Postoje one žene koje na svojim životnim putevima bljesnu poput zviijezda u noći. Na tom svom putu nastanu mnoge životne ispričane ali i neispričane priče. Jednu od takvih priča sam zabilježio u Bijelom Polju 6. marta 2020. godine uoču same promocije moje zbirke poezije ,,Jesen pjesnika” u sklopu JU ,,Ratkovićeve večeri poezije. ” Pomenute večeri na mojoj promociji je došla Fatima Mehović tada je i nastalo naše trajno prijateljstvo. Njen osmjeh i dinamična ličnost mogu poslužiti bilo kojoj drugoj ženi da bude borac u životu. Znamo da nam životna sudbinna nametne različite sudbinske puteve a jednim od tih puteva gazi i Fatima Mehović. Dostojevski je jednom zapisao: ,, Sama činjenica što mi je žena pružila ruku značila je čitavu epohu u mom životu.” Tako su veliki pisci doživljavali ulogu žena u njihovim životima.
Životna priča Fatime Mehović počinje u rodnom gradu Bijelom Polju. Fatima je rođena 1975. godine u porodici gdje je pored roditeljske ljubavi odrastala u toj skromnoj zajednici uz brata i sestru. Bijelo Polje grad multikulture, velikih pisaca, intelektualca na drevnim razmeđima karavanskih i istorijskih puteva je uvjek pronalazio ono najbolje u svim njenim žiteljima. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u svome rodnome gradu. Kolorit boja prirode sa okolinom lijepe sredine kada se tokom proljeća i ljeta ovaj grad tako magično obuče uticale su na to da Fatima od najranijeg djetinjstva zavoli biologiju. Studije PMF-a, odsjek biologija upisala u Prištini 1994.godine a završila u Kruševcu, jer se navedeni fakultet zbog izbijanja ratnih sukoba na Kosovu i Metohiji izmjestio u pomenuti grad. U razgovoru samnom o svojim najljepšim studenskim danima danima Fatima Mehović ističe: ,,Patila sam za Prištinom, jer je to bio grad, koji sam voljela, koga sanjam i dan danas, pa mogla bih ga nazvati ,,majka za studente.” Nikada nijesam doživjela neku neprijatnost, niti ružnu riječ od žitelja ovog grada..naprotiv…Imala sam priliku da prodjem kroz Prištinu prije dva ljeta, na putu za Sofiju. Zamolila sam moje kolege da svratimo i prošetamo gradom..Suze su samo tekle..prošla sam ulicom u kojoj sam živjela, pa onda centrom. Grad se izmijenio, ali ,,miris vazduha” je ostao isti. Ustvari to je miris prošlosti..Najstarije čulo je i najjače, zar ne? Devedesih godina, studirati u ovom gradu nije bilo lako, u finansijkom smislu…a kleto, svega i svačega za kupiti…trgovački grad.. A onda, RAT! Sve stvari su ostale tamo knjige uspomene. Kao da je trebalo sve to ,,sahraniti” zajedno sa tim ratom i stradanjima.” Toliko lijepih riječi i topline o Prištini o gradu koji nije bio samo jedna usputna stanica već simbol jednog davnog zemana, trgovine, karavsnkih puteva, hanova, obrazovanja još od XIV vijeka toliko toga je nestalo netragom tokom ratnih dešavanja pa i mnoga prijateljstva koja su vezivala mnoge za čitav sjever Crne Gore. To je podstaklo Fatimu Mehović da postane jedna od članica Foruma žena Crne Gore čija bi se intelektulalna riječ i misao uvjek čula u borbi za rodnu ravnopravnost i bolji status žena u savremenom društvu.
