Uspješna košarkašica i nekadašnja reprezentativka naše države Lejla Bejtić trenutno živi i radi u njemačkom Reklinghauzenu.
Životni i sportski put 32-godišnju Bejtić vodio je od rodne Zenice preko Tuzle, Hrvatske, Italije, Rumunije, Poljske, pa sve do Njemačke, gdje danas radi kao profesorica sporta i trener u omladinskoj kategoriji lokalnog košarkaškog kluba Sitibasket.
Lejla je kao tinejdžerka napustila rodni grad te se zbog košarke preselila u Tuzlu.
Daidžine fore
– Moj prvi sport bio je karate, koji sam počela trenirati kad sam imala sedam godina. Iako sam bila uspješna, to nije bilo to. Česti izleti sa porodicom na Bistričak i igranje basketa s daidžom Harijem, koji mi je prodavao stare fore, presudili su da me košarka toliko zainteresira. Tada sam živjela u Crkvicama, gdje su se okupljali najbolji u Zenici. Meni je to, kao djetetu, mnogo značilo. Gledala sam i upijala sve pokrete, a nakon što bi stariji završili, i sama sam do iznemoglosti vježbala i ponavljala sve pokrete. Baš sam bila manijak, ali možda i jedina djevojčica koju ste u to vrijeme mogli vidjeti na basket terenima s hrpom muškaraca – prisjeća se Bejtić.
Nakon izleta u Jedinstvu, koje je tada igralo Trocal ligu, u Zenicu se vratila na nagovor majke, koja ju je forsirala da završi fakultet. Zaigrala je u šampionskoj generaciji Čelika te osvojila Kup, prvenstvo i učestvovala u finalu Regionalne lige.
– Moram zahvaliti mojoj majci koja me je uvijek forsirala i nije dozvoljavala da zanemarim obrazovanje, što se sada ispostavilo kao veoma bitan faktor za moj život. Diplomirala sam na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport i imala super sezonu u Čeliku. Ta će godina zauvijek ostati u sjećanju. Imali smo super ekipu, ne samo igrački nego i ljudski. Atmosfera u Zenici je bila predivna, konačno smo probudile interesiranje za ženski sport. Imale smo odličnu podršku, kako “Robijaša”, tako i ostalih građana Zenice, što je za mene, koja dolazim iz tog grada, predstavljalo još veći podstrek – kaže Bejtić.
Ostat ću u Njemačkoj
Prije dvije godine, odlučila je da mora učiniti nešto kako bi osigurala egzistenciju i nakon aktivnog igranja košarke. Kako je tri godine nastupala u Prvoj njemačkoj ligi i imala poznanstva, odlučila se na novi korak.
– Trenutno živim u Reklinghauzenu, gdje radim kao profesor sporta u jednoj srednjoj školi. Pored toga, igram za ekipu Sitibasketa, koja se takmiči u Drugoj njemačkoj ligi te u istom klubu treniram i djecu uzrasta do 14 godina. Trenerski posao je novo iskustvo za mene. Nosi mnogo više odgovornosti i nije lak, ali to shvatam kao novi izazov. Ne planiram se u neko skorije vrijeme vraćati kući. Cilj mi je ovdje ostati i osigurati sebi i svojima bolju budućnost. Smatram da ovde imam više opcija i mogućnosti. Za godinu, koliko sam tu, uspjela sam da ostvarim dosta, ali to je samo početak. Želim i mogu još mnogo više. Vidim se i dalje u košarci i sportu generalno, jer sam to ja. Mislim da ću za pet godina biti trener u jednoj od selekcija reprezentacije, samo, vidjet ćemo u kojoj državi. Čini se da je lakše uspjeti vani nego kod nas – kaže na kraju razgovora Bejtić.
Naviknuta na odvojenost od porodice
– Imala sam 17 godina kad sam prvi put otišla od kuće u taj neki novi svijet. Do sada sam se navikla na odvojeni život i to mi više ne predstavlja problem. Igrala sam širom Evrope i svuda sam išla sama. To mi je u neku ruku i normalno. Kada imam slobodnog vremena, naravno, iskoristim priliku da posjetim svoje u Zenici ili, pak, sestru u Francuskoj. U Zenici su mi majka, otac i brat, oni su uvijek bili i još su moja najveća podrška bez obzira na to gdje živim – kaže Bejtić.
Nastupi u državnom dresu
U reprezentaciju BiH prvi put je pozvana kad je imala 15 godina, od tadašnjeg selektora Elmedina Omanića.
– Bila sam desetak godina njen standardni član, a poslije i pod vodstvom selektora Zorana Mikeša i Vesne Bajkuše, sve dok nije odlučeno da se ukine ženska reprezentacija. Nakon toga se više nisam vraćala. Mogla bih izdvojiti ciklus u kojem smo izborile povratak u A-diviziju kada nas je predvodila legendarna Razija Mujanović. To je, naravno, za nas, dječurliju, tada predstavljalo nezaboravno iskustvo – kaže Bejtić.
