Da joj je neko pričao da će biti prva studentica Muzičke akademije iz Bosne i Hercegovine na Univerzitetu Arizona, asistentica kamerne muzike, svirati u rezidentnom gudačkom kvartetu univerziteta i podučavati djecu violini na drugom kontinentu – ne bi mu vjerovala, kaže nam Melisa Karić, magistrica violine, rođena u Zenici. “Suze, krv i znoj” koje godinama lije konačno su se isplatili.
Moja dugogodišnja poznanica pristala je podijeliti svoju priču s nama i, nadamo se, uliti nadu i ojačati ambicije mladim, čiju želju za uspjehom i mogućnost napretka gasi okruženje u kojem se nalaze. Nema predaje.
Preko trnja do zvijezda
U gotovo 10.000 kilometara udaljenu Arizonu stigla je prošle godine, ali to nije bila prva destinacija nakon Zenice i Sarajeva. Najprije ju je Erasmus+ razmjena studenata odvela u Španiju. Nekoliko godina studija van domovine dalo joj je odličan uvid u stvarno stanje našeg obrazovanja.
Nakon što je s kolegama i profesorima na Univerzitetu u Sarajevu podijelila vijesti o odlasku, naišla je na obeshrabrujuće komentare. “Ne trudi se da ideš, svakako ćeš se vratiti”, govorili su.
– S druge strane, neću zaboraviti podršku onih koji su vjerovali u mene – moje porodice, prijatelja i profesora s oba univerziteta koja sam prethodno pohađala, dodaje Melisa i otkriva kako je profesor i mentor kojeg je upoznala u Španiji najviše doprinio njenom odlasku u Ameriku.
– Iskustvo studiranja i života u Španiji (Vigo) bilo je nestvarno. Moj mentor je bio odličan i odmorila sam se od života u Sarajevu, kada sam u više navrata razmišljala da ostavim violinu. U Španiji sam kao član profesionalnog simfonijskog orkestra imala priliku svirati s eminentnim dirigentima i solistima, a ispostavilo se kako je to bila odlična priprema za ono je što je uslijedilo, priča naša sagovornica, inače studentica ne prvog, ne drugog, nego trećeg master-studija u životu. Iako je sada trebala biti na doktorskom studiju, situacija je ipak nešto drugačija.
– Ovdje je sve bilo spremno, međutim, zbog administrativnih komplikacija Sarajevskog univerziteta, nisam uspjela riješiti dokumentaciju na vrijeme. Tokom diplomskih studija na Muzičkoj akademiji u Sarajevu morala sam naučiti kompletan pravilnik i zakone univerziteta – čak i ono što piše sitnim slovima – a to definitivno nijedan student ne bi trebao prolaziti. Mnogo je izvanrednih studenata u BiH koji obnavljaju godinu ili čak odustaju od fakulteta zbog pojedinih profesora i odluka koje bi drugdje bile razlog otkaza. Nažalost, u Sarajevu je to postalo “normalno”, a ako se protiv toga nastojiš boriti, jedino što dobiješ su frustracija i stres, mišljenja je Karić, koja se radom i postignutim rezultatima izborila za stipendiju i u narednoj godini.
Ne vraćam se nazad
– Nedostaju mi moja porodica i prijatelji u BiH, ali ovdje se osjećam kao kod kuće. Rad, trud i zalaganje se isplate, vrednuju, cijene i plaćaju, iskreno će Melisa o životu u SAD-u, u kojima su ljudi, kako nam kaže, mnogo više fokusirani na posao. Postoje evidentne razlike i u odnosima između učenika i profesora, ali i roditelja, na što joj se u početku bilo teško navići.
– Roditelji dolaze na časove s djecom, vježbaju s njima, dok su kod nas stava: “Upiši ga u muzičku da ne bude na ulici“, a srednja muzička škola se upisuje kako bi se izbjegle matematika i fizika. Samim time je i znanje nekvalitetno, što na fakultetu postane očigledno, kaže naša sagovornica koja je imala priliku raditi i u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici – školi koju je i sama završila.
– Obučavala sam klasu izuzetno vrijednih, talentovanih mladih violinista koji su prolazili ono što sam i ja. Najveća prepreka na koju naiđeš, a koja vremenom postane ogromno breme je bosanski mentalitet – zašto misliš da možeš uspjeti s obzirom na to odakle dolaziš?! I dok se profesori ovdje trude pomoći svim učenicima, u BiH su opterećeni kompleksima i stavom: “Dokazat ću ti da nećeš uspjeti i biti bolji od mene”. Ipak vjerujem da je znanje najjače oružje i da ga niko ne može oduzeti!
