U Malmöu je prije četiri dana u 81. godini preminula učiteljica u penziji Šabić (Alirize) rođ. Arnautović Nadija. Rođena je u Sanskom Mostu 14. oktobra 1940. godine, pred sami Drugi svjetski rat, u uglednoj gradskoj porodici Arnautovića. Nadija je završila tadašnju osnovnu školu, malu i veliku gimnaziju u Sanskom Mostu, što je bilo rijetkost za žensku djecu. Nakon gimnazije otišla je 1962. godine na učiteljski tečaj u Bihaću, postala jedna od prvih učiteljica i radila u plejadi prvih sanskih učitelja, posebno muslimanki Bošnjakinja. Nadija je bila udata za Velida Šabića (84), radio u GIP “20 oktobar”, poznatog fudbalera Podgrmeča i drugih poznatih klubova u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, koji i danas živi u Malmöu i Sanskom Mostu, od listanja do opadanja lišća.
Nadija Šabić je radila u prosvjeti, a od 1963. do 1992. godine kao učiteljica: izvela je na put brojne generacije učenika, radila po raznim selima u opštini Sanski Most, posebno u Trnovi, kasnije i u gradskim sanskim osnovnim školama “Vuk Karadžić” i najduže u Osnovnoj školi “Hasan Kikić”. Brojne generacije Sanjana su išle u osnovnu školu kod Nadije Šabić, koja je učila đake od I do IV razreda, te ostala zapamćena kao “prava” i stroga ali dobra učiteljica, ali kod nje se moralo raditi i učiti. Najduži period u toj školi bio je direktor Žare Živković, koji je izuzetno cijenio Nadijinu stručnost, pripremanje za nastavu i njen stav prema svim đacima, zbog čega je nagrađivana više puta, te oni koji su završili kod učiteljice Nadije, mogli su nastaviti uspješno daljnje školovanje. Nadija je često pričla o svojim đacima, posebno onim uspješnim, čime se i sama dičila, jer je time i ona uspjela.
Gospođa Nadija je i nenadano završila učiteljsku karijeru u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” u Sanskom Mostu, jer je 1992. godine nastupila agresija na Bosnu i Hrecegovinu i Nadija je sa suprugom Velidom Šabićem protjerana u jednom od brojnih autobusa, sa kartom u jednom smjeru, i bez povratka. Njihove kćerke tada nisu živjele u Sanskom Mostu: Ilma je već bila udata u Tuzli, a Anesa je živjela u Zagrebu. Kao i sve druge sanske porodice, Nadija i Velid Šabić su imali mukotrpan progon u nepoznato, trbuhom za kruhom, ostavivši za sobom kuću i sve što su sticali cijeli život. Odlazak u nepoznato, u inostranstvo, u relativno kasnim godinama, bio je težak jer vam se u godinama kad ste okončali radnu karijeru niko ne raduje, čega su bili svjesni Nadija i Velid Šabić.
Potkraj 1992. godine Nadija i Velid Šabić su došli kao prognanici u Švedsku, prvo u grad Höör, u prihvatni kamp, potom su premješteni u Karlskronu, te na kraju u Nybro, u kojem su živjeli jedan period i gdje je Nadija Šabić bila veoma aktivna u radu sa djecom iz Bosne i Hercegovine – prvo u bosanskim dopunskim školama koje su radile subotom i nedjeljom, kasnije i pomažući bh. učenicima u švedskim školama. Nadija i Velid Šabić su u svim tim mjestima bili uključeni u rad lokalnih bh. udruženja, čemu su davali sve svoje vrijeme.
Tokom 1997. godine porodica Šabić je preselila u Malmö, u naselje Rosengård, gdje je bio značajan broj bh. porodica, te se uključili u Islamsku zajednicu Malmö, kao i u bh. udruženje “Bosanska krajina”, u kojem su bili aktivni članovi. Šabići su bili od početka i članovi Udruženja građana Sanskog Mosta u Švedskoj, čiji su rad intenzivno finansijski podržavali i učestvovali u svim akcijama pomoći Sanjanima u izbjeglištvu i upravi Općine Sanski Most u izbjeglištvu u Travniku, te redovnoj pomoći V i VII korpusu Armije RBiH, kroz akcije kao “Jedan vojnik – jedna puška” i brojne druge.
Pričala mi je Nadija, kao novinaru, brojne dogodovštine iz tih teških dana nakon Drugog svjetskog rata i osvješćivanju nacionalnosti, od musliman i Musliman, ili neopredjeljen, pa Jugosloven i na kraju Bošnjak, kada si na popisu 1991. godine mogao pisati da govoriš bosanki, ali onda su došli i progon i agresija. U Nadiji je stalno tinjala nada za njenom Sanom, za kojom je tiho patila, nekad i uzdasima.
Nikome nije lako u prognanstvu iliti izbjeglištvu, te u životu pola u tuđini, pola u rodnom mjestu. Kako godine prolaze, starije izbjeglice sve više pate za rodnom grudom. Nadija ja patila za kćerkom Anesom koja je radila u Zagrebu, te došla 2007. godine u Markaryd, u Švedsku, čime je pomogla roditeljima. Druga i starija kćerka Ilma živi sa svojom porodicom u Tuzli, od koje Nadija ima i dva unuka, sada momci: Omar i Haris, te kršnog zeta Senada Ahmetagića, kojima će Nadija nedostajati!
Izbjeglički život je težak: “Jednom izbjeglica, uvijek izbjeglica!”
Čitavo proljeće, ljeto i dio jeseni Šabići su bili u svojoj kući Željeznička br. 10, uživajući mirise svoga i sanskih cvjetnjaka u “gradu cvijeća”, u svome dragom Sanskom Mostu. Život je nažalost takav, posebno u vrijeme pandemije koronavirusa, da se ni najbliži čestito ne mogu ispratiti. Sjetih se pitanja jednog vrlog sanskog mještanina: “Zašto se ne vraćate – dolazite samo u mrtvačkim sanducima?” Niko ne razumije muke izbjegličke: Ovdje nismo, a tamo nas nejma! Neka Ti je Nadija laka zemlja bosanska i veliki rahmet!
Ispraćaj posmrtnih ostataka Nadije Šabić bio je 19. februara 2021. godine, u organizaciji Islamske zajednice Malmö, na Muslimanskom mezarju Malmö, a ispraćajnu dženazu pred oko 50 džematlija vodio je ef. Hasan Jašarević. Dženaza Nadiji Šabić u rodnom Sanskom Mostu je zakazana u ponedjeljak 22. februara 2021. godine u 12 sati, poslije podne namaza ispred gradske džamije, te na gradskom mezarju “Greda”.
BHRF / Fikret Tufek