. Neobični me uvijek zaintrigiraju, jednom davno pitao može li istovremerno pisati sa obje? Prije će biti da je klimnuo i pokazao, nego da nije bilo još jedne „hemijske“.
Medju najhrabrijim što su skakali sa Zvorničkog mosta. Zuber Sabirović sjeća kada su mu pukle „kupače“ od crnog glota da su u vodi „dodane“ pantalone. Amira Jahić potvrdila da je bio pasionirani skupljač starih satova koje je (i) popravljao a ni jedno ime upisano na mobilnom- sve brojeve znao napamet! Dva fakulteta završio, a neke godine u Sarajevu ostao sam bez teksta- doslovno „blehnuo“ kada reče da dnevno „uči“ 13 (trinaest) sati…
Čika Meša i Osman počivaju na Kuli, teta Sevleta u Tuzli, a dobri Fikret u Zagrebu- još jedna vrijedna „vinjeta“ o ljudima grada koji je prvi „otisao“…
A nema više ni kuće Mustafića! Od nekadašnje zgodjušune ulice ostala samo jedna „strana“. U zrak prvo otišla Riječanska džamija..! U „Bosanskoj pošti“, prije dvanaest godina, išao drag mi tekst „Život ide nekim svojim putem“ a na fotosu vidi detalj izgradnje nove od koje je počinjala Fikretova ulica.
JUFTAR NA VRATIMA: Prošli put spomenuo komšiju iz Tunisa. Za ovu egzotičnu zemlju i grad Sousse vezu lijepe uspomene i „podebljalo“ dobre komšijske relacije. Sličio momčiću (više dječaku) sa recepcije hotela „Zahra“ koji je u foajeu na „sofi“ ugrabio sna nakon noćne smjene. Prizor za desetku i odmah inspiracija- za „nagradu“, nakon što se probudi, zatekne pored glave cvijet neobičnog mirisa…
Ganulo kada se Abderrazek Noumi prvi put ukazao na vratima sa večerom. Kad je počeo Ramadan (na njegovom jeziku) nastavio svaku veče juftar donositi. Zateklo, ali ne ide odbiti. I uklapa u moje od ranije: „Mostove graditi treba…“. Među ljudima- naravno, naravno!
U prošloj objavi svedeno najglavnije oko nedavne teške drame. Naveo pismo dobre namjere da se porazgovara (i) sa onima kojima je bio „posao“ i nikada ne ponovi. Plus prijedlog za dobro djelo. Hoće- neće, nije do mene i koja lakoća kontakata i saradnje sa drugima, poćev još od Internasjonal Kulturklub Stord, Redd Barna Region West, UN association Norway- Western Bransch, Bergen Internasjonale Kultursenter i Örebro Internationella Center- Kulturalliansen.
Sa našima najčešće obijalo o glavu- „kooo miii“. Godinama tako, desetljećima, vijekovima. Negdje je „greška“ pa dodati još ponešto ako do narednog ponedeljka nadjem spomenuti tekst i izvuče neka pouka.
P.S.
Danas u podne predajem ključeve od stana. „Hemlös“ ni slučajno- „tamam“ je prijatelja gdje ću „biti“ a još u Švedskoj / ev. Norge dok ne polete avioni za Bosnu.
Objave u funkciji regionalnog projekta u osnivanju DaBudeBolje&GljivaMira paralelno prenose Fb- grupa BIH DIJASPORA INFODESK, portal BHDINFODESK i šalje na više mejl adresa.
Piše: Sead Hambiralović