Arizona je bilo pozitivna promjena i iz drugih razloga, kao što su mogućnost stalnog boravka na akademiji i dostupnost prostora za vježbanje instrumenta, pristup kompletnoj profesionalnoj literaturi, rekreacijskom centru u sklopu univerziteta, koji nudi korištenje bazena, teretane, košarkaških, odbojkaških i teniskih terena. I opet uočavamo na koliko niskim granama je visoko obrazovanje u BiH…
A priča naše sagovornice nepotpuna bi bila bez pitanja koje je vjerovatno čula mnogo puta: Zašto violina?
– Željela sam svirati klavir, ali mama me odgovorila od toga jer „svi sviraju klavir“ (smijeh). Druga ideja je bila ni manje-ni više nego frulica, ali ipak sam se odlučila za violinu, jer je stariji brat počeo svirati violončelo. Mnogo puta sam se pitala da li sam izabrala pravu karijeru – je li zaista vrijedno svih odricanja, dana i nerijetko noći vježbanja, žuljeva i rana na prstima, finansijske žrtve koje su moji roditelji nesebično pravili… Sad sa sigurnošću mogu reći – da.
Zahvaljujući istrajnosti, trudu, disciplini i zalaganju, danas ima čast svirati u Rezidentnom gudačkom kvartetu univerziteta gdje scenu dijeli s violistom iz Amerike, čelisticom iz Australije te violinistom iz Južne Koreje, koji je završio najpoznatije muzičke akademije u Americi – New England i Julliard.
-… a ja sam akademiju završila s violinom koju sam kupila u osnovnoj školi. Ogromna je to razlika, pitala sam se kako ću uopće svirati pored njega, a onda sam shvatila kolika je to privilegija i odlučila učiti od njega, ističe naša sagovornica.
Vanredno stanje izazvano koronavirusom, koje je zadesilo čitav svijet, Melisu je zateklo daleko od porodice. Biti sam u ovakvoj situaciji izaziva čudan i pomalo zastrašujući osjećaj.
Uspjeh se skupo plaća
– Uprkos svim restrikcijama – od zatvaranja univerziteta do otkazivanja svih koncerata – uvidjela sam da je dolazak u Arizonu ipak bio prava odluka. Brojna vrata su zatvorena, ali mnoga druga su se otvorila. Iako je školska godina završena online, to nije spriječilo profesore da osmisle kako studentima obezbijediti kvalitetno obrazovanje. Imala sam čast svirati premijeru djela “Quintetto Profano”, koje je napisano za muzičare u karanteni. Umjesto klasičnog koncerta u dvorani s publikom, izvodili smo koncert online s gledaocima koji su se pridružili putem društvenih platformi. Definitivno drugačije iskustvo izvođenja, koje će, s obzirom na aktuelnu pandemiju, sigurno dobro poslužiti u narednom periodu. Iako su mnogi ljetni kursevi širom Amerike otkazani, velik je broj onih koji su ponudili učešće svim studentima koji žele da uče i napreduju. U drugačijim okolnostima za takve časove i savjete morali bi platiti hiljade dolara, a ovako je besplatno.
Da je lako – nije. Ali jedno je sigurno – isplatilo se.
– Ovdje se mnogo cijene kreativno razmišljanje i neamerički pristup te mišljenje – ne nužno bolji, ali drugačiji, otkriva nam Melisa koja po završetku svog trećeg master-studija ima namjeru upisati doktorat na nekom od američkih univerziteta.
Iako joj mnogo nedostaje porodica, o povratku ne razmišlja…
– Žao mi je bilo otići iz BiH i osjećala sam se krivom što napuštam ono što je moje, ali, nažalost, mnogi u BiH ne znaju cijeniti ono što imaju. Mladi se često ne usuđuju pratiti svoje snove, a to je potpuno razumljivo. Strah od nepoznatog, odlazak od porodice, nedostatak finansijskih sredstava su ogromne prepreke, ali zaista vjerujem da se vrijedi potruditi za bolji i sretniji život, zaključila je Melisa.
A koliko će Bosna i Hercegovina još talentovanih i ambicioznih mladih ljudi otjerati zbog nekvalitetnog i nepravednog sistema obrazovanja, ostaje da vidimo.
Ema Džananović/MojaBiH