Fatima Mehović je diplomirala 2000. godine kao jedna od najboljih studentkinja. Pripravnički staž je obavila tokom 2001/2002.godine u Srednjoj stručnoj školi u Bijelom Polju. Naredne godine nije radila nigdje, jer je njene želje nadjačala ljubav i želja za stvaranjem porodice. Nakon rodjenja kćerke dobila je dodatni motiv da se posveti pedagoškom radu i struci. No kako to biva na životnim stazama ubrzo se razvodi i kao jaka žena nastavlja svoju profesionalnu karijeru. O tom svom periodu života Fatima ističe: ,,Živjela sam sa roditeljima i kćerkom skupa sve dok nijesam prešla u da radim u Podgoricu.. Tokom 2003.godine počela sam raditi u školi u selu bjelopoljskome, Njegnjevu, kao učiteljica, jer nije bilo posla za nastavnike biologije. Potom nastavljam raditi u Gubavču, selu, takodje kao učitelj. Nakon ovog jednogodišnjeg radnog angažmana nastavljam raditi kao nastavnica biologije u selu Bistrica u školi ,,Vuk Karadzić”
13 godina ,udaljenom nekih 20 km od grada, s tim, da sam dopunu časova do predviđene norme dobila u dvije škole ,,Dušan Korać” u Bijelom Polju i Gimnaziji ,,Miloje Dobrašinović.” Najljepše uspomene vežu me naročito za rad u službi nastavnika biologije u selu Bistrica. Imala sam sreću da upoznam divne ljude tog kolektiva i učenike škole, koji su odisali poštenjem, skromnošću i umjećem poštovanja starijega od sebe. Znala sam da i pored razvoda moram biti jaka i hrabra žena koja će graditi svoju karijeru. Taj motiv me i dan danas prati. Trudila sam se da na sve mlađe generacije usmjerim i prenesem im znanje na najljepši način. I od prosvetnog poziva ljepšeg i humanijeg nema. Male sredine su uvjek davale velike pojedince. I kada neki vaš đak uspije znate da ste i sami itekako doprinijeli tom uspjehu i to je ono na šta budete ponosni.”
Njena upornost i posvećenost pedagoškom radu u struci tako i najmlađima ostala je prepoznata u Bijelom Polju kao poseban doprinos prosvjeti. U februaru 2014. godine imenovana je kao direktor OŠ ,,Dušan Korać” u Bijelom Polju sve do 2020.godine. O tom svom periodu profesionalnog angažmana kaže: ,,Bilo je i izazovno, zahtjevno i odgovorno. Pamtim dosta obuka, upoznavanja novih ljudi (što mi je i godilo) odlaska na medjunarodne konferencie za direktore, gdje sam stekla nova znanja, upoznala kolege, vidjela gradove Evrope. Radom u prosvjeti, stekla sam i zvanje nastavnik-savjetnik, koje mi je izuzetno drago i značajno. Već 2021.g. selim se za Podgoricu i počinjem raditi na mjestu samostalnoga savjetnika I u Agenciji za zaštitu prirode i životne sredine. Velika promjena za mene. Mogla bih reći i stres ali i opet još jedna životna borba. Nikada sebi nisam dozvolila da me bilo što iznenadi, život morate prihvatiti takvim kakvim jeste i kada gazite po trnju ali i kada ste na ,,zlatnim stazama” vaših uspjeha.”
Za sami kraj razgovora sam je pitao koja je to životna poruka koju bi prenijela svim ženama ne samo u Crnoj Gori nego šire odgovorila mi je: ,,Prvi korak je obrazovanje. Bez dobrog obrazovanja u XXI vijeku je nazamisliv napredak žesnkog društva i slobode misli. Svaka žena treba da istraje i da se bori, da nikada ne poklekne i da se ne potčini nikom. Vrijeme u kom se nalazimo u odnosu na neke ranije decenije pa i vjekove je progresivno vrijeme za žene. Međutim, danas postoje brojne žene u javnoj sferi koje borbu za ženska prava vide prvenstveno kroz borbu za slobodu. Naveću samo jedan primjer: Henrijet Tejlor Mil bila je žena čuvenog britanskog filozofa Džona Stjuarta Mila, (prva polovina XVIII vijeka) a ostala je upamćena po progresivnim stavovima o obrazovanju žena, potrebi za uključivanjem žena u sve sfere života i ravnopravnosti polova u braku. Njena razmišljanja snažno su oblikovala i Milove tekstove u kojima se zalagao za jednakost žena sa muškarcima, što je u to vrijeme bilo neobično za jednog muškarca. Za sami kraj ću reći žena si onoliko koliko si spremna da mijenjaš svijet.”
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
